VELIKA BITKA ZA MILIJUNSKU OSTAVŠTINU PAJE KANIŽAJA Čovjek optužen za krivotvorenje njegove oporuke tvrdi: 'Pajo je vidio koliko volim umjetnost...'

Prosječnom čovjeku teško je shvatiti kakve emocije obuzmu pasioniranog kolekcionara kad se nađe oči u oči s nekim umjetničkim djelom koje vrijedi milijune i koje po svaku cijenu želi imati u svojoj već gužvovitoj, osebujnoj zbirci. Pavao Kanižaj, osim što je bio ugledni književnik, za života je bio upravo to - strastveni kolekcionar i vlasnik jedne od najvećih zbirki umjetnina u Hrvatskoj. Upravo ta zbirka teška gotovo 2 milijuna eura, kao i ostala njegova imovina (višemilijunski stan na Tuškancu, vikendice na Žumberku i kraj Šibenika), ali i 125.000 eura ušteđevine, našli su se u fokusu nasljednika - obitelji i poznanika.

Oko 380 umjetnina od kojih najveći dio otpada na umjetničke slike, a manji na skulpture, tanjure... postalo je nakon piščeve smrti tražena roba, predmet žudnje u ostavinskoj trakavici u kojoj je Kanižajev poznanik kolekcionar, Brođanin sa zagrebačkom adresom Dražen Mikulić, servirao na čudo svih - oporuke. I to dvije. Prvo jednu s datumom 10. veljače 2012. ispisanu pisaćim strojem, u kojoj u omjeru 50:50 cijelu imovinu dijele upravo Mikulić i Kanižajeva intimna prijateljica Amarila Smolić. Ubrzo je potom isplivala, pod čudnovatim okolnostima i objašnjenjem, još jedna preslika oporuke, krivotvorina vidljiva prostim okom, od 27. siječnja 2012., prema kojoj napola imovinu dijele Mikulić i Kanižajev sin Goran.

Od Bukovca do Miroa i Dalija

Celestin Medović, Vlaho Bukovac, Emanuel Vidović, Bela Čikoš-Sesija, Milan Steiner, Marijan Trepša, Antun Motika, Mirko Rački, Josip Račić, Vladimir Becić, Edo Murtić, Ivo Dulčić, Ljubo Ivančić, Ignjat Job, Slava Raškaj, Oton Iveković, Miroslav Kraljević, Krsto Hegedušić, Vilko Šefer, Oskar Herman, Milivoj Uzelac..., samo su neki od velikih domaćih slikara čije su slike krasile zidove Kanižajeva doma na Tuškancu. Obješene jedna tik uz drugu, s vrlo malo prostora među njima, jer impresivan opus rastao je iz mjeseca u mjesec. I suvremene grafike velikih imena poput Miroa, Braquea i Dalija također su našle svoje mjesto u piščeva četiri zida. Ali nije to sve, jer Kanižaj je imao i druge vrlo vrijedne umjetnine poput tanjura Pabla Picassa čija bi početna cijena na aukciji komotno mogla biti 250.000 eura. Dio ostavine su i autorska prava od svake serije dok je radio na televiziji, kao i njegova mirovina koja bi mogla pripasti piščevoj posljednjoj ljubavi, Amarili, s kojom je, nakon bračnog kraha, 25 godina dijelio dobro i zlo.

