ROBERT PAULETIĆ

Voljeli me ili mrzili, ja vam želim služiti

Prošao sam kroz pravu golgotu s napadima na mene. Ali postao sam bolji čovjek, ponizan, a samo takav čovjek može biti kvalitetan gradonačelnik i zato poručujem Splićanima
 Tom Dubravec / CROPIX

Robert Pauletić ima 49 godina i šestero djece iz više brakova, od toga četiri sina i dvije kćeri. Mlađa kći, Pola (5), junakinja je duhovitih pričica koje stalno ispisuje na društvenim mrežama – čini se kao neobično napredno i nadareno dijete, ili je otac obožava. Malo u pozadini u svim tim anegdotama nazire se Susida, Robertova mnogo mlađa žena, Polina mama. U tim “Pričama s kauča”, svi govore splitski, teškom dalmatinskom ikavicom, koju Robert fanatično zastupa - on sve radi prilično fanatično - pa su i njegove knjige putopisa namijenjene općem čitateljstvu, napisane tim idiomom, prihvatljivim štokavcima otkako su ga u masovne medije lansirali Miljenko Smoje i Đermano “Ćićo” Senjanović. Štokavcima je prihvatljiv, a kajkavcima ide na živce kao i sami Dalmatinci, koje doživljavaju kao bučnu, nametljivu gomilu provincijalaca. Seriju putopisa Pauletić je započeo knjigom “Nepal u 77 priča”, a zatim su uslijedile podjednako strukturirane i ilustrirane njegovim fotografijama iste takve o Brazilu, Himalaji i Južnom polu, koji je, u kompi s Japancima, osvojio u jednoj svojoj ekspediciji.

Pauletić je ipak najpoznatiji kao šampion kvizova - jedino je legendarni Mirko Miočić bio bolji “kvizaš”. Robert se započeo natjecati kao petnaestogodišnjak, a nastupi u televizijskom šampionatu zvanja gotovo su mu u opisu posla - on se u novinama naime, specijalizirao kao “kruciverbolog”, sastavljač križaljki. Od Vjesnikove kuće kupio je zatim licencu magazina “Kviskoteka”, što je u njegovoj produkciji postao lukrativno izdanje dosad tiskano u više od tisuću brojeva. Čovjek je spretan biznismen s ukupnom milijunskom prodanom nakladom, ali sve što radi povezano je s njegovim različitim strastima. Piše pjesme - dalmatinske, naravno, za Splitski festival i za splitske kantautore, čak i za Olivera. No, ne postupa bez predumišljaja - iz enigmatskog izdavaštva, ušao je u alternativne biljne apoteke.

Prvi dojam o Robertu Pauletiću je da je brz i inteligentan, ali to nije arbitrarna, nego egzaktna ocjena: još 1988. organizirao je okupljanje Hrvata s visokim kvocijentom inteligencije u sekciju svjetskog kluba ovjerovljenih pametnjakovića - Mensa. Usprkos visokoj inteligenciji tog pametnog momka koji odbija do kraja odrasti i preuzeti pozu serioznog privincijskog džentlmena srednjih godina, dežurnog na Pjaci i na Rivi, Robert se odlučio na novu avanturu. Izazivač je na izborima za splitskog gradonačelnika. Iako je bio predsjednik Hrvatskog boksačkog saveza, takvu borbu u kojoj je dozvoljen svaki udarac ispod pojasa, još nije vidio.

Bili ste zamjenik ministra turizma u Oreškovićevoj Vladi. Kao čovjeka koji je sav radni vijek proveo u poduzetništvu, kako vam se činio taj angažman u državnoj administraciji?

