Uvjerljivo smo najgori u Europi: Finci i Danci ključni životni iskorak naprave čak 11 godina ranije od hrvatskih muškaraca!

Hrvatska je i u 2023. bila na vrhu ljestvice država Europske unije kad je riječ o prosječnoj dobi napuštanja roditeljskog doma: muškarci u Hrvatskoj od roditelja odlaze tek s 33,3 godine, a žene s 30,2 godine. Za oba spola Hrvatska je na vrhu, na kojem se nalazi posljednjih desetak godina, s iznimkom 2021., kad je za dva mjeseca kaskala za Portugalom.

Riječ je o podacima koji se pribavljaju tijekom istraživanja radne snage EU (EU-LFS), a prosječna dob odlaska iz roditeljskog doma predstavlja onu dob u kojoj 50 posto populacije više ne živi u kućanstvu s roditeljima.

Na vrhu ljestvice u pravilu su južnoeuropske i postkomunističke države: iza Hrvatske slijede Slovačka, Grčka, Španjolska, Bugarska, Italija, Portugal, Slovenija i Malta, u kojima mladi roditeljski dom napuštaju tek oko 30. godine. Na dnu su pak sjevernoeuropske države - Finska, Švedska i Danska - u kojima mladići od roditelja odlaze s 22 godine, a djevojke s 21 godinom. Prosječna dob napuštanja roditeljskog kućanstva za oba spola na razini Europske unije iznosi 26 godina.

Pandemijske iznimke

Budući da se odlazak od roditelja smatra ključnim trenutkom u prelasku u odraslu i samostalnu dob, Hrvatska je nesumnjivo u kategoriji država u kojima se osamostaljivanje maksimalno odlaže i u kojima je ta (vrlo visoka) dob napuštanja roditeljskog doma stabilna i s godinama ne pokazuje tendenciju pada. Tijekom pandemijskih godina ta se dob dodatno povećala te je, zajedno za oba spola, dosegnula 33,4 godine (gotovo 35 godina za muškarce i 32 za žene), ali se lani ponovo izjednačila s dobi iz 2019. godine (31,8 godina za oba spola zajedno). U prethodnim godinama ta se dob kretala između 31,4 i 31,9 godina.

Ogromne razlike u prosječnoj dobi napuštanja roditeljskog doma između sjevera i juga Europe posljedica su, pokazuju istraživanja, značajnih kulturoloških razlika koje se prije svega odražavaju u čvrstoći obiteljskih veza te državnim politikama kad je riječ o poticanju što ranijeg osamostaljivanja.

Intervencije na sjeveru

U nordijskim državama vrlo je snažan koncept izravnih državnih poticaja mladima da se osamostale ubrzo nakon punoljetnosti, bez obzira na to ulaze li tada u svijet rada ili odlaze na fakultet. Studentima se osiguravaju razmjerno visoke stipendije, potiče se rad uz studiranje (država daje novac mladima koji nastoje i sami zaraditi), osigurava im se priuštiv smještaj itd. U takvim uvjetima mladi u Danskoj, Švedskoj ili Finskoj ne ovise o pomoći roditelja pri osamostaljivanju, zbog čega se praktički u isto vrijeme osamostaljuju i mladi iz imućnijih i iz siromašnijih obitelji. Sjevernoeuropska društva tako izravno favoriziraju neovisnost mladih, što je svakako usko povezano s razmjerno slabim obiteljskim vezama.

U mediteranskim državama, pak, poput Hrvatske, Italije, Španjolske ili Portugala, obiteljske i međugeneracijske veze su vrlo jake, a država praktički ni na koji način ne potiče mlade na odlazak. Svojim nečinjenjem postiže upravo suprotno: očekuje se da mladi ostanu s roditeljima i oslanjaju se isključivo na roditeljske resurse tijekom fakulteta, pa čak i nakon što počnu raditi, jer je s početničkom plaćom praktički nemoguće riješiti stambeno pitanje. Tradicionalno, mladi ostaju s roditeljima do trenutka dok ne počnu živjeti s partnerom ili dok se ne vjenčaju.