ZAKRIA: Lijepo mi je u Hrvatskoj. Nadao sam se da nas nećete potjerati i da će iz Sirije ovdje doći moja majka i sestra. Mamu nisam vidio dvije godine

Zakria Fawal ima zarazan osmijeh i čini se kao da ga nikad ne skida s lica. Osmijeh i došaptavanje s prijateljem na arapskom i znatiželjni pogled koji kao da upija svaku sitnicu svijeta oko sebe ničime ne odaju da je ovaj dječak sa svojih 14 godina već vidio pakao. Najprije ga je vidio u Alepu, u rodnoj Siriji, a kasnije na mučnom i dugom putu s ocem Rafatom prema Europi, odredištu za koje su mislili da će biti njihov novi dom, njihov spas.

Zakria i njegov otac Rafat ovih su dana dobili rješenje kojim im se odbija zahtjev za azil u Hrvatskoj. Iako je u rješenju na osam gusto ispisanih stranica detaljno opisano kako dolaze iz zemlje zahvaćene ratom, u kojoj svaki dan ubijaju na desetke civila, u kojoj se djeca redovito regrutiraju u vojnike, u kojoj 12,2 milijuna ljudi, prema izvješću Europske komisije, treba humanitarnu pomoć, zahtjev je odbijen. Zakria i Rafat ocijenjeni su sigurnosnom prijetnjom za Hrvatsku.

Hrvatska je ovom dječaku i njegovu ocu jednim komadom papira poručila - vratite se u Alep. Vratite se u ruševine, u zemlju u kojoj vam, kako smo dvije stranice ranije sami priznali, ozbiljno prijeti ubojstvo, mučenje, u najblažoj varijanti regrutiranje maloljetnog dječaka u vojne misije frakcija čije ciljeve više nitko ne razumije.

- Alep je tuga - kaže mi kratko Zakria kad ga pitam čega se sjeća iz domovine. Tamo više on nema doma, objašnjava mi.

Bombe oko kuće

Život u Alepu nekad je bio lijep, ali Zakria je još dijete, pa se lijepih dana sjeća slabije nego svega onoga što je uslijedilo. Njegov otac imao je u Alepu agenciju za posredovanje u prodaji nekretnina, a s bratom je vodio i restoran. Zakria je djetinjstvo provodio u igri s bratom i dvije sestre. Nikome od njih odlazak iz rodnog grada nije bio ni na kraj pameti.

A onda je počeo rat.

Bombe koje su padale oko njihove kuće postale su svakodnevica. Njihov prekrasan grad počeo se polako pretvarati u ruševinu. I prvi put u životu, Zakrijina obitelj je počela razmišljati o odlasku.

Ideja je postojala u njihovoj glavi, ali nada da će postati bolje držala ih je u domovini.

A onda je 2013. Zakrin brat Mulham otet. Dan danas ne znaju tko je stajao iza otmice, ali stigao je zahtjev za otkupninu. Nedugo potom otac Rafat je uhićen jer je vojska tražila njegova sina, onoga koji je bio otet, kako bi služio vojni rok. U zatvoru je proveo šest mjeseci i kada je izašao odlučio je: odlazimo.

Sa sinom Zakrijem krenuo je prema Azazu, nakon čega su stigli do Turske. Iz Turske su krenuli u Grčku, pa preko Makedonije, Srbije i Hrvatske stigli su na željeno odredište: u Njemačku. Nakon nekog vremena provedenog u Njemačkoj, gdje su također podnijeli zahtjev za azil, za koji ni danas ne znaju kako je riješen, vraćeni su temeljem uredbe Dublin III u Hrvatsku. Ta uredba, pojednostavljeno, državama članicama EU omogućuje da podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu pošalju u sigurnu treću zemlju.

U početku im je to bio šok. Dijeliti smještaj sa stotinama ljudi u Prihvatilištu za azilante u hotelu Porin u zagrebačkom naselju Dugave nije bio europski san kojem su se nadali.

No malo po malo Hrvatsku su zavoljeli. Zakria pogotovo.

- Idem u školu već pet mjeseci, pomalo učim hrvatski. Evo baš danas organiziram zabavu za svu djecu iz azila. Jako mi se tu sviđa, ali ne sviđaju mi se uvjeti u kojima živimo. Volio bih da dobijemo azil, da dovedemo majku i sestru iz Sirije i da ostanemo ovdje - govori dječak na nepravilnom, ali razumljivom engleskom i s tugom dodaje kako majku nije vidio već dvije godine. Kad su optimistično krenuli prema Europi, mislili su da će ubrzo, kad dobiju azil u Njemačkoj, ona doći za njima. Na kraju je ispalo da ih je Njemačka poslala Hrvatskoj, a ni Hrvatska ih, čini se, ne želi.

Što će sada?

Apsurd ove priče ne završava na rješenju kojim se odbija zahtjev. Hrvatska nema zakon o deportaciji, nakon što tražiteljima azila preda odbijenicu, više nikoga nije briga kamo će ti ljudi krenuti. Sve dok ih netko, sada kao ilegalne useljenike, negdje ne zatraži neki dokument. Tako da ovi ljudi najčešće ostaju u Europi, vraćaju se prema zapadu ili ostaju ilegalno, ovaj put i bez sigurnog krova nad glavom koji imaju u Porinu.

Zakria i njegov otac nisu jedini ovakav slučaj. Posljednja dva-tri mjeseca MUP je izdao cijeli niz odbijenica tražiteljima koji se ne mogu odbiti po uobičajenim osnovama, mahom svima koji su iz ratom zahvaćenih dijelova Sirije i Iraka i po međunarodnim običajima imaju pravo na zaštitu.