- Prvo mi je bilo smiješno kako su neke novine odmah na početku moj angažmana u Ministarstvu turizma nazvali ‘uhljebljivanjem’. Cijeli život bunim se protiv političarskih uhljeba te visokih poreza i drugih sredstava za guljenje onih koji se u ovoj državi zaista usuđuju nešto raditi. Prije dvadesetak godina porez je u Hrvatskoj bio samo deset posto, čini mi se čak da se plaćao samo na kraju godine. Zatim su došli Škegro i PDV. Otad je porez samo rastao, a državna administracija nekontrolirano bujala. U Ministarstvu turizma shvatio sam da ipak nisu svi državni službenici uhljebi, kako to naš prosječni poduzetnik sebi zamišlja dok bjesni na političare i državu. Ima u državnoj službi sjajnih, sposobnih ljudi, s odličnim idejama. Nažalost, takvi ipak nisu u većini, naprotiv. Poveo sam u Ministarstvu turizma neke ratove, recimo protiv rasipanja novca u Hrvatskoj turističkoj zajednici. Ali Oreškovićeva Vlada je prekratko potrajala da bi se nešto ozbiljnije uspjelo postići. Neka se zna da sam prvi od svih hrvatskih članova Vlade odustao od dodatka na odvojeni život, zatim od dnevnica, pa od državnog stana, i na kraju još komisijski prerezao dvije doministarske kartice s limitom od po, mislim, tisuću eura na svakoj.

Što je vaša biznis-pozicija? Jedan ste od rijetkih novinara koji je uspio kao izdavač. Kako je to išlo i kako vam sad ide?

- Momentalno sam enigmatski izdavač u mirovanju. Bio sam i direktor tvrtke s biljnim ljekarnama. Cijelo izdavaštvo je u krizi, ali naša novinska “Kviskoteka” već se 23 godine pristojno drži, iako ima mnogo nelojalne konkurencije. Što se biljnih ljekarni tiče, i tu je cijeli sektor u krizi. Nedavno sam odlučio zatražiti onih famoznih uhljebaških “6+6” od države, ali ne za sebe, nego zato da proslijedim novac u humanitarne svrhe. Nije mi još ni odobren taj 6+6, a već sam uplatio kompletnu plaću mladom Slavoncu koji je odrastao u Dječjem domu Klasje u Osijeku. Njemu sam pomogao i svojedobno, kad sam pobijedio u TV Kviskoteci. Tada sam podijelio kompletnu premiju od milijun kuna u humanitarne svrhe, među ostalima, siročadi iz domova u Splitu, Dubrovniku, Osijeku, Lekeniku... Taj mali Slavonac i ja smo tijekom godina ostali u kontaktu i sad sam mu, eto, ponovno uplatio značajan novac. To me grije više nego da sam nešto sebi kupio ili ostvario kakvu golemu zaradu ili bonus.

Lokalna politika i nacionalna politika dvije su različite stvari - mislili smo do pojave Mosta. Ranije su političke stranke i garniture postavljale lokalne funkcionare, sad se događa obrnuto. Mislite li da to ima smisla?

- Da, ima smisla ako su velike političke stranke i elitne garniture, kao kod nas, bile ogrezle u neradu i korupciji. Pojavili su se lokalni funkcionari koji su željeli ukloniti to trulo tkivo i nametnuti poštenje u politici, te opći interes kao vrhovno načelo. Te lokalne političare, a zapravo istinske državnike, jednog će dana spominjati povijesne knjige, sasvim sigurno.

Sasvim konkretno - prateći vašu aktivnost na društvenim mrežama, shvatio sam da ste liberal. Ako pobijedite, kako ćete onda surađivati s Mirom Buljem iz sinjske općine? On mi baš ne izgleda kao liberal. Čak mi se i Zoran Milanović, drugi sinjski kadar, čini kao veći liberal.

- Svakako su me već nazivali, ali nitko mi još nikad nije rekao da sam liberal (smijeh). Dobro, možda imam nekih liberalnih stavova, ali mislim da ne prevladavaju. Pomalo me živcira ovaj današnji ultraljevičarski medijski roj, zbilja nemaju mjere. Ne sviđa mi se ni ultradesničarska isključivost, da se razumijemo. Jednom sam rješavao nekakav američki test s točkicama. Odgovaraš na, mislim, dvadesetak pitanja i onda ti izbaci točkicu gdje se nalaziš na političkom spektru. Moja je točkica bila tik uz centar, odmah na sjecištu horizontale i vertikale, možda milimetar udesno. Dakle, čisti centar. Pitate za Mira Bulja? Miro Bulj je pučki tribun i na parlamentarnim izborima dobio je više od 11 tisuća glasova, pa vi vidite. Liberal nije, to je sigurno, a u istu rečenicu sa Zoranom Milanovićem ne ide nikako, i to ne zbog liberalnih ili bilo kakvih drugih stavova, nego zbog karaktera, poštenja i brige za malog čovjeka.

