VELIKA ISPOVIJEST KRUNSKOG SVJEDOKA PROTIV GLAVAŠA Krunoslav Fehir o događajima '91.: 'Glavaš je rekao - što se čeka, i drugog treba eliminirati!'

Bilo je to prije četrnaest godina, kad je tridesetjednogodišnji policajac iz Osijeka Krunoslav Fehir pokucao na vrata glavnoga državnog odvjetnika Mladena Bajića i rekao da želi dati iskaz o ratnim zločinima nad srpskim civilima u Osijeku. Njegov će iskaz pokrenuti najveći i najdugotrajniji proces za ratne zločine vođen pred hrvatskim pravosuđem - protiv Branimira Glavaša i njegovih suradnika. Fehira će ta odluka pretvoriti u krunskog svjedoka protiv Glavaša i trajno mu promijeniti život.

Fehir je početkom lipnja ove godine, u ponovljenom suđenju protiv Glavaša, u sudnici zagrebačkoga Županijskog suda još jednom koncentrirano, precizno svjedočio o tome što se dogodilo zadnjeg dana kolovoza 1991. pred garažama Sekretarijata na narodnu obranu u Osijeku. Iako ga sustav od ljeta 2005., kad je pokucao Bajiću na vrata, do danas nije mazio, Fehir je mirno i detaljno opisao ubojstvo civila Čedomira Vučkovića. Pokušali smo doznati kako danas taj 47-godišnjak gleda na svoje ratne godine, odluku da pokuca na DORH-ova vrata, kao i na sve ono što mu je ta odluka kasnije donijela.

Fehir kao pripadnik BOB-a snimljen ispred kuće u kojoj je tijekom rata živjela majka Branimira Glavaša

Kako je uopće došlo do toga da ste se sa samo šesnaest godina pridružili Prištapskoj četi?

- Naša obiteljska kuća nalazi se u osječkom naselju Brijest okrenutom prema Tenji, mjestu koje je bilo većinski srpsko. Kako je i zloglasni Poligon C koji je držala JNA bio tik do Brijesta, već u proljeće 1991. u naselju je postalo napeto i po kućama su držane straže.

Kako su se sukobi zahuktavali, krajem ljeta te godine stigla je zapovijed da stanovništvo mora napustiti naselje i da može ostati samo vojska. I prije nego što su naselje napustili civili, 12. lipnja 1991. otac me je pokupio i pridružio sam se Prištapskoj četi koju smo mi, njezini članovi, međusobno nazivali i Branimirova osječka bojna (BOB). U tu sam postrojbu došao već naoružan jer mi je otac dao oružje još dok smo držali stražu u našem naselju.

Je li u vojsci bio još netko vaše dobi?

- U Osijeku ne. Možda je u Vukovaru bio netko, ali u Osijeku sam bio najmlađi.

Je li vaš otac poznavao Glavaša iz predratnih vremena?

- Koliko znam nije, upoznali su se preko nekih pripadnika Prištapske čete i već u prvim danima rata su se zbližili. Iskaznicu postrojbe nisam dobio prilikom samog dolaska u Prištapsku četu, nego tri mjeseca kasnije, u rujnu 1991. Na njoj je kao zapovjednik postrojbe potpisan Glavaš. Iskaznica je na početku istrage predana policiji. Naglašavam to jer je Glavaš kasnije pred sudom tvrdio, a i danas tvrdi, da nikada nije bio zapovjednik čete.

Koja je bila zadaća BOB-a?

- Osiguravali smo Sekretarijat za narodnu obranu Grada Osijeka na čijem je čelu bio Branimir Glavaš i bili smo mu neka vrsta logistike. Sekretarijat obrane nalazio se u sklopu zgrada koje su obuhvaćale i zgradu Prekršajnog suda, srednju Ekonomsku školu i Osnovnu školu Ivana Gorana Kovačića. Svi ti objekti bili su štićeni objekti.

Koliko je ljudi bilo u sastavu Prištapske čete?

- U početku tridesetak, a s vremenom je broj narastao i do šezdesetak. U postrojbi su ljudi stalno cirkulirali: pet-šest vojnika bi otišlo, a i isto toliko došlo. Nitko od civila nije mogao doći do tih objekata a da nije bio zaustavljen, legitimiran i objasnio razlog dolaska. Sekretarijat za narodnu obranu, koji je Prištapska četa osiguravala, imao je široke ovlasti, uz ostalo je izdavao i potvrde punoljetnim građanima koji su željeli napustiti grad, dakle nitko nije smio napustiti grad bez potvrde Sekretarijata. I postrojba je imala velike ovlasti jer smo fizičkim i pravnim osobama uz odgovarajuću potvrdu mogli oduzimati osobne i teretne automobile. Osobna vozila smo oduzimali ljudima koji su bili pretežno srpske nacionalnosti.

