Vijeće za elektroničke medije apelira na smanjenje netolerantnog i uvredljivog govora u medijskom prostoru

Vijeće za elektroničke medije objavilo je priopćenje u kojem apelira na smanjenje uvreda i netolerancije u javnom medijskom prostoru.

Naime, Vijeće je utvrdilo da u 2017. godini u 37 prijavljenih slučajeva zbog mogućeg govora mržnje u elektroničkim publikacijama, televizijskim i radijskim programima u Republici Hrvatskoj temeljem pravnog okvira Zakona o elektroničkim medijima nije bilo govora mržnje. No, može se zaključiti da je bilo mnogo uvredljivog i ostrašćenog govora.

Pravni okvir kojim se Vijeće vodi u slučajevima potencijalnog poticanja i širenja mržnje uz Zakon o elektroničkim medijima, je i definicija govora mržnje Vijeća Europe, ali i prevladavajuća praksa Europskog suda za ljudska prava.

Članak 12. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima jasno definira što je govor mržnje: „U audio i/ili audiovizualnim medijskim uslugama nije dopušteno poticati, pogodovati poticanju i širiti mržnju ili diskriminaciju na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije, te antisemitizam i ksenofobiju, ideje fašističkih, nacionalističkih, komunističkih i drugih totalitarnih režima.“

Govor mržnje po definiciji Vijeća Europe „podrazumijeva sve oblike izražavanja kojima se šire, raspiruju, potiču ili opravdavaju rasna mržnja, ksenofobija, antisemitizam ili drugi oblici mržnje temeljeni na netoleranciji, uključujući tu i netoleranciju izraženu u obliku agresivnog nacionalizma i etnocentrizma, te diskriminacija i neprijateljstvo prema manjinama, migrantima i osobama imigrantskog podrijetla“. Ovakav govor, sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava, ne uživa zaštitu kao dio slobode govora.

Na 37 predmeta koje je Vijeće prošle godine razmatralo pristiglo je 55 pritužbi. Najviše predmeta u kojima se odlučivalo o kršenju članka 12. stavak 2. ZEM-a odnosilo se na pružatelje elektroničkih publikacija, njih 19, dok se 16 predmeta odnosilo na nakladnike televizije, a dva predmeta na nakladnike radija.

Nakon provedenih postupaka, Vijeće za elektroničke medije u ovim predmetima nije utvrdilo kršenje članka 12. stavak 2. ZEM-a, ali je tri predmeta proslijedilo Hrvatskom novinarskom društvu na daljnju provjeru i postupanje, dok je jedan predmet proslijeđen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Usporedbe radi, u 2016. godini Vijeće je razmatralo 87 predmeta i samo u jednom predmetu utvrdilo kršenje odredbi Zakona o elektroničkim medijima.

No, iako u medijima nije bilo govora mržnje onako kako je on definiran zakonom, činjenica je da se, posebice na internetu i na društvenim mrežama povećao uvredljiv i neprimjeren govor, osobito u komentarima čitatelja. Stoga i na ovaj način apeliramo na sve dionike medijskog života da se priklone argumentiranoj raspravi bez ad hominem uvreda.

Vijeće i Agencija za elektroničke medije će na ovoj temi i dalje raditi proaktivno. U ovoj godini između ostaloga organizirat će niz radionica za medijske nakladnike o prepoznavanju i sprječavanju govora mržnje, te uvredljivog i neprimjerenog diskursa u informativnim programima i drugim medijskim sadržajima.

Uloga medija u društvu je promicanje tolerancije i civilizacijskih standarda. Vijeće zato ovim putem još jednom poziva sve medije da aktivno pridonesu društvenoj koheziji te da budu odgovorni naspram velikog utjecaja koji imaju na svoje publike. Vijeće također, pozdravlja najavu izmjene Zakona o elektroničkim medijima, u čijoj će izradi aktivno sudjelovati, te izradu medijske strategije, vjerujući kako će i novi zakonodavni okvir pridonijeti podizanju profesionalnih i etičkih standarda te povećanju tolerancije i kulture dijaloga u hrvatskim medijima.

Vijeće će se u svom radu i nadalje voditi temeljnim stajalištem, nacionalnog zakonodavstva, relevantnih međunarodnih dokumenata i prakse Europskog suda za ljudska prava da je sloboda izražavanja najviše ljudsko prava koje se samo u iznimnim i vrlo precizno navedenim slučajevima, taksativno nabrojanim, može ograničiti. Takvo pozicioniranje medija i javne riječi preduvjet je razvoja demokratskih društava.