Znam da ste u Most ušli gotovo slučajno. Kako se to dogodilo?

- Jedan moj prijatelj upoznao me s Ivanom Kovačićem, omiškim mostovcem. U svom Omišu napravio je čudo, na juriš oteo vlast od hadezeovske ekipe. Fasciniralo me to. Osjetio sam da se stvara nova hrvatska politička povijest. Kovačić me nakon nekoliko mjeseci nazvao i pitao bih li se uključio u politiku. Pristao sam i odmah iz prve ušao u Vladu.

Opišite mi pobliže Petrova - on mi je neproničan iza svoje smirenosti, uljudne fasade metkovskog psihijatra? Kako je vas dojmio?

- Ne znam, meni se Petrov ne čini nimalo tajanstvenim. Vrlo je ljubazan u komunikaciji. Jako brzo misli i reagira, brže nego neki članovi Mense koje poznajem. Kad god bih u našem razgovoru iznio neki prijedlog, Petrov bi ga u sekundi procesuirao i odmah ponudio nekakvu dopunu ili svoju dodatnu viziju. Iznimno je inteligentan, to se odmah osjeti. Osim toga, riječ je o hrabrom i poštenom čovjeku koji je napustio udobnost svoga profesionalnog i obiteljskog života kako bi poveo bitku svih bitaka, protiv moćnika i kriminalaca u politici.

Osim Petrova, u akciji vidimo još jedino Grmoju, on je, čini se, glavni operativac. A što je s Relkovićem, glavnim političkim demografom i logističarom Mosta, jeste li ga upoznali?

- Nije točno da su samo njih dvojica u akciji, ali blizu je istini da je Nikola Grmoja glavni operativac. Jednom mi je njegov bliski suradnik i prijatelj iz djetinjstva Goran zvan “Meka” rekao kako su svi dječaci iz njihovog kvarta u Metkoviću sanjali o tome da postanu kauboji ili astronauti, a da je jedino Grmoja maštao o tome da postane političar, ha, ha! Evo, ispunio je snove, kako vidimo. Naravno da sam upoznao Relkovića. On je vrlo kvalitetan politički analitičar. Zanimljivo da je i Relković imao uspjeha u kvizovima kao mladić.

Jeste li vi kandidat Mosta u Splitu, ili ste vi kandidat, a Most vas podržava?

- Ja sam kandidat Mosta u Splitu. Formalno, međutim, nisam član Mosta.

Protiv vas će ići nepoznata esdepeovka Aida Batarelo i Andro Krstulović Opara, elegantni džentlmen poput Sanadera, koji ga je, mislim, i kadrovirao. HNS, sreća vaša, nema nikoga - ove sezone, čini se, rasturat će u doigravanju. Oko čega će se voditi bitka?

- Zaboravili ste Keruma i Marijanu Puljak, i oni su jaki kandidati. Ne bih podcjenjivao gospođu Batarelo. Istina je da nije nacionalno poznata, ali odaje fin i artikuliran dojam, a SDP u Splitu tradicionalno ima disciplinirane glasače. Bitka će se voditi oko programa, ali i oko dojma. Splitski glasači nisu uvijek predvidljivi. Ja se, naravno, nadam da će povjerenje pokloniti meni.

Split nije standardna desno/lijevo raspolućena sredina, tu je uvijek na testu prije svega “splitstvo”. Kod biračkih i navijačkih masa. U partijama vladaju partijaši, znači imate šansu kao populistički kandidat za raju. Isto će pokušavati i Marijana Puljak čija stranka Pametno, čini se po prvim anketama, i nije tako glupa ideja kako se na mah činilo.