Kad ste prvi put susreli Branimira Glavaša?

- U lipnju 1991., kad sam se pridružio četi.

Kažete da je četa imala velike ovlasti. Kako ste sebi objašnjavali činjenicu da pripadnici čete hapse, zatvaraju, muče i likvidiraju vaše sugrađane, civile?

- U tim prvim mjesecima zapravo nisam znao što se događa. Kad nismo bili u akciji, čuvali smo štićene objekte na stražarskim mjestima prema propisanom rasporedu. Vidio sam da neke civile dovode u zgradu Sekretarijata i u garaže u dvorištu. Rečeno mi je da se radi o najozbiljnijim teroristima koji ugrožavaju sigurnost. To su govorili ljudi koji su bili najmanje desetak godina stariji od mene i u to sam vjerovao, i ja sam se tako ponašao. Bio sam ravnopravan član postrojbe, nije bilo nikakvih iznimki prema meni zbog moje dobi. Odlazio sam kao drugi na prve linije obrane izvan grada.

Što se točno događalo te večeri 31. kolovoza, kad ste pucali u zatočenog civila Čedomira Vučkovića?

- Taj dan sam bio na straži pred garažama sa Zvonkom Biljušem. Vidio sam da je pripadnik čete Zoran Brekalo (danas pokojni, op.a.) to popodne u bijelom Yugu, koji je na vjetrobranskim staklima imao oznake naše postrojbe, dovezao dvojicu civila. Tek kasnije sam saznao njihova imena. Rečeno je da su to teroristi. Brekalo je tijekom popodneva više puta ulazio u garaže i tjerao ih da piju kiselinu iz akumulatora koji su se nalazili u garažama. I ja sam s njim ulazio u garažu.

Tijekom večeri sam, međutim, bio ostavljen sam na stražarskom mjestu pred garažama jer je Zvonko Biljuš, koji je stražario sa mnom, bolovao od astme i u jednom trenutku je dobio napad i srušio se. Uspaničio sam se, zvao sam nekog da mu pomogne i njega su odveli. Vjerojatno su zaboravili da sam ja na stražarskom mjestu ostao sam i onda se dogodilo to što se dogodilo. U jednom trenutku čovjek je krenuo lupati po vratima garaže, provalio je van i krenuo prema meni. Ispalio sam više hitaca u njega. Nisam u tom trenutku znao ni koliko sam ih ispalio niti koliko ih je pogodilo.

Što se dalje događalo?

- Prozori Sekretarijata koji su gledali prema garažama bili su otvoreni i odmah nakon pucnjeva čuo sam uzvik ‘gasi svjetla’! Prepoznao sam Glavašev glas. Čuo sam zatim repetiranje oružja, istrčavanje van pred garaže. Glavaš je vrlo brzo izašao ispred garaža - već za dvije, tri minute. Nakon dolaska u dvorište odmah je pitao - gdje je drugi, iz čega je bilo jasno da je znao da su u garažama toga dana bila zatvorena dvojica. Onda je rekao - ‘što se čeka, i drugoga treba eliminirati’.

Naredio je da se mjesto događaja ne smije dirati i članovima postrojbe davao naputke što će raditi. Kasnije na suđenju Glavaš je tvrdio da on nije bio zapovjednik postrojbe i da je ona imala svoj zapovjedni lanac. Ako je tako, što je on imao dolaziti na mjesto događaja i davati vojsci zapovijedi. Dakle, on je od prvog trenutka upravljao situacijom.

Fehirov otac na privatnom druženju s Branimirom Glavašem

Što se dogodilo s drugim civilom, Đorđem Petkovićem, koji nije provalio vrata garaže?

- Petković je sve to vrijeme bio zatvoren u garaži. Tada je jedan od članova postrojbe, Branko Zakanji, otvorio vrata garaže i naredio Petkoviću da uđe u Zastavinu hladnjaču novosadskih registarskih oznaka, koja je bila mobilizirana za našu postrojbu. Novosadske tablice bile su namjerno ostavljene zbog jugovojske. To je ono što sam vidio. Nakon dvije, tri minute maknut sam odatle i tu večer više nisam dolazio pred garaže. Petkoviću se te večeri izgubio svaki trag. Kasnije sam čuo da je završio kao i Vučković. Siguran sam da neki od živućih pripadnika BOB-a znaju gdje je skončao. Uvjeren sam u to.

