Vučićeva je istina jednostavna: Ono što je započeo Pavelić, dovršio je Tuđman

Srbi i Hrvati imaju dijametralno suprotne poglede na akciju Oluja. To je i logično jer je ona za jedne velika pobjeda u iscrpljujućem ratu, koja je otvorila europske perspektive i oporavila naciju, a za druge nepriznati ratni, ali i nacionalni poraz, uz drastičnu devastaciju jedne autohtone zajednice. Trebalo je punih 25 godina da dođe do pomaka koji je zamirisao na normalizaciju i pomirbu unutar hrvatskog društva kojem pripadaju i ovdašnji Srbi. U Srbiji i na “desnom krilu” hrvatske pozornice ostali su neugodno zatečeni tom činjenicom.

Dosadašnje 24 proslave Oluje bile su teška trauma i muka za srpsko nacionalno biće (ali i nacionalistički “ponos”), a za Hrvate, osim obilježavanja velike i povijesne ratne pobjede, pretvarale su se, prečesto, u neukusni desničarski antisrpski i antiljevičarski dernek.

No, na 25. godišnjicu došlo je do pozitivne promjene i umjerenog i primjerenijega pristupa toj velikoj pobjedi, naporom Andreja Plenkovića, Zorana Milanovića i Borisa Miloševića u pokušaju normalizacije odnosa između Hrvata i Srba, u prvom redu u samoj Hrvatskoj. Konačno su, ono o čemu se spori u Hrvatskoj sve ove godine, i s HDZ-ove strane priznati zločini nad Srbima koji su počinjeni nakon Oluje i njihov dio patnje, što se dosad nije smatralo relevantnim i bitnim za epopeju Oluje.

Suočavanje s tamnom stranom

Nekoliko istupa srpskih političara o njihovoj “strani” i proživljavanju Oluje (Anja Šimpraga i Boris Milošević) te govor o onome što se događalo nakon Oluje (masakr srpskih staraca u Varivodama i Gruborima te palež i pljačka kuća i ostale imovine) pokazuju i drugu stranu medalje, najavljuju zrelost Hrvatske da se suoči i s tamnim stranama Domovinskog rata, ali i skidaju s te akciji upravo to teško breme, na kojem je dio ovdašnjeg političkog spektra godinama parazitirao.
No, ta je inicijativa dočekana na nož i potpuno je zbunila hrvatske radikalne desničare i isto takvu srbijansku vlast Aleksandra Vučića.

Ostali su, i jedni i drugi, zatečeni ovakvim obratom jer su zapeli u vlastitom tumačenju Oluje. Jedni, kako je napisao desničarski književnik Hrvoje Hitrec, da je “Oluja kontaminirana Gruborima” te da smo se “5. kolovoza 1995. (...) zauvijek riješili (nadajmo se) remetilačkog faktora u hrvatskom organizmu”. Tu, naravno, misli na Srbe. A oni s druge strane Bajakova, ne sagledavajući ni razloge niti se zapitavši što je do Oluje dovelo i čega je ona posljedica, kao da je pala s neba, da je ona samo progon Srba koji su tiho i mirno živjeli u “Krajini”, na čemu inzistira sadašnji Vučićev obrazovni i politički narativ - da su Srbi jedine žrtve tog rata. Oluja je, podsjetimo, kraj, a ne početak rata u Hrvatskoj.

Nije dobro sjelo ni našim ni njihovim desničarima, jer im je izbijen adut “širenja straha” od Srba ili od Hrvata kojim su godinama manipulirali i na čemu su profitirali. Samoimenovani vođa hrvatske desnice (inače bivši omladinski funkcionar i dezerter) Miroslav Škoro razočarano je rekao da “nema pomirbe” te da se obilježavanje Oluje pretvorilo u “komemoraciju srpskim žrtvama, a ne u proslavu pobjede”. Vukovarski gradonačelnik Ivan Penava, kojem je također spominjanje masakra nad srpskim civilima u Gruborima neprimjereno, bez imalo empatije kaže kako je “svako selo u okolici Vukovara deseterostruko stradalo u odnosu na Grubore”.

I dok Aleksandar Vučić, Aleksandar Vulin i Ivica Dačić, u vrijeme rata u Hrvatskoj dijelovi sanuovsko-miloševićevskog ratnog stroja, smatraju da je pojavljivanje Borisa Miloševića u Kninu sramota i poniženje za “cijeli srpski narod”, tako i Penava smatra da je “ponižavajuće da se s Gruborima trguje i priča na 5. kolovoza”.