- Činjenica je da su kandidati dviju velikih stranaka uvijek u prednosti. Imaju svoju glasačku vojsku, i to otprilike jednake snage. Ja iskreno volim Split, to moji sugrađani znaju. Nije se slučajno serija mojih kolumni u Slobodnoj Dalmaciji zvala “Split&Svit”. Također, prije tri godine za jednu našu nacionalnu televiziju radio sam TV serijal od devet desetminutnih emisija “Sveta mista Splita”, i to bez kune honorara, samo iz ljubavi. To može biti sve, ali nikako populizam. Nadam se da će se ta moja iskrena ljubav prema Splitu osjetiti te da ću biti izabran za gradonačelnika.

Jeste li vi Splićanin ili Dalmatinac? Može li se biti i jedno i drugo? I u kakvom je tu dijalektičkom odnosu hrvatstvo i igra li ono neku ulogu na lokalnim izborima?

- Ja sam Splićanin, Dalmatinac i Hrvat. Naravno da se može istodobno biti Splićanin i Dalmatinac, zašto se ne bi moglo? Obožavam Dalmaciju. Kad prođem tunel Sv. Rok i uđem u Dalmaciju, uvijek me prožme osjećaj sreće i pripadnosti. Što se tiče hrvatstva, ono ne bi smjelo biti upitno, ni na lokalnim niti na bilo kojim drugim izborima. Pa živimo u Hrvatskoj, zar ne?

Crkva bi mogla biti važna - konačno, mostovci su klerikalci, većinom, ili mnogi od njih. Ako ne Crkva, važna je vjera. Don Grubišić je dobio DVA saborska mandata iako ga je biskup sankcionirao, ali je u gradu uživao ugled iskrenog vjernika i vjerskog vođe, pa nije proveden auto-da-fe. Kako vi tu stojite?

- Mostovci su doživljeni kao klerikalci, to je dio početne fame stvarane oko njih, da su tajanstveni, skloni Crkvi i Vatikanu, da Petrova financira Crkva. To su gluposti, ali narod voli misterije, pa je te priče bilo lako plasirati. Osim toga, Most okuplja nezavisne liste, ne ideološki obojane. Tako da ćete ondje naići na različitost stavova koji su objedinjeni u najbitnijem: kvalitetna i funkcionalna država, bolje sutra i prestanak vladavine osobnih interesa ispred privatnih. A ja osobno mislim da Crkva ne bi trebala igrati značajnu ulogu u politici. To jednostavno nije njezin teren. To bi po meni moralo vrijediti i za svećenike.

Split je zadnjih godina postigao nevjerojatan ekonomski uspon razvojem turističkog poduzetništva. Još prije desetak godina, bio je zadnja rupa, čista tranzitna luka, a sad je najuzbudljivija hrvatska turistička destinacija. Usprkos tome, na ulici i u novinama dominira neki ljevičarski spleen, kao da je Split propao u tranziciji jer su propale smrdljive tvornice teške industrije, koje su krahirale još prije nego što je propao socijalizam. Ali komunisti i dalje daju društveni ton u tom gradu, ne esdepeovci, nego kriptokomunjare iz betula, ako razumijete na što ciljam.

- Razumijem, i odmah mi je jedna konkretna kriptokomunjara pala na um, ha, ha. Dobro, nemaju više oni takav utjecaj kakav su imali, a imat će ga sve manje. Lijepo je to što Split postaje turistička meka, ali može se to još puno bolje. Split bi trebao, bez pretjerivanja, postati turistički dragulj Mediterana, da ga se spominje u istoj rečenici s Monte Carlom i Sorrentom! Imamo Palaču, unutar nje carski Peristil, magični Get. Imamo divnu Rivu, Marjan, plaže... Teško je reći je li zaista riječ o “najlipšem gradu na svitu”, kako se mi Splićani hvalimo. Prošao sam cijeli svijet i vidio veličanstveno lijepih gradova. Ali Split je svakako vrlo visoko na toj listi. Imam viziju Zapadne obale s lancem elitnih hotela i novih, blistavih zgrada umjesto Banovine i onih poluruševina do hotela Marjan. Takva Zapadna obala izgledala bi ljepše nego La Croisette u Cannesu, a to uopće ne bi bilo nemoguće provesti.

Što su za vas slike pozitivnog, vertikalnog Splita, što su njegove degenerativne bolesti?