Što se dalje te večeri i idućih dana događalo s vama?

- Pred garažama sam se zadržao samo desetak minuta nakon događaja, zatim sam po nalogu oca, a prije dolaska policije i istražnoga suca, maknut u Osnovnu školu Ivana Gorana Kovačića, gdje sam bio smješten. Negdje oko 22 sata otac je došao do mene i uzeo mi oružje. Rekao mi je da ću ga dobiti nazad jer će doći policija i puška mora na vještačenje.

Kasnije sam doznao da nikakvog vještačenja puške nije bilo. Taj dan i dan poslije davali su mi neke instrukcije o tome što ću reći i kako odreagirati ako procuri informacija da sam ja pucao u tog civila. Međutim, policija me uopće tada nije kontaktirala, a preko Božićeva ST-a u javnost je plasirana priča da je ubijeni bio terorist koji je preskočio ogradu Sekretarijata u pokušaju atentata na Glavaša.

Na mjesto ubojstva, pred garaže, nakon vašeg odlaska stigli su policija i istražni sudac, napravljeni su zapisnici, fotografije. O onome što su tamo zatekli policajci koji su izašli na mjesto ubojstva tvrde jedno, a istražni sudac drugo...

- U suđenju o osječkim ratnim zločinima, kao što znate, moj status se mijenjao - bio sam svjedok, pa pokajnik, pa okrivljenik. U ranijem postupku bio sam prisutan kad su svoje iskaze na sudu o tom uviđaju iznosili brojni svjedoci. S obzirom na to da sam u policijskoj karijeri napravio niz očevida, a kao voditelj očevidne ekipe u cestovnom prometu u očevidima prometnih nesreća surađivao s istražnim sucima i državnim odvjetnicima, itekako sam naučio kako se obavljaju očevidi.

Zato mi je bilo zapanjujuće u sudnici slušati kako je osječki istražni sudac Mladen Filipović tada 31. kolovoza 1991. obavio očevid pred garažama. Na mjesto događaja policija je došla prva, što je uobičajeno. Potom policija javlja istražnom sucu koji na temelju policijske informacije odlučuje hoće li izaći na mjesto uviđaja. Istražni sudac Filipović je izašao na uviđaj, a u tom slučaju policija radi ono što istražni sudac naloži i on vodi kompletnu istragu. A Filipović je istragu obavio katastrofalno.

Zašto to mislite?

- Istražni sudac na suđenju je izjavio da uopće nije utvrdio tko je pucao, da nije naložio oduzimanje vatrenog oružja iz kojeg se pucalo, čak je izjavio i da se bojao ući i utvrditi identitet određenih osoba na mjestu događaja. Za razliku od njega, policajci koji su izašli na mjesto događaja izrazili su svaku sumnju u izjave pripadnika BOB-a koje su zatekli pred garažama, jer kapi krvi nisu prskale u smjeru koji bi potvrdio njihove tvrdnje da je riječ o naoružanom atentatoru koji je preskočio ogradu. Uz to, policajci pokraj Vučkovićeva tijela nisu zatekli nikakvo oružje koje bi potvrdilo izjave vojnika da je bio naoružan.

Oružje je doneseno tek 20 minuta nakon dolaska policije, a to je načelnik Policijske uprave potvrdio u svom iskazu i na ponovljenom suđenju. I najvažnije - iako je na očevidu sa smrtnim ishodom istražni sudac uvijek dužan naložiti obdukciju, istražni sudac Mladen Filipović naložio je samo vanjski pregled Vučkovićeva tijela. Šef krim policije Popović sada je u ponovljenom suđenju potvrdio da je tada pitao gdje je istražni sudac i da su mu svjedoci rekli ‘da je kod Glave’, kako su vojnici zvali Glavaša.

Iz toga je jasno da se istražni sudac s Glavašem dogovarao što će se napraviti pa je očito da je istražni sudac bio upoznat s time da je Vučković otrovan sumpornom kiselinom, jer bi inače naložio obdukciju, a ne samo vanjski pregled tijela. Sve to govori da je istražni sudac bio pod potpunom Glavaševom kontrolom. Međutim, patolog osječke bolnice je, srećom, samoinicijativno odlučio obaviti obdukciju i taj nalaz je sačuvan.

