VELIKA ISPOVIJEST JEDNOG OD ZAPOVJEDNIKA SPECIJALNE POLICIJE 'Kod kuće u Puli ostavio sam tek rođene blizance i još troje djece te otišao u Oluju'

Prošle su već 24 godine, ali se Slavko Jereb, ​nekadašnji zapovjednik specijalne jedinice policije PU istarske Bak iz Pule, još sjeća svakog detalja iz operacije Oluja, ali i svih drugih operacija u kojima je sa svojom jedinicom sudjelovao tijekom ratnih zbivanja 90-ih. Straha nije bilo, iako su upravo oni probijali prvu crtu bojišnice na nepristupačnim terenima, jer im je u glavi bila samo jedna misao: odraditi posao koji se od njih traži i zaštiti svoje obitelji.

- Svatko je od nas doma imao obitelj, ženu, djecu, očeve, majke. Ja sam doma primjerice ostavio petero male djece, prije same Oluje rodili su mi se blizanci. Svi smo ušli u operaciju s ciljem da njih zaštitimo, s tom smo mišlju ušli u rat i borili se do kraja. To te najviše drži kada si opkoljen neprijateljima na -20 stupnjeva. Naša je jedinica bila ustrojena radi specijalnih zadataka, mi smo išli prvi i krčili smo put ostalima, prije svega po terenima gdje nije bilo komunikacije, odnosno gdje nije bilo cesta.

Bio je to izazovan zadatak jer smo morali propješačiti po 50-60 kilometara s opremom od 30 kilograma na sebi. Često si se pitao hoćeš li sa sobom uzeti hranu ili streljivo, ali bolje biti gladan nego bez streljiva - sjeća se Jereb, inače međunarodni instruktor taekwondoa, koji je odlikovan najvišim hrvatskim ratnim vojnim odličjima.

Marijana Banko / CROPIX

Slavko Jereb i Božo Kirin

U jedinici ih je bilo 80 iz Istre, a njihovu su postrojbu činili većinom policijski službenici iz policijskih postaja ondašnje Policijske uprave Pula. Jedinica je osnovana je 27. srpnja 1991. godine u Valbandonu, gdje je bilo i njeno prvo postrojavanje. Prvi zapovjednik bio je Hasimi Skender, a 1993. naslijedio ga je Jereb, koji je na toj dužnosti bio do 1997. godine.

Kada su počela ratna zbivanja, prijavio se u službu.

Ratni put

Oluja im, naravno, nije bila prva operacija. Odmah po postrojavanju krenuli su prema Zagrebu, čime je počeo ratni put. Bili su među prvima koji su branili Petrinju, a poslije su uslijedile akcije Trokut, Poskok 1, Maslenica, Poskok 2, Medački džep i Bljesak. Bili su i u akciji Krug Dubrovnik, a sudjelovali su i u mirnoj reintegraciji hrvatskog Podunavlja. Poslije rata bavili su se razminiravanjem, od Vukovara do Dubrovnika, pri čemu je poginuo jedan pripadnik.

- Specijalna jedinica Bak u toj je vrijeme već bila visoko profesionalno obučena i organizirana postrojba. Iza sebe smo imali masleničku operaciju, Medački džep, Bljesak... Dakle, vrhunski odrađene akcije i dobili smo niz pohvala, od predsjednika države, ministra, generala Mladena Markača. Dobili smo pravac koji je bio iznimno težak. General Markač poslao nas je tamo kada je procijenio koji je najteži pravac. Glavnina je naših snaga išla od Selina preko Velebita na cestu prema Gračacu i onda do državne granice.

Knin oslobođen

U toj smo akciji sigurno napravili 40-ak kilometara pješice. Kroz borbe smo lagano napredovali. Bio je to zanimljiv osjećaj, kao kada čistite stan u kojemu dugo niste bili. Dakle osiguravali smo selo po selo, grad po grad, i kada smo stigli na državnu granicu, imali smo osjećaj da je posao gotovo pa dovršen - ispričao nam je Jereb. Rekao je da su u operaciju krenuli 4. kolovoza, a 5. kolovoza oko 10 sati ujutro preko radijske veze Motorola javljeno je da je Knin oslobođen.

