Ustavni stručnjaci podržavaju jedino to da se predsjedniku da i pravo veta na zakone

Troje od četvero predsjedničkih kandidata koji prema anketama uživaju podršku veću od 5 posto mijenjali bi postojeće predsjedničke ustavne ovlasti. Učinili bi to aktualna predsjednica i kandidatkinja HDZ-a Kolinda Grabar-Kitarović, Miroslav Škoro i Mislav Kolakušić.

Iz odgovora koji nam je poslala kandidatkinja HDZ-a Kolinda Grabar-Kitarović jasno je da bi u postojeće predsjedničke ustavne ovlasti uvela neke promjene, ali nije pojasnila koje. “Postoji prostor za poboljšanja ustavne uloge predsjednika Republike i jasnije preciziranje nekih ovlasti, no o tome se može razgovarati nakon kampanje na stručan i konstruktivan način”, stoji u pisanom odgovoru koji nam je poslala.

Dodala je da to pitanje zahtijeva stručnu i meritornu raspravu, ali da takva rasprava uoči izbora, u kampanji - nije moguća. Istaknula je da je uloga predsjednika države dio ukupnog političkog sustava, odnosno sustava tijela državne vlasti te da treba imati na umu da izmjena ovlasti jednog tijela državne vlasti znači promjene u pravima, obvezama i dužnostima drugog tijela.

Zahtjevi kandidata

Njezin najjači protukandidat na desnici, Miroslav Škoro, odgovorio nam je da je “apsolutno za promjenu ovlasti šefa države” jer predsjednik “kao dužnosnik s najvećim izbornim legitimitetom ne smije biti sveden na javnog bilježnika koji potpisuje tuđe odluke, nego mora imati mogućnost aktivnog sudjelovanja u krojenju političkih okolnosti u zemlji”. Na pitanje koje bi točno predsjedničke ovlasti jačao i zašto, Škoro je odgovorio da “predsjednik države mora imati mogućnost samostalno raspisati referendum, bez prethodne suglasnosti premijera”. “Ako narod na referendumu usvoji zakon koji predlaže predsjednik”, kaže Škoro, “taj zakon mora odmah stupiti na snagu”.

Tvrdi da “kao protuteža stranačkim oligarhijama predsjednik treba biti u mogućnosti sazvati sjednicu vlade i njome predsjedati. Kako bi doista bio čuvar stabilnosti”, navodi u odgovoru Škoro, “u ovlasti predsjednika treba biti suspenzivni veto koji bi značio da predsjednik može staviti privremeni veto na zakon do očitovanja Ustavnog suda”. Škoro se zauzima i za to da predsjednik Sabora predlaže dio ustavnih sudaca kako bi se “izbjegla stranačka trgovina pri izboru sudaca Ustavnog suda”.

Mislav Kolakušić već je javno ustvrdio da je za uvođenje predsjedničkoga sustava, što znači da predsjednik, a ne premijer, postaje najmoćnija osoba izvršne vlasti. Zoran Milanović jedini je od vodeće četvorke kandidata koji postojeće predsjedničke ovlasti ne bi mijenjao. “Veće ovlasti predsjednika uvijek se na kraju svode na utjecaj i novac. To ima vlada i tako treba i ostati, kao što je u svim europskim demokracijama”, napisao je na Facebooku ovih dana Milanović.Određeno širenje predsjedničkih ovlasti bilo je tema još u mandatu bivšeg predsjednika Ive Josipovića. Uoči izborne kampanje 2014., u kojoj se borio za drugi mandat, okupio je radnu skupinu ustavno-pravnih stručnjaka sa zadaćom da izrade nacrt ustavnih promjena.

Popunjavanje rupa

“Jedina sadržajna promjena Ustava oko koje smo se svi u radnoj skupini složili bila je uvođenje predsjedničkog suspenzivnog veta na zakone. To bi značilo pravo predsjednika da odbije potpisati zakon u čiju ustavnost sumnja, s tim da se Ustavnom sudu propiše precizan rok u kojem se mora izjasniti”, rekla nam je profesorica ustavnog prava iz Rijeke Sanja Barić, koja je bila članica Josipovićeve radne skupine.

- Sam Josipović nije imao eksplicitnih zahtjeva od radne skupine, nego nas je pozvao i rekao - hajmo poboljšati i precizirati neke ustavne odredbe - tvrdi Barić. Prema njezinu mišljenju, dio ustavnih odredbi je i neprecizan.

- Na primjer, u odredbi koja definira ovlasti predsjednika države da nakon parlamentarnih izbora imenuje mandatara vlade, golema je rupa. Tu odredbu treba precizirati tako da se definiraju rokovi i redoslijed koraka kojih se predsjednik obavezan držati u postupku imenovanja mandatara - objašnjava. Barić ističe kako i osobno smatra da predsjedničke ovlasti treba blago proširiti na pravo suspenzivnog zakonskog veta jer bi ta ovlast, tvrdi, mogla pridonijeti boljem balansu između institucija vlasti.

Ističe, međutim, da se snažno protivi širenju predsjedničke ovlasti na raspisivanje referenduma bez prethodnog odobrenja i odluke vlade jer je to, kako tvrdi, put u diktatorske ovlasti šefa države. I profesor politologije Davor Boban takav prijedlog smatra opasnom za demokraciju.

Sukob s parlamentom

- Građani moraju biti svjesni da je posljedica toga zaobilaženje parlamenta i otvaranje puta za izravni sukob predsjednika s parlamentom. Takvi sukobi svojstveni su diktaturama i ponekim zemljama u tranziciji - ako parlament donese zakon ili odluku koja predsjedniku ne odgovara, onda on prijeti referendumom. Sredinom devedesetih ukrajinski je predsjednik Leonid Kučma zaprijetio parlamentu da će se, ne donese li novi Ustav koji bi mu osigurao veće ovlasti, obratiti građanima da to učine na referendumu.

Parlament je, s obzirom na to da je bio nepopularan, popustio Kučminim prijetnjama bojeći se prijevremenih izbora - podsjeća Boban. Čak i ako iz Ustava samo uklonite zabranu da predsjednik može biti član političke stranke i njezin predsjednik, to, ističe Boban, može izazvati velike promjene. Primjer za to je Srbija.

- Srbijanski Ustav iz 2006. odredio je da predsjednik ima još manje ovlasti od hrvatskog, ali iz nije stavljena zabrana da predsjednik države bude član političke stranke. Kad je 2012. za predsjednika Srbije izabran Tomislav Nikolić, on je podnio ostavku na dužnost predsjednika i člana Srpske napredne stranke.

Međutim, njegov nasljednik na toj dužnosti, Aleksandar Vučić, nakon izbora za predsjednika Srbije to nije učinio, nego je ostao član i predsjednik te stranke. Premda nema gotovo nikakve ovlasti kao predsjednik države, on kontrolira stranku, a kako ta stranka ima većinu u parlamentu i formira vladu, Vučić kontrolira i parlament i vladu te praktički postaje hegemon političkog sustava - navodi Boban.

Umirovljeni sveučilišni profesor politologije Ivan Grdešić tvrdi da je postojeća situacija s predsjedničkim ovlastima u Hrvatskoj relativno dobra i da su one dobro izbalansirane, ali samo ako na djelu bude tendencija njihova smanjenja, a ne povećanja. - Čim predsjednici gunđaju da nemaju puno ovlasti, znači da je sve u redu - zaključuje Grdešić.