Fehir snimljen na prvoj liniji bojišta tijekom Domovinskog rata

Upravo vas je nalaz obdukcije spasio od optužnice za Vučkovićevo ubojstvo jer su patolozi u njemu konstatirali da je Vučković umro od trovanja akumulatorskom kiselinom, a ne od vaših hitaca koji nisu bili smrtonosni...

- Sad su u postupku sudski vještaci to treći put i potvrdili, a potvrdili su i kretanje Vučkovićeva tijela upravo onako kako sam svjedočio 2005. i kako sam u ranijoj istrazi 2006. izradio skicu koja se nalazi u DORH-u.

Kad ste prvi put doznali da je obavljena obdukcija Vučkovićeva tijela?

- Načuo sam za to negdje 2001., međutim nisam pouzdano znao postoji li nalaz sve dok nije otvorena istraga protiv Glavaša i ostalih. Sve do tada sam vjerovao da je Vučković umro od mojih hitaca, tj. da sam ga ja ubio.

Kažete da ste mislili kako pucate u opasnog terorista, a ne u običnog civila. Kad ste napustili BOB i kad ste shvatili tko je bio čovjek u kojeg ste pucali?

- IZ BOB-a sam otišao krajem srpnja 1992., ali sam se 1993. ponovo na dva mjeseca vratio, zatim sam se u srpnju 1993. zaposlio u policiji. Do pravih spoznaja o tome u koga sam pred garažama pucao dolazio sam postupno. Šokiralo me kad sam vidio da su u monografiji o 160. brigadi Petković i Vučković navedeni kao civili poginuli u Domovinskom ratu. Uz to, godinama sam vjerovao da je čovjek koji je provalio kroz vrta garaže bio Đorđe Petković.

Tek mi je nakon 2000. jedan poznanik u razgovoru ispričao da sam pucao u Vučkovića. Naime, taj je poznanik ranije bio Vučkovićev susjed i poznavao je njegovu obitelj. Ispričao mi je da je Vučković bio umirovljenik kada su ga 1991. pokupili na tržnici. Kasnije sam doznao i da je Đorđe Petković bio čovjek koji ni mrava ne bi zgazio, da je bio veliki ljubitelj nogometa, da ga je rekreativno i igrao kao i moj otac, i da ga je moj otac i poznavao.

Kako ste “prelomili” i odlučili otići glavnom državnom odvjetniku Mladenu Bajiću? S kim ste se o tome savjetovali?

- Pritisak koji sam osjećao u vezi s tim događajima trajao je godinama. Policijski izvidi oko osječkih zločina počeli su još 2000., ali su u nekom trenutku stali. I otac me tada ponovo nagovarao što ću govoriti, kad ću govoriti, što ću reći, čak je bilo riječi i o tome da će netko drugi preuzeti odgovornost za to što sam napravio. Svi ti događaji koje sam s vremenom potisnuo ponovo su se pokrenuli u meni. U osječkoj Policijskoj upravi nisam se imao kome povjeriti. Znao sam da je Glavaš sve iskadrovirao, a izvan nje nisam poznavao nikoga. U sudstvu su također bili Glavaševi ljudi. Čekao sam da vidim u kojem smjeru će se stvari razvijati...

Jeste li o događaju pred garažama ikada poslije razgovarali s Glavašem?

- Negdje 2000. ili 2001. Glavaš me pozvao na kavu na Trgu Ante Starčevića. Došao je s članom BOB-a Ištvanom Mihalikom i ispitivao me što znam o tom događaju. To je bio jedini put.

Dakle, kako ste donijeli odluku da progovorite o zločinima?

- Odluka je u meni sazrijevala postupno i kad sam je donio, čekao sam pravi trenutak. Početkom ljeta 2005. procijenio sam da je taj trenutak došao. Nazvao sam novinara Dragu Hedla, koji je tada radio u Feral Tribuneu, popili smo kavu i ispričao sam mu što znam o zločinima. Ostao je zapanjen. Međutim, kako smo se našli uoči njegova duljeg puta, dogovorili smo se da ćemo se vidjeti kad se vrati. Međutim, i prije njegova povratka jedan dan sam, sjećam se, trebao sam raditi u popodnevnoj smjeni, sjeo u automobil i odvezao se u Zagreb.

