VERA ČUDINA PIŠE ZA JUTARNJI: VRAĆA SE ZORAN MILANOVIĆ! Bivši premijer sprema povratak na scenu u velikom stilu, vrijeme je na njegovoj strani...

U posljednje vrijeme naredalo se toliko paradoksalnih događaja i informacija koje su nam očito poremetile komunikaciju neurona, pa sve što pročitamo, čujemo ili vidimo u nama izaziva oprečne emocije. Danas odobreno, sutra ukinuto… danas verbalna sjekira na sjekiru, sutra zagrljaj i poljupci. Čista dihotomija. Protuslovni pojmovi i pojave izbezume čovjeka. Izbezumljen čovjek postaje opasan i po sebe i po druge ljude. U ovozemaljskom svijetu poznajemo istinu i laž. Ali istinite laži ne razumije nitko, pa ni oni koji nas njima izbezumljuju. Kome je toliko stalo da vlastiti narod poteže za uši i udara po ušima dok ne ogluše? Ako svi oglušimo, sigurno nitko od nas neće skladati novu IX Beethovenovu simfoniju, nego će 'razbiti instrumente' i najuriti dirigente.

Iz sata u sat nižu se primjeri čovjekove, sve veće izbezumljenosti. Od klimatskih nevera čije krajnosti uništavaju naš hranidbeni lanac pomalo smo šiznuli. Od pretjeranih političkih skandala dobivamo stidne uši. Zbog konvencija, tekstura plavih masnica i fraktura i dalje podsjeća na opus Picassa. U ime obitelji ustaje Ustavni sud, od kojeg se traži potvrda odluke, da djeca tek u srednjim obrazovnim godinama mogu izaći iz spilja u virtualni svijet.

Tvrdoglavo nesuglasje Griča i Kaptola stvara u nama upitnike, jesmo li u stvarnosti sekularna ili vjerska država. Mogućnost dvojnog državljanstva legitimno nam dopušta krađu, a odmakom izručenja, slobodu prebjega u Saudijsku Arabiju ili Emirate. Iako smo svi u istom žitu, jedni smo strašila, a drugi veleposjednici.

Ali, život je poput spiralnih stepenica. Dođe čovjek do vrha, napuni dvorane istomišljenika, bude predsjednik jake stranke, izaberu ga za premijera… i odjednom umjesto pljeska, pljuvačka. To se dogodilo gospodinu Zoranu Milanoviću, kojeg je preporučio glavom i bradom gospodin Ivica Račan. Znači, Račan je u njega vjerovao, a povjerenje se ne gradi preko noći. Pratio je njegov rad, odanost stranci, ideje, stručnost… zapravo bio mu je mentor. Je li tako dobar mentor precijenio kvalitete tada još mlađahnog Milanovića ili je ipak dobro procijenio njegove kvalitete i politički entuzijazam? Narod je uvijek bio podijeljen u mišljenju, prevrtljiv i nestrpljiv zbog straha za vlastitu egzistenciju, pa iz tih razloga zaboravlja na repove koje nasljeđuje nasljednik. O tome mi ljudi ne želimo ni čuti. Ali, kada bi to usporedili s dobivanjem novog posla, na kojem je prije nas bio netko drugi i možda mnogo toga zabrljao što je trebalo ispraviti, i još pod pritiskom nekog glavešine čije je vrijeme novac, bismo li i mi napravili niz pogrešaka. Da nam tada netko kaže: 'Ako nisi znao raditi u korist firme, zašto si se javio na natječaj?'

I dok mi argumentima dokazujemo repove, glavešina odmahuje glavom, kao da će repovi sami od sebe nestati. U političkim krugovima to je još pod većim pritiskom, jer ovdje narod čeka poboljšanje vlastite kvalitete života. Ali, tko se politike prihvaća mora biti svjestan velikih očekivanja svog naroda. Zato je političar narodu i kurva i svetica, nadahnuće i potonuće.