Prosječan Europljanin, prosječno zdrav i u prosječnoj kondiciji, zakukat će otprilike minutu nakon što ga s još sedamdeset ljudi uguraš u kamion sa zatvorenim teretnim prostorom površine četrnaest metara četvornih.
Zadnji dan vrućega kolovoza, temperatura na suncu u Zagrebu nije mnogo niža od četrdeset Celzijevih stupnjeva. U kamionu, parkiranom u hladu, začas prijeđe četrdeset i raste dalje. Koliko, nismo doznali, jer sedamdeset i jedan Europljanin odbija da se vrata zakračunaju, makar i na dvije minute. A kamoli da kamion krene.
Tko se jače znoji, promočit će mu majica začas, a nakon sedam-osam minuta, koliko je otprilike potrajalo fotografiranje, svi su mokri.
Mala pobuna
Nije toliko tijesno, koliko sam pomislio da će biti. Otprilike pet ljudi na četvorni metar čini gužvu manju nego što je stvore fanovi na rock koncertu u prvim redovima. Zapravo, nitko nikoga ne mora dodirivati.
Ne dolazi dakle u obzir da se igramo bilo čijim zdravljem, pa mi eto nije ispunjena želja da se kamion ipak zakračuna i da nas nakratko provoza. Odmah je, uostalom, izbila pobuna! Osobito su se pobunili oni u dnu kamiona, koji su prvi ušli i posljednji bili na redu da izađu. Međutim, da se situacija smirila ili da posrijedi nisu bili zaposlenici EPH nego, primjerice, unajmljeni statisti, ipak bismo se, makar nakratko, snašli. Otprilike polovica ljudi mogla bi sjesti a, naslonjeni jedni na druge, vjerojatno njih dvije trećine. Koliko bi tako izdržali, drugo je pitanje. Zraka ponestaje i kad su vrata otvorena, a ožedniš smjesta. Većina bi dehidrirala za nekoliko sati, a prvi bi svijest počeli gubiti vjerojatno i prije. Svaki pokret, svaki glas pogoršavaju situaciju. Zapravo, najbolje bi bilo da svi odmah usnu. Tako bi trošili manje kisika, ne bi se kretali i ne bi paničarili.
Ne mogu, zapravo, niti zamisliti očaj koji može uvjeriti roditelje da u takav kamion uđu s djecom. Šanse da prežive putovanje, ili da ga prežive bez trajnih posljedica, gotovo ne postoje.
Znam iz vlastitog iskustva ponešto kako se ljudi ponašaju na vrućini u stiješnjenom prostoru.
U austrijskom zatvoru
Godine 2006. postao sam žrtva zamjene identiteta i bio uhićen na austrijskoj granici. Dok se razjasnilo da ne traže mene prošlo je dobrih tjedan dana koje sam većinom proveo u centralnom austrijskom istražnom zatvoru u Beču.
Jedno jutro, sredinom lipnja, čekao sam saslušavanje. Zatvorili su me na nekoliko sati u svojevrsnu čekaonicu, sobičak s jednim prozorom površine manje nego što je ovaj kamion. U tu čekaonicu austrijski su čuvari sabili otprilike pedeset uznika. Toliko o visokim europskim standardima. Dvojica-trojica manjih, mršavih, bili su potisnuti u kut.
Kraj vrata, koja su se dakle povremeno otvarala da izađe prozvan, stajali su najkrupniji i najglasniji zatvorenici. Te pokoji manji, ali umrežen, među koje sam spadao i ja jer su sve te gorile s ulaza bili bivši jugovići s kojima sam se lako dogovorio: kosovski Albanci, bosanski Srbi i makedonski Romi, svi složni poput braće.
Gubitak svijesti
Nakon otprilike tri sata takvog hvatanja zraka osjećao sam umor kao da sam prepješačio cijeli Velebit. Jedan stariji, Turčin ako se ne varam, onesvijestio se. Zatim se jedan od onih mršavih crnaca stao grčiti na pločicama u kutu. Smrad i stenjanje. Masa se pobunila, oni kod ulaza stali su urlati i nogama udarati po vratima. Isprva ništa, a zatim su nas, jednog po jednog, ipak izveli na hodnik.
Nadam se da su nesretni ljudi u kamionu pronađenom uz austrijsku autocestu, makar većina, prije izgubili svijest nego što su shvatili da im spasa nema. Užas koji su prošli nadmašuje svaku srednjovjekovnu predodžbu pakla. Jesu li se stali međusobno ubijati. Kako su se oni snažniji odnosili prema slabijima? Jesu li one koji su najviše paničarili, jednostavno podavili golim rukama?
Koliko su vlastitu smrt ubrzali pokušavajući provaliti čelične stijenke hladnjače? Trošeći na taj način kisik i energiju?
Što bismo mi napravili?
Tek kad se, makar ovako provizorno, nađeš u kamionu, shvatiš da se u njemu nisu nalazili izbjeglice nego naša braća, ljudi. Njihovu smrt prouzročili su također ljudi, također naša braća. I ne trebamo se nad odvratnim mučenjem do smrti koje su djeca, žene i muškarci u kamionu doživjeli zgražati.
Dovoljno je da razmislimo što bismo u tim trenucima napravili. Dovoljno je da razmislimo je li moguće da bismo, za novac, i sami kojeg nepoznatog stranca potrpali u kamion i zatvorili za njima vrata. Je li moguće da se sutra takvo što dogodi nama ili našim bližnjima, poznanicima? Vjerojatno nije, ali tko zna.
U prosincu 1991. godine u Hrvatskoj je bilo oko 550 tisuća prognanika i izbjeglica, a k tome je 150 tisuća ljudi bilo u izbjeglištvu u inozemstvu. Tko bi trebao razumjeti?
SEDAMDESET JEDAN ČOVJEK Članovi redakcija Jutarnjeg lista i Globusa ispred praznog kamiona istih dimenzija poput onog u kojem se dogodila tragedija. U grupama ulaze u kamion pokušavajući dijelom rekonstruirati nesretni događaj
PRVIH DESET 'PUTNIKA' Već nakon ulaska prve skupine bilo je jasno da u vozilo nema mjesta za smještaj 70-ak osoba. Zraka još uvijek ima, no jasno je da bi i vožnja desetak ljudi bila neugodna
JOŠ PETNAEST U HLADNJAČI Ulaskom druge grupe ljudi, teretni prostor napola je pun. Temperatura raste, putnici su već dosta skučeni
DO POSLJEDNJEG MJESTA Ulaskom dodatnih dvadesetak ljudi kamion se napunio, a ulaskom i četvrte skupine počinje naguravanje. Na dnu teretnog prostora velika je vrućina. Vrata su otvorena, no zagušljivo je i neudobrno. Iako su tamo dobrovoljno, 'putnici' negoduju i odbijaju prijedlog da se zatvore vrata
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....