Došao sam u Gajevu 30 i na DORH-ovoj porti zatražio da me primi Mladen Bajić. Nisam se prije toga ni telefonski najavio. Bajić me odmah primio i tada sam mu u četiri oka ispričao o ubojstvu pred garažama. Taj sam put, međutim, prešutio da sam ja pucao u Vučkovića. On mi je odmah ponudio da uđem u program zaštite svjedoka, ali ja sam se vratio u Osijek.

Što se događalo nakon toga?

- Kad se Drago Hedl vratio s odmora, dao sam intervju koji je objavljen u Feralu, s tim da taj list nije otkrio moj identitet. Nakon objave u Feralu ponovo sam otišao Bajiću, ali ovaj put sam mu ispričao sve, pa i to da sam pucao u Vučkovića. Nije bio iznenađen. Nakon toga više nije bilo povratka u Osijek, stavljen sam pod nadzor jedinice za zaštitu svjedoka. Bilo je i ideja i da bih trebao napustiti Hrvatsku, ali na to nisam pristao.

Međutim, u srpnju 2005., dok ste skrivani na tajnoj lokaciji u Zagrebu, vaš otac se obratio novinarima i otkrio da ste vi zaštićeni svjedok...

- Glavaš i njegovi brzo su shvatili su da sam ja izvor za Feralovu priču o osječkim ratnim zločinima, jer se nakon objave toga intervjua nekoliko dana nisam pojavljivao na poslu. I prije nego što se otac obratio novinarima Glavaševi ljudi, Ištvan Mihalik i Branko Zakanji, proveli su prilično vremena ispred moje obiteljske kuće u Brijestu. Čekali su me. Susjedi su ih vidjeli, ali ja sam već bio u Zagrebu.

Kako ste doživjeli taj očev potez?

- Iskreno, nisam ga očekivao. Konferenciju na kojoj je otkrio da sam ja zaštićeni svjedok održao je u uredu Glavaševa odvjetnika, a prilikom obraćanja novinarima čitao je pripremljeni tekst. Moj je dojam da je on ucijenjen i da je zato na to pristao. Uvjeren sam da u tome leži razlog što je u prošlom postupku šutio, a i danas šuti o onome što zna. Jako dobro znam kako Glavaš funkcionira - ucjenjuje, troši i odbacuje ljude kao krpe kad mu više ne trebaju.

Što se događalo nakon očeva javnog istupa?

- Proveo sam u Zagrebu pod policijskom zaštitom malo manje od dva mjeseca, selili su me s jedne tajne lokacije na drugu. Pokušavao sam doznati što će za mene značiti program zaštite svjedoka, ali na neka konkretna pitanja nisam dobivao jasne odgovore pa sam odlučio izaći iz programa i vratiti se u Osijek.

Što ste očekivali od povratka u Osijek?

- Naivno sam očekivao da ću se vratiti na posao u Policijsku upravu i nekako funkcionirati. Tamo sam također bio pod zaštitom specijalne policije. Ubrzo me pozvao načelnik policije i rekao da više ne smijem ostati u PU osječko-baranjskoj, a niti u bilo kojoj drugoj upravi koja je u njezinoj blizini. Već u rujnu 2005. pod zaštitom specijalne policije otišao sam u Pulu. Isprva su me smjestili u Valbandonu, jedno vrijeme sam radio u Puli, zatim u Rovinju i nakon toga u policijskoj postaji Poreč.

U Osijeku ste živjeli s majkom. Kako je ona reagirala na vašu odluku da progovorite o osječkim ratnim zločinima?

- Ni njoj, kao ni bilo kome drugome nisam rekao za tu odluku. Ona je u to vrijeme bila na moru i na televiziji je doznala da sam zaštićeni svjedok.

I što vam je rekla kad je doznala?

- O tome s njom nikada nisam razgovarao.

Razgovarate li s kim o tome?

- Pa, baš i ne.

Kakav je vaš odnos s ocem nakon svega što se dogodilo?

- Nakon 1991. on se više nije vratio u obiteljsku kuću u Brijestu i moji roditelji su se razveli. Nikada s ocem, čak ni u djetinjstvu dok je živo s nama, nisam bio u prisnim odnosima. Nikada on nije bio obiteljski čovjek.

Jeste li poslije njegove konferencije za novinare na kojoj je otkrio da ste zaštićeni svjedok ikada razgovarali?

- Samo jednom, i to ove godine kad smo se sastali u vezi s obiteljskom kućom.

Krunoslav Fehir kao aktivni pripadnik MUP-a prima priznanje od ministra Ivana Penića

Kako objašnjavate da mnogi svjedoci na prvom, a i sada na ponovljenom suđenju, ostaju lojalni Branimiru Glavašu?

