BANIJA, GODINU DANA KASNIJE

‘Vratila sam se tu poslije rata iz progonstva vjerojatno iz inata, ali potres je samo otvorio vrata istine!‘

‘To su mjesta za koja je poslijeratna politika odredila da ih je najbolje ne obnavljati kako se ne bi Srbi vraćali‘

Tamara Jovičić

 Ante Čizmić/CROPIX

U trenutku potresa bila sam unutra, moj sedamdesetšestogodišnji otac i ja u jednoj prostoriji, a moja kći i volonter iz Luksemburga u drugoj. Vjerujte mi, uopće se ne sjećam kako smo izašli vani", kaže nam Tamara Jovičić pred porušenom zgradom u Petrinji koja je trebala postati društveno-kulturni centar grada, piše Slobodna Dalmacija.

Lani u ovo doba taman je, nakon puno truda i novca, Tamarina udruga IKS, trebala konačno zajedno s drugim volonterima i gradskim udrugama početi s radom, ali od svega uloženog u adaptaciju prostora ostali su neokrznuti tek jedan filadendron i okićeno božićno drvce. Filadendron je odmah nakon potresa iznesen na ulicu, a posred razbacanih cigli, drvenih greda i iščupane armature kićenu jelku tek nedavno su iznijeli vani.

image
Ante Čizmić/CROPIX

- Ne znam kako smo preživjeli samo s ogrebotinama. Nosi te, nemoćan si. Bilo je krvi, otac je, vidim, dobro, ali kći i taj mladić... Kad sam ih ugledala kako se čvrsto drže ispod štoka, laknulo mi je. Izašli smo u šoku nekako vani, ne znam više uopće kako, stali smo tu u dvorište, gledali zaprepašteno i čvrsto se držali.

Kad smo krenuli odatle, otišli smo na glavnu ulicu, na ulaz u parking prema nekadašnjoj robnoj kući Petrinjki i tu smo, nedaleko stare cvjećarne koju svi Petrinjci znaju, svjedočili gubitku života djevojčice. Šta da vam pričam. Vratile su mi se tog trena slike s početka rata kada je tu bio snajperist iza zavjese s prozora kasarne u koju sam kao dijete gledala svaki put kad sam izlazila na ulicu, nikad bez povjerenja do tada. Zatim sam tu vidjela autobus i na cesti mrtvog čovjeka... - strese se Tamara.

Visoki troškovi

Njezina nagrađivana Udruga IKS osnovana je još 2003. godine kako bi osnaživala zajednicu u poslijeratnom razdoblju, a posljednju godinu posvetila se pomoći ugroženima u potresu, mladi aktivisti dijelili su humanitarnu pomoć, povezivali donatore sa stambeno nezbrinutima, ali su organizirali i festivale, radionice... Okupljaju, inače, volontere iz inozemstva, studenti im stižu preko projekata razmjene i partnerstva sa svih strana svijeta.

- Vratila sam se tu poslije rata iz progonstva vjerojatno iz inata, nastojala sam pokazati da ima smisla živjeti u Petrinji. Ali upravo zato što sam svjedok onoga što se događalo poslije rata u obnovu nakon potresa nemam previše vjere. Sela koja sam obilazila prije 20 godina ista su i danas. Kuće iz onog razdoblja nisu riješene. Da je obnovljeno kako je trebalo, ne bi ni potres srušio.

image
Ante Čizmić/CROPIX

Da se razumijemo, okolica Petrinje, Gline, Sunja, Kostajnica, Dvor... to su mjesta za koja je poslijeratna politika odredila da ih je najbolje ne obnavljati kako se ne bi Srbi vraćali. Potres je samo otvorio vrata istine! Kao da je trebalo da se sve razvali da bi se nešto uradilo. Sela u kojima sada stanuju samo tri osobe imala su prije 1991. po devetsto kućanstava u kojima su živjele tri generacije, djeda, baba, sin, snaha... Razumijete li? Da ne govorim o putovima, rasvjeti, struji... čak ni terencem sada ne možeš do njih jer sve je zaraslo u šikaru. Nikada nije bilo asfalta, ali bilo je održavanih putova. U tim selima nema pitke vode ni struje. O čemu mi pričamo?

A kao država smo potpisali razne povelje i konvencije koje se ne poštuju. Jasno mi je da se ne isplati graditi nekih dvanaest kilometara vodovoda do naselja u kojemu je jedna kuća, ali i bez vodovoda su ljudi opstajali stoljećima prije rata. Da je ovdje pameti, mi bismo vidjeli da imamo potencijal jer ne znam postoji li područje prirode kakva je tu. Takorekući, to je džungla. Zamislite samo kakva bi to turistička naselja mogla biti! A nadomak smo glavnog grada – govori Jovičić i dodaje kako su sve vrijeme županija s najnižim stupnjem razvijenosti, s najvećim brojem nezaposlenih mladih, najveći brojem mladih koji napuštaju Hrvatsku...

