Na današnji dan, prije točno dvadeset godina - 7. prosinca 2000. - preminuo je Vlado Gotovac, pjesnik, politički disident i najpoznatiji hrvatski liberal. U Hrvatskoj je Gotovac gotovo zaboravljen iako je robijao zbog svog hrvatstva, potom 1991. održao antologijski govor ispred tadašnje komande Pete armijske oblasti JNA, a nakon što je Hrvatska postala država, ulagao je veliki trud da bude i demokratska. Danas se taj doprinos, manje-više, ignorira, poput još nekih važnih osoba novije hrvatske povijesti kao što su bili Savka Dapčević-Kučar, Ivan Supek ili Boris Maruna. Zašto je tako, razgovarali smo s pulskim profesorom Filipom Zoričićem, ravnateljem Opće gimnazije i predsjednikom Instituta Mediteran, koji je nedavno napisao doktorsku disertaciju "Vlado Gotovac - ideje i život", prvu takve vrste u Hrvatskoj.

Filip Zoričić

Što mislite, kako bi Vlado Gotovac doživio današnju Hrvatsku?

- Kad su u pitanju politički moral, poštovanje malog čovjeka i građanina, isticanje vrijednosti pojedinca i vrijednosti slobode, o kojoj je stalno pisao i govorio, bio bi razočaran, kao što je bio i sedamdesetih i devedesetih. On je, zapravo, konstantno bio čovjek razočaranja i nade, i to ga je obilježilo u njegovu radu kako pjesničkom i filozofskom tako i novinarskom i političkom. Iz toga proizlazi da je uvijek bio pjesnik koji traži odgovore. S druge strane, sedamdesetih i devedesetih je tražio nadu u slobodi, ali danas ne znam u čemu bi je tražio, osim u mladim ljudima koji odlaze iz Hrvatske, nadajući se da će se vratiti.

Jeste li ga poznavali? Otkuda interes za pisanje doktorata?

- Nisam ga poznavao, jer nisam ni mogao. Gotovac je umro kad sam napunio 18 godina. U tim srednjoškolskim danima nije bio u literaturi, ali mi se zarezao jedan sat hrvatskoga jezika kod prof. Drage Šimundže, koji nam je govorio o njemu, kao svom prijatelju, da Vlado nije za politiku. Toga se sjećam. Bilo je to vrijeme izbora za predsjednika Republike Hrvatske 1997. godine. Kako sam godinama sazrijevao u učenju i istraživanju, tako sam slučajno naišao na Gotovčevu knjigu "Moj slučaj" i počeo ga upoznavati. Istovremeno, želeći se baviti politikom, rastao sam s Gotovcem i odlučio da izađe iz zaborava. U radu s mladim ljudima u Gimnaziji, kao profesor, vidio sam da ga gotovo nitko ne poznaje, i tu se dogodila motivacija da pokušam prikazati cijeli njegov život. Kroz nekoliko godina, listajući literaturu i u razgovorima s njegovim suvremenicima te druženjima s Vladinom kćeri Anom, slušajući savjete svojih mentora, prof. Vjerana Pavlakovića i prof. Inoslava Beškera, dogodila se disertacija koja je pred samom obranom.

Današnji državotvorci vjerojatno bi ga optužili jer je u mladosti sudjelovao u vidovdanskim svečanostima ili jer je najveći utjecaj na njega imala učiteljica koja je bila muslimanka?

- Na Gotovca su utjecali muslimanka Neta, franjevac fra Stanko, otac žandar, majka kućanica, mnogi filozofi i pjesnici, ideje Stjepana Radića, razočaranja u Boga i vjera u Boga itd. Gotovac je organizirao i vodio kao mladić i svečanost svetog Save i svetog Nikole, dolazak bana i dolazak biskupa. Sve to bio je Gotovac, i ta njegova različitost u kojoj je osjećao slobodu obilježila ga je da s pravom govori o slobodi cijeli život. Današnji "državotvorci", stavio bih u navodnike, to ne znaju i zasigurno bi ga optužili, a vjerojatno bi mu našli i neko kodno ime suradnika UDBE, kako to već ide danas. Zato se vraćam na prvo pitanje bi li bio razočaran: bi.

Jednom ste izjavili kako bi bilo bolje da je 1990. išao s Markom Veselicom. Zašto?

- Rekao sam da je Gotovac trebao ostati u zajednici sa zatvorskim prijateljem Markom Veselicom zbog moralnih vrijednosti koje su obojica nosili, ali to je bilo nemoguće, jer je Veselica bio ekstreman u svojim pogledima na državu i politiku, za razliku od Gotovca.

Gotovac i Tuđman nikako nisu mogli skupa. Što ih je dijelilo?

- Jednostavno nisu bili isti ljudi i obojica tvrdoglavi. Tuđman je bio pripreman i predodređen za predsjednika Hrvatske, dok Gotovac nije bio kako za politiku tako niti za tadašnje naše društvo kojemu je Tuđmanov nacionalizam bio privlačniji, i to se vuklo kroz devedesete. Tuđman je bio političar, Gotovac političar-prorok, kako je jednom izjavio Zvonimir Berković, i to je sva istina. Gotovac i Tuđman su se u zatvoru sreli nekoliko puta i postoji anegdota da je Tuđmana, pri jednom susretu na hodnicima zatvora, Gotovac ironično upitao: "O, Franjo, pa i ti si tu?!". Mislim da baš ta slika iz sedamdesetih krije Gotovčevu ljutnju i razočaranje u devedesetima. Ujedno, Gotovac je do svoje smrti smatrao da Tuđman ne radi dobro kad je riječ o privatizaciji i politici prema BiH.

Danas se opet svi zaklinju u Tuđmana, a Gotovac je zaboravljen?

- Osobno mislim da su i Tuđman i Gotovac bili potrebni Hrvatskoj. Siguran sam da bi Hrvatska odavno bila u EU integracijama i postala građanska država da je Gotovac postao predsjednik 1997. godine, ali nije. Gotovac bi trebao biti više prisutan u školskoj književnoj literaturi da bi bio prepoznatljiviji. Mladi ljudi ne znaju za Vladu Gotovca. U Tuđmana se zaklinju najviše oni koji su profitirali u vrijeme kad su mladići odlazili u rat, dok je Gotovac zaboravljen, ne poznajući i ističući njegovu važnu ulogu kao predsjednika Matice hrvatske u vrijeme rata. Gotovac je moralna vertikala, izvrstan govornik, čovjek s vrlinama i manama. Čovjek kakvog danas više nema u političkom i društvenom spektru. Čovjek koji je, nažalost, zaboravljen. Upravo zbog toga sam razočaran, ali i u nadi da će se pojaviti neki novi Gotovci.