"Kada sam 2004. i 2005. bio savjetnik ministrici branitelja Jadranki Kosor, nazivali su me junakom Trpinjske ceste i herojem Domovinskog rata. Danas, kada sam predsjednikov savjetnik, toliko se sa mnom obračunavaju da se čini, kako kaže Ivo Josipović, da uopće nisam bio u Vukovaru.
Poznajem svoje kritičare, to su čelnici nekih braniteljskih udruga i ljudi koji se mentalno nisu pomaknuli iz 1990. i misle da imaju pravo svakoga blatiti, a da za to ne snose nikakvu odgovornost. Nisam bogat čovjek, ali predlažem okladu: ako dokažu svoje riječi, nudim svoj stan koji vrijedi oko stotinu tisuća eura, a u suprotnom od njih zahtijevam barem ispriku", pričao mi je o napadima na sebe Predrag Fred Matić, koji je u to vrijeme bio Josipovićev savjetnik za branitelje.
Bio je početak lipnja godine 2010., kada sam ga upoznao. Sjedili smo u njegovom skučenom uredu u aneksu Predsjedničkog kompleksa na Pantovčaku. Onako nepretenciozan i direktan, morao se svideti sugovorniku. Brz na jeziku, ali intelektualno čvrst, bio je sve, samo ne jedan od birokratskih tipova koji su pristajali na svakakve kompromise kako bi bili blizu vlasti. Takav je ostao i kasnije, kao ministar branitelja, SDP-ov zastupnik pa član Europskog parlamenta.
Uostalom, takva je i životna priča Freda Matića, jednog od onih frajera, koji su ‘91. skinuli traperice, na brzinu navukli uniformu i stali u obranu Hrvatske. A među njima, Matić je bio jedan od posebnijih, i to se ne smije zaboraviti. Napokon, oko nas su tisuće onih koji imaju status branitelja, ali, koliko među njima se može pohvaliti da su u bitkama uništili osam neprijateljskih tenkova i transporter JNA? Fred je to napravio.
Njegov ratni put započeo je u ljeto 1991. kada se uključio u obranu Vukovara i bio jedan od branitelja na Trpinjskoj cesti. Prije toga bio je nastavnik, onda je otvorio butik i pristojno zarađivao, ali nije želio iz daljine gledati kako četnici i JNA uništavaju njegov zavičaj. Uhićen je u studenom 1991. i idućih sedam mjeseci nalazio se u srpskom zarobljeništvu gdje je bio izložen skoro svakodnevnim torturama, ali i svjedočio ubojstvima svojih suboraca. U ljeto 1992. je oslobođen i radio je u Glavnom stožeru, a kasnije i kao savjetnik Jadranki Kosor, tadašnjoj ministrici branitelja.
Dvije su stvari po kojima se Predrag Matić razlikovao od najvećeg dijela braniteljske populacije. Prvo, on je bio žestoki protivnik mitologizacije Domovinskog rata, teorije o pola milijuna branitelja i dramatičnog rasta oboljelih od PTSP-a.
Drugo, usprkos svemu što je preživio, u Matićevim nastupima nije bilo mržnje prema Srbima, a kamoli želje za osvetom ili revanšizmom. Iako je imao dovoljno razloga – već prvog dana dolaska u Sremsku Mitrovicu ubili su mu prijatelja, a idućih mjeseci nekoliko puta su ga premlatili. Kada je dobio odličje "Nikola Šubić Zrinski", poklonio ga je obitelji Tihomira Savanovića, ranjenog branitelja kojem je spasio život, ali je kasnije skončao na Ovčari.
Govorio bi razborito, a takvi su bili i njegovi prijedlozi. Između ostalih i zahtjev za objavom popisa hrvatskih branitelja, u čemu je imao podršku predsjednika Ive Josipovića. Braniteljske udruge prijedlog su dočekale na nož, a ideju je odbacila i Vlada Jadranke Kosor, ali Matić je bio nepopustljiv sve dok kao ministar nije progurao tu ideju.
Na poziciji ministra branitelja bio je izložen bjesomučnim napadima šatoraša, radikalno desničarske ekipe koja je pobjesnila kada su u pitanje došle njihove privilegije. Duže od godine dana, Matić je bio prekomjerno granatiran, od likova za koje ovih dana čitamo, kako, zaklinjući se u vlastito hrvatstvo, trpaju tisuće eura u vlastite džepove. Vrijeđali su ga HDZ-ovci, bijesni biskupi, svakakve šuše, ali nije popuštao.
Tvrdoglav po prirodi, odbio je odstupiti jer bi na taj način izgledalo da je pogriješio, a znao je da to nije istina. Imao je podršku premijera Zorana Milanovića, kojemu to nikada nije zaboravio. Čak i kada je Milanović kasnije pomahnitao i počeo desničariti, Fred Matić ga niti u jednoj situaciji nije kritizirao, i ostao je lojalan do samog kraja.
Fred Matić naposljetku je postao zastupnik u Europskom parlamentu. Na prvu, to je bilo čudno budući da se uvijek bavio domaćom politikom, ali brzo je dokazao da se dobro snalazi u Bruxellesu i Strasbourgu. I tamo je postao trn u petama desničara, osobito kada je prije tri godine u Europskom parlamentu usvojena njegova Rezolucija o stanju seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava u Europskoj uniji.
Matićeva rezolucija naišla je i na snažan otpor desnih i konzervativnih snaga u EU i Hrvatskoj, a napadi su se najčešće svodili na dvije teze: tvrdilo se da se rezolucijom pokušavaju nametati pravila nacionalnim zakonodavstvima, primjerice, da države kao Malta ili Poljska moraju ukinuti zabranu abortusa te da sadrži pokušaj zabrane instituta priziva savjesti. Iako su Matić i njegovi suradnici javno demantirali optužbe, one su se "uhvatile" u javnosti.
Zapravo, on se nije uzrujavao jer je postigao željeno, a to je da je zakonodavac potvrdio da Europljanke smiju odlučivati o vlastitom tijelu, a ne Crkva, Viktor Orban ili Željka Markić. Nastavio je iritirati katoličke fundamentalist tako što se redovno pojavljivao pred klečavcima na zagrebačkom Jelačić platzu, kojima je poručivao: No passaran!
Fred Matić bio je drukčiji i hrabriji od ogromne većine onih koji su kročili u politiku. Njegovim odlaskom, Hrvatska je izgubila jednog od svojih najčestitijih javnih djelatnika.