U prostorijama Hrvatskog instituta za povijest održano je živopisnog i pitoreskno predavanje o knjizi "Bosanska golgota četnika 1945. godine", koje su održala dvojica poznatih srbijanskih prvaka povijesnog revizionizma, autori rada, dr. Bojan Dimitrijević i dr. Nemanja Dević iz beogradskog Instituta za suvremenu historiju. Dvojica srbijanskih žovijalanih povjesničara, rado primljenih u Zagrebu, govore o "golgoti" četnika, uopće ne spominjući njihove zločine koje su počinili tijekom rata ni o njihovih suradnji s Nijemcima i Talijanima, pa i ustašama, a sve se svodilo na to da su ih "zli partizani" ometali u povlačenju prema Austriji.
Dvojicu srbijanskih povjesničara ugostili su nekadašnji ministar kulture Hrvatske Zlatko Hasanbegović, čija je jedina povijesno- politička agenda bila ukloniti Trg maršala Tita u Zagrebu te povjesničar Vladimir Geiger, kao moderator. Skup se mogao nazvati "balkanski revizionisti na okupu".
Dvojica srbijanskih povjesničara govorili su o patnjama koje su četničke snage Draže Mihailovića, odnosno kako su ih oni nazivali "Jugoslavenska vojska u otadžbini" (JVuO), prolazili zadnjih dana Drugog svjetskog rata na području Jugoslavije. Ne govore o njihovoj suradnji s nacistima, ali je razumljivo jer Dimitrijević "kolaboraciju ne smatra zločinom"!?
Antikomunističke snage
Treba vidjeti da li se to odnosi i na ustaše ili se Dimitrijevića ograničio samo na okvire srpskog kolaboracionizma. Uglavnom, sve se svodilo na to da se kaže kako su partizani proganjali i bez suda likvidirali pripadnike JVuO koji su se nastojali izvući.
Dimitrijević i Dević to povlačenje četničkih kolaboracionističkih snaga (oni ih tako ne nazivaju, već su oni za njih antikomunističke snage iz građanskog rata) uspoređuju s Bleiburgom, pa čak i s epitetom "srpskog Katyna" (šume kod Smolenska gdje je Staljinov NKVD likvidirao desetine tisuća poljskih časnika i vojnika nakon njemačko - sovjetske podjele Poljske).
Središe izlaganja je tzv. bitka između JVuO i partizana na Zelengori, što je, za predavače, neki četnički, odnosno srpski ekvivalent "hrvatskog Bleiburga". Dimitrijević i Dević, inače poznati desno - nacionalistički srpski povjesničari koji su očito na antipartizanskoj agendi i predstavljanja partizanskog pokreta isključivo kao komunističkog i zločinačkog, našli na desnom hrvatskom povijesnom krilu svoje istomišljenike, premda je teško povjerovati da se oni, osim u tom negiranju partizana kao savezničkog i oslobodilačkog pokreta, u mnogočemu mogu slagati.
Recimo da su Dimitrijević i Dević poznati po tome da su se založili za rehabilitaciju vođe ravnogorskog četničkog pokreta Draže Mihailovića te da vode "bitku" da se rehabilitira vođa srpskog kolaboracionističkog pronacističkog režima u Srbiji generala Milana Nedića, ali i generala Ratka Mladića.
Opravdavanje ratova u Hrvatskoj i BiH
"Greška je što smo isporučili Mladića", ne jednom će reći Dimitrijević, a osim toga negator je genocida u Srebrenici, dok je Dević opravdavao ratove u Hrvatskoj i BiH time da su se Srbi bili izazvani jer u se samo branili da im se ne ponovi Jasenovac. Stoga je zanimljivo da obojica u svom izlaganju u HIP-u nisu ni jednom rabili termin "ustaše" ili "ustaški režim", nego su ih isključivo zvali "hrvatskom vojskom" (ukazujući također na to da su stradali od partizana komunista na Bleiburgu i Križnom putu) te govorili "organima NDH" s kojima su određene četničke formacije na tom svom bjekstvu nastojale uspostaviti kontakt.
Nemanja Dević je govorio kako su pripadnici JVuO u Bosni prolazili kroz pretežno muslimansko - hrvatske krajeve, ali kaže "nisu počinili nikakav zločin", a za pojedine zločine četnika tvrdi da nisu bili izazvani etničkom mržnjom i razlozima, nego da su "isključivo ideološke prirode". No, mlađi srbijanski povjesničar Milan Radanović o njihovom radu napisao je da autori - uzimaju samo ono što im odgovara, zanemarujući čitav niz dokaza, svjedočanstava i dokumenta koji tvrde suprotno od onog što oni žele dokazati, a to je " viktimizacija JVuO".