- Imamo samačka domaćinstva u kojima su stari ljudi. Primjerice, čovjek preko sedamdeset godina, kuća mu je srušena, a on se od kuće ne želi micati kakva god da ona jest jer ona je njegovo ognjište. Sustav ga ne može pokrivati jer su troškovi visoki i sad se iza kulisa raspravlja je li uopće isplativo ulagati u obnovu njegove kuće jer će on ionako umrijeti za koju godinu, shvaćate? Ima takvih puno. Kažu, ajmo mi njega u dom. Aj ti sebe stavi u te cipele pa vidi bi li dao da te netko odvede u dom, je l' tako – negoduje Tamara.

image
Ante Čizmić/CROPIX

Na društvenoj margini

- Ostali smo bez jedno pet hiljada ljudi u županiji. Koja je budućnost? - ogorčena je, ali unatoč svemu, ne napušta je optimizam.

- Ali entuzijazam je ovdje ljudima stvarno na izmaku. Meni je prvoj već dosta, mislim i moja zgrada je žuta i ne mogu biti kod kuće, stan je Hirošima, ali sve bi se izdržalo da sustav rješava problem. Ljudi su frustrirani jer vide da se može, ali ne ide. Svaki dan se susrećemo s takvom nepravdom i tako niskom empatijom okoline.

Što će biti kad dođe ciča zima? Kontejnerska naselja nisu dugoročna rješenja. Mi se osjećamo kao da smo nešto s tim kontejnerima riješili, juhuuu, a nismo ništa riješili. Treba samo zamisliti život jedne osobe, samo jedne, ne više, u osamnaest kvadrata! Možemo li mi očekivati da ljudi žive u normalnim okolnostima uz to što nemaju adekvatno grijanje, nemaju nadstrešnice, prokišnjava, a te naponske struje na kontejnerima su tako loše da izbacuju osigurači...

image
Ante Čizmić/CROPIX

Kako da taj narod ostane normalan? A uglavnom se radi o ljudima koji su ionako bili socijalno na marginama društva, s poteškoćama, nezaposleni, umirovljenici... Oni, nažalost, ne vide izlaz – dočarava Jovičić.

Njezina "Iksica", Udruga za promicanje informatike, kulture i suživota, sada je podstanar u Turkulinovoj ulici, nekoliko kućnih brojeva dalje od prostora u kojemu se trebala sasvim skućiti i u kojemu je od 2010. koristila dio prizemlja u kompleksu od oko tri tisuće kvadrata. Već 2015. godine izradili su uz pomoć Ministarstva regionalnog razvoja i UNDP-a projektnu dokumentaciju za adaptaciju u moderni društveno-kulturni centar.

image
Ante Čizmić/CROPIX

Radilo se o višemilijunskom iznosu, oko 30 milijuna kuna je bila procjena troška. Zgrada je to u vlasništvu Republike Hrvatske i pod zaštitom konzervatora pa je obnova bila strogo određena pravilima. Svaki prozor, primjerice, koštao je preko dvadeset pet tisuća kuna, vrata deset tisuća i sedamsto kuna... Za uređenje prostora Udruga je lani uložila oko 700 tisuća kuna koje je sakupila kroz različite projekte.

- To nam je trebalo zato da radimo u donekle pristojnim uvjetima, da ne moramo ložiti vatru svako jutro kako bi se ogrijali. Taman prije potresa smo bili uveli centralni grijanje na pelete. Sada smo uspjeli prikupiti oko 350 tisuća kuna kako bi osigurali nabavku devet kontejnera koji će u ovom dvorištu, kao privremeni modularni objekt, biti privremeni kulturno-društveni centar grada. Trebalo bi biti gotovo krajem veljače. Imat ćemo tako u Petrinji jedan javni prostor – govori Tamara.

image
Ante Čizmić/CROPIX

Inače, u gradu se dade primijetiti da je otvoreno najviše frizera i beauty salona. Postolara, međutim, više nema nijednog pa Petrinjci moraju potegnuti do Siska kako bi zakrpali cipelu, piše Slobodna Dalmacija.

Htjela je biti pilotkinja, ali...

Tamara je, kaže nam, po struci učiteljica.

- A htjela sam od svega najviše biti pilot. Nije mi se to ostvarilo, ali sam se u jednom trenutku prekvalificirala i za instruktoricu vožnje B kategorije.

Vodila sam jedno vrijeme obrt s najboljom prijateljicom, šivale smo dječju odjeću, a naučila sam voditi obrt odrastajući uz oca. Na kraju sam, zapravo, evo, organizator zajednice.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
20. studeni 2024 22:41