Zaposlenici škola sami kupuju sapun, papir...

Tekući sapuni, papirnati ručnici, toalet papir, deterdžent za posuđe, boje, kistovi, papir za printanje, flomasteri za ploču, krede u boji, obična ljepila, vruća ljepila, pištolj za vruće ljepilo, šeles (hamer) papir, magneti, pribadače za panoe, radni listići, markeri, USB-ovi, čak i kabeli za internet, ukratko “što god se traži od strane ravnatelja, (koji) kaže: ‘Škola nema novca, što ti ja mogu, snađi se’”...

Ovo nije popis zaliha za krizne situacije, poput onih koji su u prvom valu koronavirusa preplavile javni prostor. To je, naime, samo dio potrepština koje, prepoznat će mnogi prosvjetari, upravo oni iz vlastitih džepova mjesecima, a neki i godinama osiguravaju ne bi li obrazovne ustanove i nastavni proces funkcionirali primjereno 21. stoljeću.

Popis je to koji je prikupio Sindikat hrvatskih učitelja od svojih članova tijekom sastanaka “na terenu”. Popis je zanimljiv tim više što je ovih dana zbog pojave koronavirusa od obrazovnih ustanova zatraženo pojačavanje higijensko-sanitarnih mjera, a po izjavama prosvjetara sa svih strana, mnoge škole ne samo da nemaju ni osnovne dezinficijense nego, zbog zabrane zapošljavanja, nemaju ni dovoljno spremačica.

Gdje je novac

- Budući da smo često na terenu, na jednom od sastanaka članovi su nam se požalili da sami moraju nabavljati i nositi u škole neka sredstva za rad. Dali smo im papir da napišu što najčešće nose od kuće u školu. Ne samo da moraju kupovati sredstva koja su im potrebna u nastavi, nego, kako možete vidjeti, mnogi pišu da sami moraju nabavljati sapune, WC papir, papirnate ručnike... - kaže Ana Tuškan, glavna tajnica Sindikata hrvatskih učitelja.

Samo u tri godine za potrebe kurikularne reforme, koja je frontalno počela ove školske godine, prema najavama resornog Ministarstva obrazovanja, utrošit će se oko dvije milijarde kuna, što iz našeg proračuna, što iz europskih izvora. Dio tog novca (oko 42 milijuna kuna) usmjeren je školama za kupnju sredstava i opreme potrebne za provedbu kurikuluma, poput nastavnih pomagala i potrošnog materijala. Stoga je doista opravdano pitanje zašto još u mnogim školama te materijale nastavnici kupuju sami.

Niska razina

O svojim iskustvima na tu temu progovorili su i na Facebooku unutar nastavničke grupe Školska zbornica, u koju su u kratkom vremenu stigli deseci priča učitelja (ali i ravnatelja) iz cijele Hrvatske.

- Škole se sve teže nose i s Vladinom zabranom zapošljavanja u javnim službama. Bojim se da, dok se ne dogodi neki incident u školama, poput zaraze i slično, Vlada i resorno ministarstvo neće reagirati niti imati sluha za ovaj problem - upozorava Josip Matković, osnivač i administrator nastavničke grupe Školska zbornica i sindikalni povjerenik Preporoda u OŠ dr. Vinka Žganca u Zagrebu. Priče koje su u toj grupi, vezano uz materijalne uvjete u kojima rade, iznijeli učitelji vrlo su slične, jedino su sudionici rasprave inzistirali da ostanu anonimni.

Primjerice, javila se jedna učiteljica iz šibenske OŠ Fausta Vrančića koja je, uz ostalo, napisala:

“Otkad radim (25 godina) nikada nije bio tople vode, sapuna ni papira u učeničkom WC-u pod objašnjenjem da će zaštopati školjku s papirom, a od sapuna napraviti klizalište. Stoga često djeci dajemo maramice ili tekući sapun kupljen vlastitim sredstvima. Više nam se ne nabavlja toner, nego nas se upućuje na jedan zajednički printer pa, naravno, trošim vlastiti toner, otprilike 300 kuna mjesečno”.

“Materijalni i higijenski uvjeti u školama su na niskoj razini. Primjerice, da bi PC i e-dnevnik bio priključen u mojoj učionici, spojen je na jedan produžni kabel koji sam sama kupila”, dio je priče učiteljice koja je zamolila za anonimnost. Sličnih priča ima na desetke, je li konačno vrijeme da se ovim životnim problemima pozabave i mjerodavni?