- Ja Split beskrajno volim, pa nisam objektivan. Više od dvadeset godina živio sam u Zagrebu, i cijelo to vrijeme nikad nisam mijenjao boravište, osobna karta mi je uvijek glasila na Split, a automobil je bio splitskih registracija. Radio sam samo privremene prijave boravka, svih tih silnih podstanarskih godina. Kad sam se 2007. trajno vratio u Split, umirao sam od sreće. Satima bih stajao uz more, te gledao u Brački kanal, brodove ”Jadrolinije”, i sunce koje se ljeska na površini. Pazar, peškarija, Riva, to mi je dnevni ritual. Napisao sam i pjesmu o Splitu, još prije pet godina, ali nije uglazbljena. Prihvaćam Split sa svim njegovim manama, kojih sigurno ima, ali kad nekog nekritički voliš, sve mu opraštaš.

Gdje tu spada Hajduk? Zašto se Hajduk napokon ne proda nekom čestitom strancu kao Rijeka i svi europski klubovi koji igraju u najjačim ligama? I Hajduk bi to mogao, zar ne? Zašto RNK Split ne pređe na Poljud, integriraju se, pa se na njegovom stadionu kod Turske kule sagradi kakav lijepi shopping mall i od tih para kupe igrači?

- Ideja o prelasku Splita na Poljud je interesantna, ali sumnjam da bi splitovci na to pristali, ha, ha. Ne bih zasad puno o Hajduku, tu je situacija prilično komplicirana. Ako postanem gradonačelnik, svakako ću podržati najbolje rješenje za budućnost kluba. Inače, naravno da sam navijač Hajduka od rođenja i da volim “bile”. Kad sam 2009. kao prvi i zasad jedini Hrvat stigao na Južni pol, tamo sam zabio koplje s tri zastavice. Prva je zastavica bila s likom moga prijatelja i idola Stipe Božića, druga s maskotom Kviska, a treća s grbom Hajduka. To pokazuje koje mjesto Hajduk ima u mom srcu.

Znate li za projekt arhitekta Kuzmanića, da se probuši Kozjak i preko Kaštelanskog zaljeva sagradi most, što je distanca od kilometra, manji raspon od zagrebačkih mostova preko Save. Tako bi se s autoceste izlazilo ravno u trajektnu luku, postojećom cestom s četiri trake, prometna konfiguracija kao u Genovi.

- Naravno da znam, taj projekt je vrlo zanimljiv. Ima još niz vrhunskih ideja koje čekaju na ostvarenje u ladicama, nešto od tih lijepih zamisli sigurno će se i ostvariti u Splitu idućih godina.

Zadar je izbacio trajektni promet iz povijesne luke u svoju novu teretnu luku Gaženica. Zašto Split ne učini isto, pa trajekte dislocira u Sjevernu luku, gdje je željeznički čvor, možda onako kako su to zamislili akademik Nikola Bašić i arhitekt Neven Mikulandra (projekt Splitorina)?

- Kad ste već spomenuli akademika Nikolu Bašića, moram reći da su njegove “Morske orgulje” i “Pozdrav Suncu” nešto sasvim posebno. Smatram da je Bašić svjetski genij. Ako budem izabran za gradonačelnika, sasvim sigurno ću ga pozvati da svojom kreativnošću oplemeni i Split. Što se tiče konkretnog projekta dislokacije trajekata u Sjevernu luku, o tome bi se svakako trebala provesti ozbiljna i stručna rasprava.

Govoreći o urbanizmu i, kroz to, o perspektivama razvoja grada, ne čini li vam se posve promašenim što su Split, Solin, sedam Kaštela i Trogir zasebni gradovi, iako su još u rimsko doba bili jedinstveni municipij? Zašto to ne bi bio snažan regionalni centar, splitski grad-županija poput Zagreba, umjesto što je Split spojen s Visom i Imotskim u potpuno amorfnu županiju od gotovo pola milijuna stanovnika široko razbacanih po litoralu i akvatoriju? Stanovnici te županije uopće ne govore istim jezikom. Domoroci iz Ciste Provo ne mogu razumjeti jedne jedincate riječi bračkog koine?