Sudska vještakinja za rukopise Darinka Tratnik vještačenjem je utvrdila da potpis na oporuci od veljače 2012. nije ispisan tog datuma “jer je geometrijski u vrlo visokoj materiji sukladan nespornom potpisu iz 1988. godine”. Potpis na oporuci je, smatra, nastao kopiranjem nespornog potpisa na Kanižajevu kupoprodajnom ugovoru od prije 31 godine. Ostale potpise na oporuci, Budimirov i Žurajev, vještakinja smatra autentičnima

Gdje je to sve trenutačno, jer stan Paje Kanižaja ispražnjen je od umjetnina? Pitanje je to koje postavlja turistički vodič i kolekcionar Dražen Mikulić (49), koji za sebe tvrdi da je “pravi nasljednik pokojnog Kanižaja” i koji strahuje da se sudski bori za nešto što je možda nepovratno nestalo. No Mikulić je, ako je suditi prema optužnici zagrebačkog tužiteljstva, “prevarant i krivotvoritelj s visokim grafomotoričkim sposobnostima za kopiranje i imitiranje potpisa” koji se, temeljem krivotvorenih oporuka koje je podvalio u ostavinskom postupku nakon Kanižajeve smrti, želi domoći tuđe imovine.

I dok bitka za nasljedstvo s Kanižajevim sinom Goranom traje na zagrebačkom sudu, Mikulić je za Jutarnji list odlučio progovoriti o svom poznanstvu s pokojnim piscem, njihovom poslovnom odnosu...

Želio je 'Pajin muzej'

- Nisam prevarant. Nisam krivotvoritelj. Oporuka je originalna i vjerodostojna! Vještačila su je dva vještaka koje sam angažirao i oni te moje tvrdnje potvrđuju u svojim vještačkim nalazima. To što Goran Kanižaj i njegov tim rade je potez očajnika. Služi se čudnim i lažnim manipulacijama da bi dobio ono što smatra da mu pripada, iako o ocu za života nije mario - priča za Jutarnji list kolekcionar Dražen Mikulić. O danu kad je nastala oporuka, točnije kad su na nju 10. veljače 2012. svjedoci Boris Budimir i Domagoj Žuraj stavljali svoje potpise, Mikulić se sjeća svakog detalja, kaže. Oporuka ga je dočekala na stolu za kojim su već sjedili Kanižaj i Budimir.

- Ja sam doveo drugog svjedoka, Žuraja. Znate, vedute grada Zagreba trebale su ići upravo Gradu, a zauzvrat je tražio da se u knjižnici gdje je kula Lotrščak osnuje galerija 'Pajin muzej', gdje bi bile izložene te njegove vedute. Do tog dogovora nije na kraju došlo, oko prostora su nastali neki problemi, Pajo je bio razočaran te je meni, jer je vidio koliko volim umjetnost, odlučio ostaviti slike i da svake tri do četiri godine napravim izložbu s njegovim slikama kako ljudi ne bi zaboravili kolekciju Kanižaj. Stoga, oporuka je potpisana normalno, bez prisile pred svjedocima. Ispisana na nekoj pisaćoj mašini. Nema šanse da je krivotvorena, a kažu da je njegov potpis na njoj iz 1988. Pa zar je moguće da sam ja Paji rekao da se potpiše kao što se potpisivao 20 godina ranije? - pita se Mikulić ponovno nas uvjeravajući da nije krivotvoritelj te da mu zasluženo, oporučno pripada vrijedan Kanižajev imetak.

Gužva na popisivanju imovine

Tko je zapravo Dražen Mikulić? Za sebe kaže da je završio školu za turističkog vodiča, a po dolasku u Zagreb 1987. godine otvorio je firmu, vodio galeriju u centru Zagreba te skupljao, kupovao i preprodavao slike.

- Već sam skoro 20 godina kolekcionar. Kupujem slike preko poznanika iz svih krajeva Hrvatske, Slovenije i dalje. Najvrednije što sam kupio je Vlaho Bukovac, pejzaž Pelješca. Bilo je to u vrijeme rata kad su bile drukčije cijene. Ljudi su prodavali umjetnine iz potrebe. Kanižaja sam upoznao 10 do 12 godina prije njegove smrti. Prodavao sam tad jednu Šulentićevu sliku 'Pejzaž', a on je došao u moju galeriju. Imao je dobro oko za slike pa se naša suradnja nakon toga nastavila. Pajo je mogao biti što je htio u životu. Bio je čudak i vrhunski poznavatelj umjetnosti. Često sam mu odlazio kući. Znali smo po dva-tri sata trgovati.

