ZA JUTARNJI PIŠE VERA ČUDINA Je li naša država postala jedno nezaustavljivo klizište? Propuštamo na sve četiri strane, a petu stranu nemamo...

Može li čovjek kada povjeri gradnju kuće stručnjaku za tu vrstu djelatnosti, znati unaprijed kvalitetu zemljišta? Niti može, niti mora, niti o tome ima vremena razmišljati. Prirodno je da će čovjekova razmišljanja pri rješavanju stambenog problema biti više usmjerena na pokrivanje financijske konstrukcije, nego na konfiguraciju zemljišta. Zaokupljen zbrajanjem i oduzimanjem primljenim troškovnikom, koji mu je izvođač građevinskih radova velikodušno ponudio na razmatranje, prije konačnog dogovora potvrđenog potpisom stranke i građevinara. I radovi kreću.

Građevinski stručnjak zadovoljno trlja dlanove zbog garantirane zarade, pa samouvjerenost svog znanja diže do nebesa. A mali, često puta nasamareni čovjek s ponosom obilazi gradilište, ljubavlju gledajući svaku teško zarađenu i još teže otplativu ciglu, 'hrani' sebe i obitelj pričom kako će ipak ispuniti svoje dugo planirane snove. Još ako se dogovor 'slučajno' poštuje, pa radovi ne kasne, svi sretni. Krov nad glavom, a posebno onaj vlastiti, briše svaki žulj i na srcu i na tijelu čovjeka. A onda jednog lijepog kišnog dana, ostvareni snovi postanu noćna mora.

Zemlju na kojoj se gradilo, kao ni okolni pejzaž nitko nije pitao za 'mišljenje' odnosno propustila se provjeriti ta jako bitna činjenica. Neće zemlja nas obavještavati u kakvom je stanju iznutra, što ju je sve vremenom nagrizalo i pregrizlo njezinu čvrstoću. Očito je i zemlja sklona 'zemljoporozi' kao i čovjekove kosti osteoporozi. I ona je na neki način organizam, samo što je mi ljudi tako ne doživljavamo. Ona bi trebala sve izdržati što mi ljudi od nje očekujemo, a gdje to piše ne zna nitko. Mi ostvarujemo svoje planove, naravno svatko prema svojim mogućnostima želimo biti zbrinuti na dobrim temeljima, a ne na klizištima. Čija su odgovornost klizišta, osobna, mjesna, županijska, državna svi se ograđuju od konačnog odgovora. Dok se ne odredi tko je zadužen za stanje u unutrašnjosti zemlje na kojoj poput gljiva niču zgrade i kuće, neće samo brda nego i ravnice postati nesiguran teren. Zamijetili smo da se sve miče, puca i guta sve pred sobom. Pa, što čekamo? Da nas zemlja proguta u jednom zalogaju.

Možda smo joj prisjeli jer smo zaboravili koliko o njoj ovisi naše preživljavanje. Briga o njoj ujedno je i briga o nama. Ali, ako se tu pokrenemo, nećemo više prolaziti traumatska iskustva. U mnogočemu bismo se mi trebali pokrenuti i to puno odlučnije nego što smo do sada činili. Jer, osim osobnih klizišta svjedočimo klizištu državnih struktura.

Uzmimo primjer zdravstva. Ili je nas ljudi toliko bolesnih u ovoj maloj državi pa se čekanju od 18 mjeseci na neku od životne važnosti pretragu ne treba čuditi, ili zdravstvo više nije zdravstvo, nego ekonomija.

Sudnice su postale in destinacija, napunjeni predmetima ko' košnice pčelama, ali očito poštovanje matice slabi jer evidentno je kako pčele vode igru bez granica.

Poljoprivredna dobra ili zjape prazna prepuštena sama sebi ili zbog niske cijene otkupa gnjile u podrumima. Glava poljoprivrede mora da je zaboravila zbog dugog boravka na asfaltu, kako je sadnja, ubiranje plodova, stoka većih ili manjih zubi, vrijednost neprocjenjive vrijednosti. Vodoprivreda cijenama rastura potrošače. Postoji objašnjenje.

Po njihovim statistikama previše se kupamo i pijemo vlastitu vodu. Obuzdajmo se jer od smrada nitko nije umro, a možemo i pivom ugasiti žeđ. Kultura je odustala od nas jer se nekulturno odnosimo prema umjetnosti s naših prostora.

Propuštamo na sve četiri strane, a petu stranu nemamo. Ili imamo? U jednom danu na Balkanu kad nam peta strana otkrije svoje pravo lice, čija ćemo stopala prati?