- Za mene su svjedoci oni koji su neposredno svjedočili nekom događaju, a Glavaševi svjedoci u sudnici mahom prepričavaju ono što su čuli od drugih, nevjerodostojni su, a neki od njih su u kaznenim evidencijama. Na prvom suđenju njegovi svjedoci su tvrdili da sam ja tamo nosio neke slatkiše i vodu, da sam se samo smucao. Međutim, ja sam kao i svi drugi odlazio na prve linije, u rovove u Laslovu, Tenjskom Antunovcu, Kolođvaru, Nemetinu, a to dokazuju i fotografije iz tog vremena.

Sam Glavaš uporno tvrdi da s postrojbom BOB nije imao apsolutno ništa i da me nije poznavao, što je također laž. Znao me je i bio svjestan da sam maloljetan, a uski krug članova postrojbe, među kojima sam i bio i ja, čuvao je i njegovu obiteljsku kuću u kojoj mu je živjela majka. Jedna od mojih ratnih fotografija nastala je upravo ispred njegove kuće. Za sudjelovanje u ratu višestruko sam i odlikovan. Nepojmljivo mi je i ovo što gledamo na ponovljenom suđenju - da Glavaš u sudnici prekida svjedoke, upada im u riječ, dobacuje, komentira i za to dobiva samo usmene opomene.

Čuo sam da je svjedoku Popoviću, policajcu bez mrlje koji je u sudnici istinito svjedočio o uviđaju pred garažama, govorio da što taj ‘četnik’ ima svjedočiti protiv njega. Eto, 2019. čovjek dođe kao svjedok i Glavaš za njega govori da je četnik. I sve to u zgradi Županijskog suda.

Vas je u sudnici pitao i za seksualnu orijentaciju?

- Da, i to je bilo osobito nisko.

Kad se osvrnete na svoj život od 2005. do danas - jeste li se pokajali što ste onaj dan došli na DORH-ovu portu i zatražili da vas Bajić primi?

- Istina je da i nisam baš bio svjestan svega što me čeka. Ali, u svakom zlu ima i nečeg dobroga - nakon odlaska u DORH osjetio sam veliko olakšanje. To je bila moja i samo moja odluka. U njoj nema osvete, ni politike, niti ičeg sličnog. U konačnici ja od te odluke nisam imao baš nikakve koristi. Što se tiče moje fizičke zaštite, specijalna policija je besprijekorno odradila posao.

Međutim, u nekim drugim aspektima policija je kršila neka moja prava na koja se prilikom mog premještaja iz Osijeka obvezala. A ako policija krši zakon, što onda možemo očekivati od drugih? U više navrata sam se pokušao vratiti u Osijek, ali mi je povratak bio zabranjen. Mislio sam da će, nakon što sam otišao 600 kilometara od osječke policije, biti kakav-takav mir. Međutim, policijska postaja u Poreču je specifična, u njoj je loša atmosfera i općenito i prema meni.

Uvijek bi se našao netko tko bi paušalno komentirao moj status i kako je moguće da radim u policiji a eto, počinio sam ‘kazneno djelo ubojstva’. Lani sam zato i inicirao umirovljenje da bih se maknuo iz te mučne atmosfere. A i to sam morao moliti. Pokušavam neke stvari zaboraviti, potisnuti... Sad sam u mirovini.

I gdje sad živite?

- U kući, s majkom, u osječkom naselju Brijest iz kojeg sam 2006. ne svojom voljom i otišao.

I kako su vas Osječani primili? Imate li neugodnosti?

- Nemam. Građani Osijeka znaju tko je Branimir Glavaš. Ljudi su ili suzdržani jer se iz raznih razloga ne žele miješati, ali doživio sam niz pozitivnih reakcija.

Krajem svibnja ove godine, dan prije vašeg svjedočenja u ponovljenom postupku, Glavaš je protiv vas podigao tri kaznene prijave - uz ostalo i za Vučkovićevo ubojstvo. Što je s tim prijavama?

- Još nisam ispitan, čekam poziv ŽDO-a Osijek. One su podignute uoči mog ponovnog svjedočenja pred sudom da bi me se zastrašilo, ili potaknulo sutkinju da odustane od mog ispitivanja kao svjedoka. Nije im prošlo ni jedno niti drugo. Poziv DORH-a u povodu njegovih kaznenih prijava čekam potpuno miran.