- Četnici su tijekom sedmodnevnog proboja od Vlašića do Ivan planine nesumnjivo imali vrlo ozbiljne gubitke, o čemu svjedoče sačuvani izvještaji štabova partizanskih jedinica te sjećanja partizana koji su učestvovali u ovim borbama. Dimitrijević i Dević svjesno ignoriraju većinu ovih izvještaja jer se ne uklapaju u njihovu unaprijed zadanu tezu. Najveće gubitke četnicima u proboju JVuO kroz srednju Bosnu, što ću dokazati u nastavku, nanijele su 18. srednjobosanska i 19. krajiška brigada 53. srednjobosanske divizije, što autori nisu primijetili. (...). Zločini nad lokalnim muslimanskim i hrvatskim stanovništvom Fojnice i okoline nisu nikakve konstrukcije već nesumnjiva povijesna činjenica zasnovana na povijesnim izvorima. Paljenje Fojnice, odnosno uništavanje gotovo cijeloga grada, silovanja žena i pljačka velikog broja sela – realni su događaji koje je lako dokazati na osnovi izvora. U ovom radu sam to na ukazao. - Ignoriranje izvora o zločinima JVuO u proboju kroz srednju Bosnu motivirano je pokušajem viktimizacije JVuO od strane autora. Uostalom, sam naslov knjige asocira na mučeništvo JVuO. Završno poglavlje povijesti JVuO pokušava se historizirati kao svojevrsna nacionalna trauma. Viktimizacija formacije koja je počinila velik broj zločina nad civilnim stanovništvom, uključujući i mnoge etnički motivirane masovne zločine, predstavlja grubu zamjenu teza. Pogotovo ako uzmemo u obzir vojnu suradnju između JVuO i vojnih snaga njemačkog okupatora prije, tijekom i nakon prebacivanja srbijanskih i crnogorskih četnika u Bosnu, navodi Radanović u svom odgovoru Dimitrijeviću i Deviću. Dimitrijević je pisao monografije o Draži Mihailoviću, u kojima se, kako kaže profesor Milan Radanović, "potiskuje zapovjedna i politička odgovornost generala Mihailovića za zločine i kolaboraciju formacija koje su priznavale njegovu komandu".
Revizionistička povijest na našim prostorima radio se bavi Drugim svjetskim ratom, ali sada su se zajejdnički - bez obzira na političke razlike - našli na ideološkoj potki omalovažavanja i negiranja doprinosa partizanskog pokreta, dok se, eto, četnički pokret želi predstaviti tek kao onaj koji je, u građanskom ratu (često spominjani termin) "samo želio nekomunističku državu i poredak".
‘Prvi antifašistički gerilski pokret u Europi‘
Srbijanski publicist Tomislav Marković reći će kako se Bojan Dimitrijević tijekom sudske rehabilitacije Draže Mihailovića pojavio kao svjedok, tvrdeći da je "njemačka vojska tijekom Drugog svetskog rata povremeno surađivala s partizanima, a Dragoljuba Mihailovića su doživljavali kao vođu pokreta otpora". Šteta što to njemačka vojska nije znala tijekom bitke na Neretvi, ironično piše Marković, jer takvo saznanje bi ih sigurno odvratilo od suradnje s četnicima i ustašama protiv partizana i ranjenika. Sud je uvažio Dimitrijevićevo svjedočenje i njegov znanstveni autoritet, pa je Draža rehabilitiran, piše Marković.
Uz to Dimitrijević kaže kakao progon Židova u Nedićevoj Srbiji nisu vršile kolaboracionističke snage nego Nijemci, premda zanemaruje da se general Nedić susretao s Hitlerom te da mu se osobno pohvalio kako je "Srbija prva zemlje u Europi očišćena od Židova" (Judenfrei).
Trebamo spomenuti da je Dimitrijević svojedobno dobio donaciju za svoje tri knjige od tadašnjeg ministra kulture Hasanbegovića, pa su čak i provučićevski tabloidi to popratili naslovom "Ustaše mu objavljuju knjige". U svojoj knjizi o Mladiću romantično nacionalnog naslova "Komandant" Dimitrijević je došao do velikih otkrića, a ključno je spomenuo u intervjuu za Večernje novosti tim povodom: "Tijekom istraživanja građe za knjigu o generalu Mladiću nisam uspio pronaći ključni dokaz da je on naredio likvidaciju zarobljenika, niti bilo tko drugi iz Vojske Republike Srpske".
Tema o četnicima u Drugom svjetskom ratu sigurno zaslužuje pažnju Hrvatskog instituta za povijest ali je su li njihovi čelnici pronašli baš prave sugovornike za tu temu. Upust spomenimo da uopće nisu ni riječju govorili o, recimo, četnicima popa Đujića, mada su spominjali crnogorske četnike Pavla Đurišića. Dakle, sve može proći i "dobri četnici" i "prigodno zanemarivanje Jasenovca" kao gesta dobre volje prema domaćinima, samo da se potvrdi da su partizani najgore što je snašlo Srbe i Hrvate, koji se inače ne vole baš nešto.
U Srbiji se, inače, četnički pokret se predstavlja kao "prvi antifašistički gerilski pokret" u porobljenoj Europi, pa nam možda Hrvatski Institut za povijest priredi i takav "naučni skup".
