Vrijeme je da episkopi i biskupi pridonesu pomirbi

U svijetu se vode ili su se vodili mnogi ratovi, a poslije je, uvijek, prije ili kasnije, slijedila neka vrsta pomirenja i normalizacija odnosa između zaraćenih strana. Možemo izdvojiti mirovne procese između Francuske i Njemačke poslije Drugog svjetskog rata, u Južnoj Africi, nakon ukidanja aparthejda, u Sjevernoj Irskoj, među tamošnjim katolicima i protestantima, ili u Ruandi, u kojoj su Hutui i Tutsiji krvavo ratovali. Jednostavno, tamo gdje su bili sukobi, a ljudske žrtve se brojale u tisućama, pomirenje nikada ne dolazi samo po sebi.

Koliko je važno zagovaranje normalizacije pokazuje i to što je, prošle godine, Nobelovu nagradu za mir dobio etiopski premijer Abiy Ahmed za pomirenje s Eritrejom poslije nekoliko desetljeća rata. Zato su besmislene i zlonamjerne kritike ovdašnjih desničara, prema kojima normalizacija znači izdaju borbe za samostalnost i pobjede u ratu u devedesetima.

Politika je - kroz recentne dogovore na relaciji HDZ-SDSS - svoje odradila, barem na simboličkoj razini. Prihvaćena su dva gledanja na isti događaj, kao i činjenice da su na svim zaraćenim stranama i “naši” ponekad bili zločinci, a ne uvijek anđeli, i najavljuju se dalji koraci u komemoriranju žrtava te popravljanju životnih uvjeta na devastiranim prostorima. U pravu su skeptici koji govore kako još ništa nije riješeno, ali suština je u tome da je zacrtan put i definirana strategija kako međuetničke normalizacije, tako i materijalne obnove.

Više od toga, u ovom trenutku, mogu zahtijevati samo naivni. Međutim, postoje dvije institucije koje mogu pomoći, a uglavnom šute. To su Katolička crkva u Hrvata i Srpska pravoslavna crkva jer imaju snažan utjecaj u svojim nacijama. Prvi, drhtavi, koraci već su napravljeni prijašnjih godina, kada su izraze sućuti za sve žrtve pokazali katolički biskupi, srpski episkopi i drugi vjerski vođe u Požegi i Jasenovcu. Takvo što, uostalom, ne bi trebalo predstavljati izuzetak jer još je kardinal Franjo Kuharić, u danima nakon završetka Oluje, apelirao “na hrvatsku Vladu, na naše branitelje i osloboditelje da budu zaštitnici prava svakoga čovjeka, svakoga građanina Hrvatske, bilo koje nacionalne i vjerske pripadnosti, da se svaki osjeća sigurnim, slobodnim i raspoloženim da sa svim građanima pošteno i časno surađuje u izgradnji boljega svijeta na tlu naše lijepe domovine”.

Kao što je prije nekoliko dana splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić poručio izbjeglim srpskim stanovnicima kako bi mu “bilo drago da se svi oni vrate na svoja ognjišta i u svoju domovinu Hrvatsku te svojim radom i poštenjem zajedničku Lijepu našu izgradimo još ljepšom”. Prvi pozitivni glasovi počinju stizati i s druge strane Dunava. Patrijarh Srpske pravoslavne crkve Irinej apelirao je u velikom intervjuu beogradskoj Politici u povodu 25. obljetnice Oluje na hrvatsko državno i crkveno vodstvo, ali i na političke i duhovne vođe srpskog naroda, da “čine sve što mogu da se iskorijeni mržnja i zavlada mir između dva naroda”, pa dodao kako ovdašnji predstavnici u Hrvatskoj trebaju surađivati s hrvatskom Vladom.

Uzme li se u obzir da iz SPC-a često stižu poruke o “hrvatskom genocidu”, pri čemu se između NDH i današnje Hrvatske stavlja znak jednakosti, citirana patrijarhova poruka važan je korak naprijed, baš kao i otvoreni poziv za povratak Srba, koji je s druge strane uputio nadbiskup Barišić. Ipak, žele li iskreno pravu normalizaciju, obje kršćanske crkve morat će biti puno glasnije nego dosad.