Ne prođe ni jedan dan, a da u javnom mediju ne pročitamo neku tužnu vijest. Na bolest koja kobno završi i zavije u crno naše emocije, ne možemo uvijek utjecati ma koliko truda uložili, ali nasilno oduzeti nekom život zbog alkoholiziranog stanja, nemara ili nepažnje, prebrze vožnje, zbog dopisivanja ili razgovaranja mobilnim aparatom previdjeti pješaka, nema opravdanja ni u najluđim snovima, a u stvarnosti pogotovo.
Ali to se ipak događa bez obzira na uporna upozorenja ili kazne propisane zakonom. Je li moguće da smo toliko otupjeli čak i na zatvorske kazne? Ili smo se počeli ponašati kao oni krivci koji odrađuju zatvorsku kaznu tvrdeći da su nevini. O onima koji se izvuku po stricu ili novcu bez kazne za počinjeno kazneno djelo, ne želim reći ni riječ, jer to su za mene ljudi bez lica i prepuštam ih Božjoj sporoj, ali dostižnoj pravednosti. Ljude bez lica ne mogu suditi, ali ih ne mogu ni ljubiti.
Ali ono što nikako ne mogu razumjeti je ubojstvo bližnjeg svog. Odakle u čovjeku toliko nakupljene agresije da on izgubi kontrolu nad svojim umom i udara svoju ženu, dijete, brata čekićem, sjekirom... bilo čime, ubada nožem po sto puta, masakrira... kao da će time riješiti problem koji ga muči. Dok su se takva ubojstva događala najviše u Americi mi smo se zgražali, pripisivali to svemu i svačemu, a čemu ćemo sada pripisati kada se isti takvi neljudski zločini događaju u našem dvorištu. Mi smo jako dugo vremena slovili kao nacija dobra i mira, s ponekim izoliranim slučajem, ali danas se ne razlikujemo mnogo od onih koje smo donedavno osuđivali. Što je tako dobre ljude koji žive u Hrvatskoj navelo na sumanuto 'oponašanje' zapadnih kauboja? Ili smo izgubili pojam o stvarnosti smatrajući ubojstvo virtualnom igrom ili je u našoj zemlji sve više psihopata čija psihopatska priroda zbog napetog vremena u kojem živimo, izbija na površinu.
Jer, kakva je to vrsta bijesa da čovjeka uspije navesti na tako okrutnu krajnost? Taj bijes nije ni ljudski ni zvjerski. Ni zvijer ne čini takvu strahotu osim u situacijama gladi ili ugroženosti. Ali, čega je čovjek ubojica gladan, kada ne uspijeva obuzdati sebe u bijesnim napadima? Osvete zbog preljuba (često puta izmišljenog zbog patološke ljubomore), odbijanje pristanka na potlačivanje, manipulacije tuđim životom, dokazivanja tko je u pravu, pa čak i zbog izgovorenih rečenica poput, sve si protrajbao, uništio si mi cijeli život, zbog tebe sam poludio/la, ne mogu te vidjeti ni na slikama... i odjednom pomrčina u glavi nekog pošalje na groblje, često ni krivog ni dužnog.
Ali, nakon pomrčine ni kajanje ni pomilovanje neće mrtvog uskrsnuti. Zato bi trebalo čim čovjek osjeti kako sve manje vlada sobom potražiti liječničku pomoć, jer od bijesa do lijesa kratki su koraci. No, mi Hrvati po tom smo pitanju još u povojima i zaziremo od psihijatrijske pomoći da nas slučajno ne proglase ludima. A kud' će luđe nego ubiti bližnjeg svog. Zato bi bilo poželjno što prije se educirati kako funkcionira psihijatrija i da nije ovo više srednji vijek. Tko će od nas i u kojem trenutku puknuti i počiniti zlodjelo nitko ne može predvidjeti, ali osluškivati svoj mentalni sklop ipak možemo, pa ako osjetimo kako nam se 'ljulja' u glavi i prisiljava nas da učinimo nešto mimo normalne ljudske volje, zaboravimo na društveno ukorijenjen primitivizam.
Iako smo na listi najsigurnijih zemalja, ne znači da ćemo tamo i ostati. Živci su nam sve tanji, fitilj sve kraći. Da ne doživimo kao mnoge zemlje legalnu upotrebu oružja, liječimo bijes dok ne bude prekasno.
Moja prognoza
Nažalost, legalna upotreba oružja i u Hrvatskoj će zaživjeti.
Ubojstva, krađe, agresija čovjeka prema čovjeku biti će potpuno izvan kontrole.
Savjetovalište Vere Čudine
098 236 551
099 5990 255
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....