Patetični performans

Zbunjeni Vučić na patetičnom i tragikomičnom performansu u Sremskoj Rači (graničnom prijelazu gdje su izbjegli Srbi u Oluji prešli u Srbiju) poručio je Srbima iz Hrvatske da mu je žao što je Srbija tada “izvjesila bijelu zastavu” i da to više neće činiti, pretvarajući taj svoj ubogi spektakl u komemoraciju propalim osvajačkim planovima Slobodana Miloševića.

- Ako je ijedna Miloševićeva ratna floskula izgubila svaki smisao, to je ona o “zaštiti Srba na prostoru bivše Jugoslavije”. Rat je i počeo s njom i doveo do rezultata koje i danas vidimo - kaže nam srbijanski liberalni političar, profesor na beogradskom Filozofskom fakultetu Žarko Korać. Po njemu je premijer Plenković održao vrlo odmjeren govor u kojem su se prvi put pojavile i rečenice koje pokazuju razumijevanje za sudbinu srpskih izbjeglica iz Hrvatske. To ulijeva nadu da će se zamrznuti narativ o Oluji ipak početi mijenjati.

Sa srpske strane ništa slično se nije dogodilo, kaže Korać. Obilježavanje godišnjice Oluje u Rači, zajedno s predstavnicima Republike Srpske, što je Vučićev režim uveo prije šest godina, nije odmaklo od omiljene Vučićeve priče o Srbima kao vječnim žrtvama bez ikakve elaboracije uzroka koji su doveli do toga. To je bio prazan politički govor ritualnog zaklinjanja “da on to više neće dozvoliti”, kao da nije bio dio vlasti kada je došlo do egzodusa. - Da sam bio na njegovu mjestu, dobro bih razmislio imam li uopće moralno pravo govoriti tom prilikom, ali pretpostavljam da njega ne muče takve dileme - kaže nam Korać.

U Srbiji cijeli rat u Hrvatskoj, zapravo, svode samo na tih nekoliko dana Oluje i progon 200 tisuća Srba iz fantomske zločinačke tvorevine RSK, ne uzimajući uopće u obzir da je Oluja posljedice nečega, odnosno onoga što se zbivalo pune četiri godine. Naime, teško se govori o tome kako je stvorena “Krajina” da su odande prognani Hrvati (njih oko 400 tisuća), da je bila poligon za četverogodišnje granatiranje mnogih hrvatskih gradova, da je Hrvatska bila komunikacijski prepolovljena, ekonomski devastirana i nacionalno očajna.

To, naravno, ne ekskulpira Hrvatski dio odgovornosti za šikaniranje Srba, izbacivanje s posla i otimanje stanova, a pogotovo ne stanje histerije “o opasnosti” od devastirane i razbaštinjene zajednice, na čemu se okoristila samo radikalna desnica koja bi i dalje jahala na tome kao jednom od rijetkih svojih političkih “programa”. Današnja Srbija uopće ne ulazi u razloge zašto se to dogodilo i što je dovelo do toga da se miloševićevski pohodi završe na traktorskim prikolicama.

Srbijanski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić, koji je tijekom rata u Hrvatskoj bio glasnogovornik Slobodana Miloševića, zvan Mali Sloba, kaže kako je “proslava egzodusa jednog naroda potvrda ponovnog uskrsnuća fašizma u Europi 21. stoljeća”. Upravo je to jedna od ključnih teza sadašnjeg pogleda na rat u Hrvatskoj. I tamošnji mediji ovih su dana govorili isključivo o “traktorskim kolonama” kao suštini rata u Hrvatskoj i jedinom što se tada dogodilo.

Sve se promatra samo kroz prizmu beznadne traktorske kolone izbezumljenih i očajnih krajiških Srba koji bježe pred Hrvatskom vojskom (od trijumfalističke hrvatske osvete, ali i vlastite loše savjesti zbog onoga što su činili ili su u njihovo ime činili susjedima Hrvatima prethodne četiri godine) u zagrljaj majke Srbije, koja ih je prvo gurnula u suludu avanturu, a onda ostavila na cjedilu. Dragan Marković Palma, srbijanski političar, definirao je taj “stabilni” vladajući srpski narativ o Oluji, s kojim nema rasprave:

- Ona je nastavak Jasenovca, a današnja Hrvatska nastavak NDH. Ono što je započeo Ante Pavelić dovršio je Franjo Tuđman. Tako da je u Srbiji zaživjela paradigma o Oluju kao isključivo genocidnoj i zločinačkoj akciji. Čak će i Danas, liberalne i jedne od rijetkih nerežimskih srpskih novina, koristiti iste te termine, a i urednik neovisnog tjednika Vreme Filip Švarm, koji je bio protiv dolaska Borisa Miloševića u Knin, kazati kako “nema pomirenja dok Hrvatska trijumfalistički slavi Oluju”, koju vidi kao “festival na kojem se obilježava rješavanje srpskog pitanja”, svodeći Oluju na izjednačavanje ratnih “zasluga” - “Slobodan Milošević je započeo, a Tuđman dovršio udruženi zločinački pothvat”.