Iznajmljivao je jednu sobu s pogledom na Tuškanac i u njoj je 10-ak godina stanovala žena koja mu je čistila stan nekoliko puta mjesečno i plaćala mu 200 eura. A zanimljivo je da je nakon Pajine smrti govorila kako ona ništa ne zna, dok je Pajina Amarila, nakon njegove smrti, izbačena preko noći na ulicu - opisuje optuženi Kanižajev nasljednik. Napominje nam da je mogao “nakon piščeve smrti, s obzirom na oporuku, odmah ući u stan i uzeti što mu srce poželi”. No oporuku je njegov odvjetnik dostavio javnom bilježniku.

Kad se popisivala Kanižajeva imovina, osim javnog bilježnika u stanu je bio piščev sin, bivša supruga, aktualna družica, Mikulić...

- Da sam imao neku nepoštenu namjeru, uzeo bih sve u tajnosti, a da sam falsificirao oporuku, sigurno ne bih Amarili dao polovicu, već bih uzeo sve. Nakon popisivanja imovine predložio sam da sve zapravo podijelimo na tri dijela pa i da Goranu pripadne jedna trećina. Goran za to nije htio ni čuti. Ispraznio je stan, a u parničnom postupku na pitanje suca gdje su nestale umjetnine iz stana rekao je: 'Na sigurnom su' - tvrdi Mikulić. Prema optužnici zagrebačkog tužiteljstva Mikulić je s ciljem da se okoristi, preko svog odvjetnika Dejana Bogdanovića, dostavio javnoj bilježnici oporuku od 10. veljače 2012. u kojoj stoji da “potpisani Pavao Kanižaj pri punoj svijesti i zdravom razumu, slobodno i ni od koga prisiljavan ili nagovaran (...) imovinu ostavlja, u jednakom dijelu, prijateljici Amarili Smolić i prijatelju Draženu Mikuliću”. U oporuci je još navedeno da je sastavljena pred svjedocima Budimirom i Žurajem. No tužiteljstvu je trn u oku i Mikulićeva nova oporuka, točnije preslika datirana sa 27. siječnja 2012. u kojoj polovicu impresivnog imetka nasljeđuje Mikulić, a drugu Kanižajev sin.

- To drugo je bila obična kopija koju sam osobno napravio rukom kako bi se vidjelo kakvi su apetiti Gorana Kanižaja. To je moj krivi potez i žao mi je. Nisam tu glupost trebao napraviti, ali dokazat ću da je prva predana oporuka jedina istinita. Samo sam htio pomoći Goranu da imetak podijelimo, kad već nije u oporuci. A svjedok potpisnik oporuke, Budimir je mijenjao iskaz u više navrata i to se vidi u spisu te je protiv njega podnesena prijava za davanje lažnog iskaza. Jednom je rekao da Paju ne poznaje, drugi put je sucu na upit odgovorio da Paju nikada nije vidio, a bio mu je na pogrebu. Na pitanje suca je li davao iskaz u DORH-u, kazao je da se ne sjeća - prisjetio se Mikulić prepun dojmova sa sudskih ročišta. Posebno ga se dojmilo, kaže, kad je Goran Kanižaj, koji je pokrenuo sudsku borbu za nasljedstvo, u sudnici odgovarao na pitanja o svojoj svadbi i je li na njoj bio njegov otac. Sucu je, naglašava Mikulić, Goran objasnio kako je “oca zvao na svadbu, ali da mora sjediti u zadnjem redu zbog nagle naravi”.