- Tada nam je svima pao kamen sa srca jer smo znali da je rat gotov. Znali smo da je glava toj nemani odsječena i onda smo se polako približavali onome što je bio predviđeni cilj našeg pravca djelovanja. I naravno, kada smo vidjeli i da policijske snage dolaze iza nas i preuzimaju nadzor nad sigurnosti i prometom, znali smo da je uveden državno-pravni poredak u području koje je nekad bilo SAO Krajina - priča nam dalje Jereb. Kaže da u operaciji nitko nije poginuo, a sjeća se da je osjećaj na tadašnjem oslobođenom teritoriju bio jedinstven.

Jerebova postrojba prošla je sva bojišta. Često su boravili na Velebitu. Izazov je, kaže, bio živjeti i djelovati s 40-ak ljudi koji su stalno na oprezu i pod stresom

- Možda prije toga na nekim od tih mjesta nikad nisam ni bio, ali kada smo tada onuda koračali, imali smo osjećaj kao da smo se nakon dugo vremena vratili kući. Kao da vas zemlja pozdravlja. Što smo zatekli? Bilo je puno porušenih i zapaljenih kuća, a najviše su nas žalostile spaljene kuće za koje smo vidjeli da ih je već isprala kiša. Znali smo da su to domovi hrvatskih obitelji. Na tom području nije ostalo puno mještana, a onima koji su ostali pomogli smo kako god smo znali. U glavi mi je još slika napuštene stoke koja je lutala okolo - sjeća se tih ratnih slika nekadašnji zapovjednik specijalne policije Bak, koji je kasnije bio načelnik centra SZUP-a i agent POA-e, a danas je privatni istražitelj.

Bez obzira na to što su bili obučeni i za najteže situacije, nije im bilo jednostavno.

- Znali smo da u ovom slučaju nema taktiziranja. Išlo se do kraja. Nema odustajanja. Ali smo humano postupali na bojištu, čuvali smo živote civila, štitili imovinu, pomagali smo Crvenom križu da evakuira zatečene osobe na bojištu, tako da danas možemo s ponosom gledati na te akcije jer nema šumova. Odradili smo policijski posao za koji smo nagrađeni i pohvaljeni - veli Jereb.

Vlak slobode

Nakon što su stigli do državne granice, ostali su tu još 15 dana jer je neprijateljska strana još neko vrijeme granatirala to područje. Područje su osiguravali kasnije sve do listopada, a bili su u osiguranju poznatog Vlaka slobode koji je iz Zagreba krenuo prema Kninu.

Kada ga pitamo koja mu je bila najteža akcija, bez razmišljanja kaže Maslenica jer su se morali kroz snijeg na velikim minusima probijati 20-ak kilometara, i to na neprijateljskoj strani. Kazao je da su pet dana granate neprestano od jutra do večeri padale po njima.

- Tada cijenite onih 20 sekundi mira između dviju granata. Tada razmišljate o nečem lijepom - sjeća se Jereb. Često su boravili na Velebitu, gdje su imali i zaklon. Kaže da je izazov bio živjeti i djelovati s 40-ak ljudi koji su stalno na oprezu i pod stresom. Stalno su bili na položajima koji su granatirani. Stres je bio tim veći što su kada su boravili doma bili u nekom drugom svijetu.

- Za razliku primjerice od kolega iz Slavonije ili Dubrovnika, mi smo mijenjali situacije. Sjećam se da sam bio doma kada je u Areni bila Carmina Burana. Ovdje je kod nas bilo sve normalno kao što je danas. A za par sati morao sam na ratište, gdje dođete u potpuno drugačiju situaciju. Velike su to bile promjene, i vrlo zbunjujuće - priznaje Jereb, koji je odahnuo kada je rat završio.

- Naravno da smo svi odahnuli kada ste znali da su iza vas četiri godine u kojima vam je glava bila stalno u torbi. Ginulo se u ono vrijeme stalno, bilo u nekoj pucnjavi, nagaziš na minu... Nije morala biti akcija u pitanju. Zato su sve te akcije bila svojevrsna škola jer su u njima nastali vrhunski obučeni specijalci od kojih neki i danas rade u policiji - zaključuje sada počasni predsjednik udruge Bakova.