Srpski pogled na Oluju neodoljivo podsjeća na ovdašnje desničarsko “tumačenje” Bleiburga. Žarko Korać napominje kako se u Srbiji nikada ne govori o uzrocima tog egzodusa, politici Slobodana Miloševića, događajima koji su mu prethodili, progonu nesrpskog stanovništva, prije svega Hrvata, zločinima i divljanju srpskih paravojnih jedinica u tim dijelovima Hrvatske. Srbija u potpunosti o tome govori s pozicije žrtve, ističe.

Da stvar bude gora, kaže Korać, otkad je Vučić sa svojom strankom SNS na vlasti, u Srbiji je razgovor o događajima od 1991. do 1995. potpuno prestao. Jer onda bi Vučić morao govoriti o svojoj političkoj prošlosti kao generalnog sekretara Šešeljeve Radikalne stranke i jednog od vodećih ratnih huškača u to vrijeme. Svojim posjetima Palama i Sarajevu pod opsadom i zaklinjanju da Hrvatska više nikada neće kontrolirati veći dio svog državnog teritorija, kaže Korać. Oluja svakako jest srpska trauma. Trauma poraza u ratu i činjenica da je jedna kompaktna i autohtona zajednica izbačena iz svog sedla, razbijena, devastirana i razbacana.

Naime, nariče li se nad egzodusom (napomenimo ovdje da se u srpskom narativu stvorio mit o “najvećem progonu nakon Drugog svjetskog rata”, pa da napomenemo da je u drugoj polovini 1998. do kraja NATO-intervencije 1999., odnosno ulaska NATO-snaga na Kosovo, s njega od tadašnje vojske i policije Srbije, dok je Vučić u Beogradu bio ministar informiranja, bilo prognano od 750 tisuća do milijun Albanaca, od čega približno 350 tisuća u vrijeme intervencije; valja napomenuti i da na današnjem području Republike Srpske živi manje od četvrtine Hrvata i manje od trećine Bošnjaka u odnosu na predratno razdoblje) samo zbog sudbine tih napaćenih ljudi, kompleksa zbog poraza u ratu od Hrvata ili zato što su tada pukli snovi o mogućem osnivanje nekakve Velike Srbije?

Što Vučić od toga obilježava i što ga zapravo boli? Podsjetimo da su svi glavni akteri srbijanske političke scene danas - Vučić, Vulin i Dačić - bili dijelovi ratne mašinerije. Srbija bježi od bilo kakvog suočavanja s prošlošću, želeći sebe isključivo predstaviti kao žrtvu konstantne “ustaške politike” koju provodi Hrvatska.

Negiranje, a ne suočavanje

Naime, treba reći kako izbjegli Srbi iz Hrvatske nikada u Srbiji nisu dobili status “civilnih žrtava rata”, da su muškarci mobilizirani, a, konačno, najveći broj njih, bez obzira na to jesu li se vratili ili nisu (oko 90 posto), tražio je i dobio hrvatske dokumente. No, u Vučićevoj Srbiji i ne pokušavaju sagledati cjelokupnu sliku rata i ratova na tlu bivše Jugoslavije i svega onoga što se događalo u Hrvatskoj (u BiH i na Kosovu) tijekom rata. Možda, kako je rekao general Gotovina, “oni čiji je projekt propao imaju pravo biti nezadovoljni”. Srbija se ne suočava sa svojim dijelom odgovornosti, nego ga zapravo negira, svrstavajući sve to samo u kontekst Srba kao žrtava, koje nitko ne voli.

Mladi Kninjanin Slaven Rašković, projektni menadžer u njemačkoj organizaciji Forum ZFD, koji je kao jedanaestogodišnjak s roditeljima bio u izbjegličkoj koloni, kaže beogradskom listu Danas kako nitko ne može osporiti što je Oluja napravila srpskoj zajednici u Hrvatskoj, to je čin od kojeg se, po njemu, ta zajednica više nikad neće oporaviti, ali “ne možemo o tome raspravljati ne uzimajući u obzir srpsku politiku iz tog vremena i djela koja su u velikoj mjeri dovela do toga da je rat u Hrvatskoj za hrvatske Srbe završio kako je završio”.

