ZA JUTARNJI PIŠE VERA ČUDINA Mi smo očito eksperimentalna vrsta, a najveći eksperiment vršimo na sebi. Pritom smo često skloni pretjerati

Što se u nama ljudima dogodi, kad ono što jesmo i kakvi smo prirodno stvoreni, želimo promijeniti?

Koliko se tom preobrazbom udaljavamo od sebe i zašto prirodno savršenstvo dodatno usavršavamo, ponekad do neprepoznatljivosti? Iz hira, nemara, dosade, želje za senzacijom, kompleksa ili prestiža, nitko se time previše ne zamara. Mi smo očito eksperimentalna vrsta, a najveći eksperiment vršimo na sebi. Povod je znatiželja, a znatiželjnima nikad dosta. Zato i pomičemo granice znanja nekad u dobrom, a nekad u lošem smjeru. Sve se nekako može ispraviti, dok ne pretjeramo u eksperimentiranju.

A tu sklonost često pokazujemo kad nam u životu krene ili nas netko blokira. Kad nam krene nezaustavljivi smo, a kad nas blokiraju u bilo čemu, oduzmemo se.

Ne valja ni jedno ni drugo. Kako naći sredinu? Prestati biti nezadovoljni postignutim ciljevima, jer su drugi postigli više, prestati oponašati one kojima se potajice divimo ili zavidimo, prestati pokušavati nemoguće pretvoriti u moguće, jer 'cijena' takvih napora nije sitnica. Uvijek se treba prisjetiti kakva je naša prirodna svijest. Dvojna, raznobojna, oscilirajuća, kompromisna… Prijeđemo li tu crtu naše prirodne svijesti, mogli bi pasti na tjeme ili se naći ispod crte. No, mi ne vjerujemo, dok se ne uvjerimo. Zato idemo dalje u eksperimentiranju. Želimo stvoriti umjetnu inteligenciju.

Čim za takvim stvaranjem postoji potreba i čim sebe kao ljude želimo zamijeniti humanoidnim strojem, ukazuje li to da smo problematična vrsta, koja svoje mentalno propadanje pokušava zataškati tim velebnim izumom. Ili ipak više volimo umjetno od prirodnog. Primarno na sebi, jer taj izazovni eksperiment upravo je tako i započeo. U ogledalu. Kada čovjek dugo gleda svoju vanjsku sliku, od buhe vidi slona.

Optička varka naočigled mutira, zamućuje naš moždani vid, a privid pleše s našim razumom kao vjetar s listom.

Bit će da je ogledalo vražje oko prirodne ljepote, posebno onim ljudima koji pomoću 'peglanja sebe' kupuju sreću, (poslovnu, privatnu) ili plaćaju umjetno samopouzdanje kao potvrdu životnog uspjeha. Počeli smo sisama, usnama, podizanjem jagodica, guzova, vađenjem ponekog rebra… estetika ili patetika, nije globalna nego osobna odluka, pa tko voli nek' izvoli. Dok peglamo sami sebe ili naše kartice, naša stvar. Hoćemo li pregorjeti ili će nas zatvoriti kad padnemo ispod crte, opet naša stvar. Ako smo podlegli reklamnom obrascu potražnje na tržištu, sami smo krivi.

Tu se ništa ne može, jer svatko je gospodar svoga tijela, barem onog vanjskog dijela.

Ali, umjetna inteligencija tiče se svih nas i nije mačji kašalj, nego potencijalno opasan izum, posebno svjesna umjetna inteligencija, koja je srećom po svih, još uvijek samo predmet filozofskih rasprava.

Bilo bi dobro da tako i ostane, jer dok se ljudi mogu svjesno prirodno razmnožavati, stvarati nešto umjetno na svoju sliku i priliku sablasno je pri samoj pomisli. Iako svi znamo kako je završio pokušaj stvaranja Božje čestice, još uvijek ne odustajemo.

Barem ne od one ograničene umjetne inteligencije, čija je svrha pripomoći čovjeku u nadolazećem vremenu.

Ali nije naodmet i to držati pod kontrolom. Jer ako strojevi zamijene naše funkcije, a mi se bavimo njihovim održavanjem, oni će vladati nama, a ne mi njima. Da ne doživimo takav poremećaj, a isključiti tu mogućnost također je poremećaj, moramo izraditi vrlo djelotvoran paket preventivnih mjera. Sigurna sam kako trust mozgova, koji neumorno rade na poboljšanju kvalitete naših života, neće dopustiti da umjetno stvoreno inteligentno meso, pojede zdrav razum živih ljudi.