Svima njima na kraju dugog spisa, koji obrazlaže zašto bi ih trebalo zaštititi, stoji ista stvar. Rečenica glasi: “Na temelju klasificiranih podataka označenih stupnjem tajnosti “OGRANIČENO” utvrđeno je da postoje zapreke za pozitivnim rješavanjem zahtjeva.”

Bez obrazloženja

Drugim riječima, odobravanje azila stopira Sigurnosno-obavještajna agencija čiji je zadaća da nakon što MUP obradi slučaj dâ mišljenje o eventualnim sigurnosnim zaprekama. Osim za ovog dječaka i njegova oca, koji kako jasno stoji u spisu nema nikakvu vojnu pozadinu osim obaveznog vojnog roka, sigurnosnom prijetnjom SOA je u posljednjih nekoliko mjeseci ocijenila ženu u invalidskim kolicima, četveročlanu obitelj čiji je dom uništen u bombardiranju, a nekoliko članova obitelji mučki ubijeno, zatim jedva pokretnog mladića iz Sirije... Ukupno između 40 i 50 ljudi.

Na ovaj problem upozoravaju i udruge Are You Syrious i Centar za mirovne studije.

“SOA djelatnicima MUP-a ne dostavlja obrazloženje koji je razlog ‘sigurnosne zapreke’, a o razlozima nisu obaviještene ni stranke niti njihovi odvjetnici. Temeljem tog mišljenja, MUP odbija zahtjev stranke i upućuje stranku na podnošenje upravne tužbe upravnom sudu u roku od 30 dana. Ovakvo postupanje dovodi do niza nezakonitosti i arbitrarnosti što rezultira povredama ljudskih prava izbjeglica i stranaca u RH”, navode u svom izvještaju ove dvije udruge.

U obje udruge primjećuju kako se broj odbijenih zahtjeva po ovoj osnovi drastično povećao u posljednjih nekoliko mjeseci.

“Za 16 osoba imamo podatak kako se radi o izbjeglicama koje su vraćene iz Austrije, 13 slučajeva, uključujući djecu, Njemačke, dva slučaja, Nizozemske i Norveške temeljem Uredbe Dublin III. U jednom slučaju vraćanja, osoba čak tvrdi da nikada prije nije bila na teritoriju RH. Ljudi koji su odbijeni su primarno iz Iraka i Sirije, iz područja i danas zahvaćenih oružanim sukobima. U svim njihovim rješenjima, MUP je utvrdio da postoje osnove za dodjeljivanje statusa azila ili supsidijarne zaštite, ali zbog ocjene SOA-e o postojanju sigurnosne zapreke, bez ikakvog dodatnog obrazloženja, zahtjevi su automatizmom odbijeni”, iznosi Sara Benceković iz Udruge Are You Syrious.

U udrugama pojašnjavaju još jedan paradoks vezan uz klasifikaciju temeljem koje se tražitelji odbijaju.

Zakon o tajnosti

Naime, u slučajevima poput Zakrijevog, SOA kada nađe sigurnosnu zapreku istu klasificira kategorijom “OGRANIČENO”, što je prema Zakonu o tajnosti podataka najniža kategorija klasifikacije. Njome se klasificiraju podaci “čije bi neovlašteno otkrivanje naštetilo djelovanju i izvršavanju zadaća državnih tijela”. Dakle, da ovi ljudi zaista predstavljaju veliku sigurnosnu prijetnju Hrvatskoj, što se vodi pod kategorijom “nacionalna sigurnost i vitalni interesi Republike Hrvatske”, podaci bi po Zakonu morali biti klasificirani oznakama tajnosti “VRLO TAJNO”, “TAJNO” ili “POVJERLJIVO”.

“To bi moglo upućivati na nastavak represivne politike prema izbjeglicama koja ima za cilj smanjenje broja zahtjeva za međunarodnu zaštitu i smanjenja dostupnosti legalnih mehanizama boravka izbjeglica i stranaca u RH” upozoravaju volonteri iz Are You Syrious.

Zakria i njegov otac Rafat sad se nalaze pred zidom. Zakria dječački naivno govori da ide prema Njemačkoj, i sam ako treba, ali da se u rat ne vraća. Nakon papira koji im je promijenio planove, ali i cijele živote, mogu u roku 30 dana podnijeti žalbu Visokom upravnom sudu. Proces je dug i skup, ali mogao bi se isplatiti.

Naime, 2014. godine, taj je sud nakon višegodišnjeg spora presudio da MUP nije smio odbiti zahtjev tražiteljice azila koja je dobila sigurnosnu zapreku s istom klasifikacijom tajnosti kao Rafat i Zakria. “Kako obrazloženje osporenog rješenja ne sadržava jasne razloge iz kojih se može zaključiti temeljem čega je tuženo tijelo ocijenilo da tužiteljica ne poštuje pravni poredak, a niti je to jasno iz dostavljenog spisa predmeta, Sud nalazi da je osporenim rješenjem povrijeđen zakon na štetu tužiteljice”, napisala je u presudi sutkinja Mirjana Čačić, a sličnu je presudu dobio prije mjesec dana jedan Sirijac koji je također zakonskim putem tražio da mu se objasni zašto on predstavlja sigurnosnu prijetnju. Niti jednom od njih, kao ni sudu kojem su se žalili, SOA i MUP to nisu objasnili.

Hoće li se upustiti u pravnu bitku, Zakria i Rafat još ne znaju.