Rašković ističe kako se srpski državni vrh mora ozbiljnije pozabaviti svojom odgovornošću za sve što se događalo, “kako bi stekao pravo da istinski i s pravom traži od Hrvatske da se direktnije i jasnije suoči sa svim negativnim posljedicama akcije Oluja”.

- Ovo, naravno, ni na kakav način ne iskupljuje Hrvatsku da se na isti način ne pozabavi svojim mračnim epizodama iz rata, od kojih su zločini nakon Oluje svakako najmračniji. Za mene je bit suočavanja s prošlošću krenuti s čišćenjem ispred svog praga i tek tada se dobije legitimitet da se od drugih traži to isto - kaže Rašković.

Sadistička želja

Slaven Rašković govori upravo ono što se u službenom srpskom narativu izbjegava: - Razumijevanje konteksta u kojem se događa svaki pojedinačni događaj je nužan uvjet za bilo kakvo dubinsko i suštinsko suočavanje s našom nasilnom prošlošću - kaže Rašković. On smatra da je licemjerno šutjeti o svemu tome što se događalo u Hrvatskoj, “o zločinima koje su Srbi počinili na području Hrvatske, ali i drugih država, šutjeti o Vukovaru, Škabrnji, Baćinu, Joševici, Kostrićima, i brojnim drugim zločinima i onda izdvojiti samo Oluju kao veliko stradanje Srba”.

Odlazak Borisa Miloševića u Knin doživio je opću osudu u Srbiji, slično kao među ovdašnjim suverenistima. Podsjetimo da su Vučićevi tabloidi objavljivali prave potjernice za Borisom Miloševićem: Ovo je Srbin koji ide na ustaški pir, Srbin koji slavi klanje Srba, Milošević predstavlja samo sebe, a ne Srbe, Srbi se stide Miloševića.

Savo Štrbac, nekadašnji sudac u Krajini, reći će da je Boris Milošević izgubio svoj identitet, a da je odlaskom u Knin “prihvatio službeni narativ Hrvatske o Oluji”, smatrajući valjda da je Krajina bila legitimna tvorevina. Korać nadalje kaže kako Vučić i dalje ima ambicije da bude politički lider Srba u regiji, iako su ta vremena prošla i katastrofalno završila.

On smatra kako svaka srpska zajednica ima vlastitu odgovornost da vodi onu politiku u državi gdje živi i koja će joj osigurati egzistenciju i prosperitet u suradnji s većinskim narodom. Srbijanski povjesničar Čedomir Antić misli da Hrvatska i dalje nije za pomirenje, a o odlasku Miloševića u Knin smatra da tu nije riječ o pomirenju nad grobovima, nego o nastojanju da se Srbi asimiliraju te “postaju politički Hrvati”. Time, kaže Antić, SDSS prestaje biti predstavnik srpskog naroda.

Urednica portala Peščanik Svetlana Lukić reći će kako su tada, 1995. godine, a i danas vlastodršci u Beogradu “okrenuli leđa Srbima iz Hrvatske” te kaže da se iz njihovih napada na Borisa Miloševića izvlači pouka da su za njih Srbi samo oni Srbi koji imaju neki teritorij kojim možeš ucjenjivati i destabilizirati regiju.

Oni Srbi koji žive u Zagrebu ili Rijeci te ne zanimaju jer nemaju teritorij, istaknula je Lukić za N1. Po Antiću, ovakvo obilježavanje Oluje je posljedica jedne “sadističke želje da se žrtva navede da sudjeluje u svojoj nesreći”. Tako je opće mišljenje provučićevskih medija da “Boris Milošević tamo ne predstavlja srpski narod”. Naime, Vučićeva želja da bude “vožd” svih Srba sada je narušena ovim činom. Zato će vučićevski mediji vrištati: “Sramno i ponižavajuće za cijeli srpski rod!”

Nadamo se da se u Hrvatskoj proces iskopao iz ideoloških rovova, a Srbiju čeka da se nađe oči u oči sa svojim avetima prošlosti i suoči sa svojim greškama i krivicama, ne samo kada je u pitanju Hrvatska. Gdje su još BiH, a tek Kosovo i Crna Gora, a, na kraju, i sve ono što su napravili vlastitom društvu.