Nitko nije znao za oporuku

- Nakon očeve smrti 2015. pokrenuo sam ostavinski postupak i ispunio smrtovnicu u kojoj sam naveo nekretnine, auto, novac, dionice, zbirku slika. Nakon rastave roditelja živio sam s majkom i posjećivao oca, koji je imao srčane bolesti te je operiran, a nakon što je kod kuće pao na stepenicama, operirana mu je i glava. Otac mi nikada nije spominjao oporuku, jedino mi je u srpnju 2015., kad smo se našli u gradu za njegov rođendan, pričao o svojim slikama, da nije uspio dogovoriti s Gradom uvjete da im ostavi slike pa je rekao da ću biti jedini nasljednik.

Kad sam ga pitao želi li partnerici Amarili i bratiću išta ostaviti, rekao je da ne želi nikome ništa jer da ga oni kradu, ali nije rekao tko, već je otkrio da su mu ukradene tri slike - otkrio je u tužiteljstvu Goran Kanižaj, koji je nakon očeve smrti Amarili naložio da napusti stan. Prilikom odlaska susjedi je, međutim, ostavila papirić s brojem telefona na ime Dejan Katić, za kojeg će se kasnije ispostaviti da je zapravo Mikulić. Piščev sin nazvao je broj s papirića, a “Katić” mu je rekao da ga zove zbog njegova oca jer da “zna da je imao problema s Amarilom te da je otac ostavio oporuku”. Za oporuku, tvrde svi redom, nitko nije znao.

Sinu kupio kuću kod Šibenika

Pa je tako piščeva podstanarka Josipa B., koja je živjela u sobici na Tuškancu od 1993. godine, ustvrdila da su piscu u stan dolazili razni ljudi zbog njegovih umjetnina.

- Nekad je Pavle znao vikati na ljude koji bi mu dolazili zbog slika. Vrijeđao bi ih pogrdnim riječima i izbacivao iz stana. A oni bi mu dolazili ponovno. Amarila je dolazila češće, a sin vrlo rijetko. I nikad nisam čula da bi on nekome ostavio svoju imovinu, a kamoli da je pisao oporuke. Ljeti je odlazio na more, a za sina je kupio staru kuću blizu Šibenika. Kad je Pajo umro, Amarila nije željela izaći iz stana te mi je rekla da ju je Goran izbacio - prisjetila se Kanižajeva podstanarka tvrdeći da je za oporuku čula upravo od Amarile.

Zadnja piščeva partnerica, Amarila, te prema spornoj oporuci ujedno nasljednica polovice imetka, otkrila je da je s Kanižajem ljubovala od 1990. godine, a iz stana ju je izbacio piščev sin u siječnju 2016., dva mjeseca nakon očeve smrti. Ustvrdila je da Goran oca nije posjećivao godinama te da mu je upravo ona javila da je Pajo umro u Krapinskim toplicama.

- Za života nije spominjao oporuku. Znam da mu je tijekom 2013. nestalo nekoliko slika, a Mikulića sam prvi put vidjela u ožujku 2016. kad je popisivana imovina u stanu. Čula sam za njega, međutim, od Paje kad su se svađali oko slika dok su poslovno surađivali. Jednom sam pogledala Pajin mobitel i vidjela SMS-ove njih dvojice. Bili su bliski. Za oporuku sam doznala kad me nazvao Goran, a svjedoke oporuke ne poznajem- ustvrdila je u tužiteljstvu pAmarila.

Dva od tri potpisnika sporne oporuke svjedočila su u korist Mikulića. Duvnjak je otkrio da je prvi put za oporuku čuo iz medija. A na upit je li na oporuci njegov potpis, odgovorio je da potpis nije, ali da OIB jest. Za Žuraja, koji je ustvrdio da je bio prisutan u stanu na potpisivanju oporuke, Duvnjak je rekao da je prijatelj njegova sina, dok Budimira i Amarilu ne poznaje. Budimir je tužiteljima pak opisao dan kad se potpisivala oporuka, no iz preslike zapisnika u parničnom postupku koji je Goran Kanižaj pokrenuo protiv Mikulića iščitava se da je Budimir negirao poznanstvo s Kanižajem i da je supotpisnik oporuke.