- Čekajte, a kako bi se tek razumjeli stanovnici Komiže i Donjeg Bitelića ha, ha. Da, mislim da će se u budućnosti Split doista spojiti s okolnim gradićima, ali ne znam koliko je to dobro. Trogir je Trogir, drevni grad sa svojim vjekovnim identitetom i ljepotama, biser koji zaslužuje svoju posebnost. Osim toga, pretjerani rast mogao bi i Splitu oduzeti dio njegova šarma. Bolje bi bilo uložiti energiju da se uljepšaju splitske suburbije, Mejaši, Bilice, Dračevac, Neslanovac, Brda, Kamen, Sirobuja i tako dalje, koje su na ulazima u grad, a baš i ne djeluju reprezentativno.

Zašto je Split bio stalno u nekoj razvojnoj defanzivi - ništa se tu nije moglo pokrenuti dok se, reći ću sad nešto blasfemično, na gradskoj političkoj sceni nije pojavio Kerum i sve razbucao? Dobro, on je takav kakav jest, simbol svega što se boljim Splićanima ne sviđa, ali barem je imao elana, živ čovjek, a ne ovi polumrtvi partijaši, nacionalisti i komunjare, svi podjednaki malograđanski kukavelji.

- Kerum je svakako zanimljiva pojava u političkoj povijesti grada, definitivno će ostati zapamćen, ako ni po čemu drugom, onda po Zapadnoj obali. On ima posve specifičan stil, bez kočnica, koji se mnogima sviđa. Rekao bih da su na početku njegove namjere da pomogne Splitu bile iskrene, ali su ga, sjećate se, novinari nemilice napadali, pa se razočarao, izgubio volju i potpuno odustao. Šteta za njega i za Split. Također, neka se ne naljuti, iskreno mislim da su dani velikih političkih pobjeda iza njega.

Split je dao najveće sportske zvijezde i glazbene genije, a u politiku lansirao takve nezaboravne pojave kao što su Sanader, Vidošević i rolingstonovac Željko Kerum. Samo njih trojicu kad pogledaš, moraš reći - ne ulazeći u finu moralnu analizu - da im kontinentalni, ultramontanski Hrvati nisu ni do koljena. Ali, zašto se ni jedna izuzetnost ne može ostvariti u samom Splitu? Od Ivaniševića do Tomislava Ivića dalje…

- Ciljate na ljubomoru, naravno. Ima u Splitu đelozije, to je istina. Ali kad se netko tko je postigao uspjeh dovoljno ocrni, onda mu Split ponekad prizna da ima i neke kvalitete. Mene su, recimo, mediji toliko napadali, a vjerojatno će i opet, da bih možda zbog toga mogao i pobijediti na ovim izborima, ha, ha. Bez šale, kroz golgotu s napadima nekih novina i portala, čini mi se da sam postao bolji čovjek. Svakako sam ponizniji nego prije, kad su mi često znali reći da sam bahat. Za dobroga gradonačelnika bitno je da u sebi ima poniznosti, jer si tu zapravo da služiš ljudima i da napraviš nešto kvalitetno za njih. I za one koji te vole, i za one koji te mrze, podjednako.

Ja sam Splićanin, ali nemam pravo glasa u svojoj domovini, za razliku od Kanađana koji ne znaju hrvatski. No da mogu glasati, kako biste me pridobili? Što nudite?

- Nudim Splitu svoju ljubav, strast, znanje i hrabrost. I poštenje, to je možda najvažnije. Nudim mogućnost da se konačno smanji gradska uprava, jer je zaista degutantno to koliko je nabujala. Napominjem da se oni koji pošteno rade nemaju čega bojati, bez obzira na stranački dres. Mislite li da će se broj zaposlenika u Banovini smanjiti ako pobijedi neka od velikih stranaka? Nema šanse, samo će dovesti nove stotine ljudi, što u Banovinu, što u gradska poduzeća. Uz to, nudim svoju žarku želju da svi skupa od Splita napravimo ponos Dalmacije i dragulj Mediterana. To naš grad zaslužuje. Glavne točke programa predstavit ću uskoro i siguran sam da će se moja vizija svidjeti Splićankama i Splićanima.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
23. prosinac 2024 07:10