ZA JUTARNJI PIŠE VERA ČUDINA Mentalni genocid nad dječjim dušama perverzno poremećenih svećenika ni Bog ne može oprostiti!

Prije nego se pozabavim ljudima u svećeničkim haljama i redu kojem su se priklonili (isusovci, franjevci...) željela bih naglasiti da Hram vjere popularno kod nekih vjeroispovijesti nazvan Crkva, ni u kojem slučaju ne treba poistovjetiti sa svećenicima.

Imam predosjećaj da će zbog neobuzdanih perverzija nakaznih umova, koju bez imalo ispričavanja mogu nazvati mentalnim genocidom na dječjim dušama i tijelima, otjerati istinske vjernike iz Božje kuće, ali sigurna sam ne i vjere u Boga. Jer, nije Bog seksualno unakazio svećenički nagon, nego je čovjek upravo svojim opredjeljenjem svećeničkom zvanju, možda svoju unakaženu seksualnu tajnu, pokušao pred drugima pokriti haljom. Jesu li takvi svećenici svjedoci Istine ili Laži? Jesu li to ljudi s dušom ili bez duše? Nije li te mladiće prije odlaska u sjemenište netko trebao pomno psihološki testirati, pa na taj način otkriti njihove zastrašujuće nastrane sklonosti?

Jer, međusobno općenje odraslih svećenika nije naša briga. Ali, dok našu djecu oni prisiljavaju na najodvratnije seksualne radnje zbog svoje poremećene osobnosti, tada to itekako postaje naša briga. Iako nas svećenstvo uvjerava kako poduzima sve mjere protiv takvih poremećenih umova, predugo se ta 'suđenja' razvlače iza njihovih zidina. Božje sluge očito ne prihvaćaju brza rješenja čak ni kod prijavljene i razotkrivene pedofilije. Oni se pravdaju svojim vjerskim zakonima koji preferiraju studioznu obradu. U njihov studiozan pristup može povjerovati jedino lud čovjek.

No, ono što nas zanima je sljedeće. Tko je kriv za pedofiliju u svetom Hramu?

Kome oni prodaju 'muda pod bubrege' sa prisvojenih oltara o svojoj svetosti, dok je toliko neoborivih dokaza iz njihovih bezgrješnih odaja. Ako misle da su svi ljudi kokoši, grdo su se prevarili. Da su čisti kako tvrde, dopustili bi otvorenu raspravu na svakoj misi o njima i njihovom radu. Naravno da i među njima ima poniznih i samilosnih, odanih svojoj službi koja podrazumijeva pomoći čovjeku u nevolji, biti pomagači roditeljima u odgoju djece, a ne zlostavljači djece.

Takvi svećenici zaista vjeruju u Boga i Crkvu, jer pravi vjernik (svećenik) ne kudi i ne sudi, nego prašta. Ali, dok prednjače oni koji našu djecu pretvaraju u kamenje, sramotna je njihova vjera, a još su im sramotnija opravdanja. I takvi nam čitaju i prevode Bibliju koju su njihova davno umrla svećenička braća prepravila po sto puta, naravno jedino sebi u korist i za korist. Svećenici pedofili izruguju Crkvu svojim ponašanjem, a naše povjerenje i u ostale svećenike stavljaju na kušnju.

Svećenici su prvi koji bi trebali ispovjediti svoje grijehe, ali običnom građaninu. Vjerujem da bi svaki normalan građanin doživio sinkopu kada bi svećenici iskreno ispovjedili sve skupljene grijehe. Ni bezbroj izmoljenih Očenaša ni Zdravo Marija ne bi izliječilo njihove rane, osim možda ponuđenog mita za šutnju. Jedan primjer mita za šutnju, doduše još uvijek pod upitnikom jer ništa nije dokazano dok svećenici ne odluče tko je kriv, ipak proziva uvaženog fra Josipa Blaževića.

Citiram izjavu svjedoka/žrtve objavljenu dana 5. svibnja 2018. u članku pod naslovom 'Svećenik progovorio o splitskom fratru' autora Vojislava Mazzocca, na portalu Index.hr: 'Vaše boli ništa neće izliječiti. Želite li 10 tisuća kuna?', za koje žrtva navodne pedofilije kaže da mu se upravo tim riječima obratio fra Josip Blažević. Jesu li navodi istiniti ili nisu, zna jedino fra Blažević. Ali, ljudi kažu, gdje ima dima ima i vatre.

Svećenička svita inače predstavlja sebe kao nedodirljive članove društva. Oni su država u državi, pa čak i iznad države. Njima plaćamo danak za postojanje, a ne za učenje vjernika kako prakticirati vjeru. Čak im se i inauguracija razlikuje od ostalih inauguracija. Ona je očito po njihovom shvaćanju položena pred samim 'Bogom' i to u posebnoj pozi. Potrbuške, savijenih dlanova ispod čela. Je li to izražavanje poniznosti ili… pustimo mašti na volju.

Moja prognoza: novootkriveni slučajevi pedofilije u rimokatoličkoj Crkvi sve više će puniti prostore javnih medija. Raskol u redovima klera poljuljat će temeljne vrijednosti Crkve, a vjernike prorijediti.