U vrijeme kada Hrvatska obilježava 23. obljetnicu Oluje, Beograd zaboravlja tko je i zašto počeo agresiju na Republiku Hrvatsku 1991. te ponovno optužuje Hrvatsku vojsku za progon 200.000 hrvatskih Srba, a zaboravljaju odluku vođe pobunjenih hrvatskih Srba iz 1991. godine, kojom Mile Martić 4. 8. 1995. u 16.45 sati naređuje evakuaciju srpskog stanovništva iz općina Knin, Benkovac, Obrovac, Drniš i Gračac.
Trenutak je to da se ponovno prisjetimo nekih činjenica koje kristalno jasno i nedvosmisleno pokazuju da je ratove na prostorima bivše države od 1991. do 1998., od Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine do Kosova, uz potporu Miloševićeve velikosrpske politike zapravo vodila JNA s višestrukim razlozima kako bi zapravo prikrila svoje mnogobrojne prljave poslove, od zloupotrebe državnog proračuna savezne države, te posebno saveznih fondova za pomoć nerazvijenima, pa sve do proizvodnje i nedopuštene proliferacije oružja za masovno uništavanje, ugrožavajući mir i sigurnost u svijetu kroz dugogodišnju suradnju s režimima Sadama Huseina u Iraku i Moamera Gadafija u Libiji. To posebno ilustrira zajednički tajni nuklearni program na razvoju atomske bombe Jugoslavije, Iraka i Libije, u čemu su sudjelovali i vodeći znanstveno-istraživački instituti bivše države, “Vinča”, “Jožef Štefan” i “Ruđer Bošković”. Takva država postaje opasna za mir i sigurnost u svijetu te gubi potporu šire međunarodne zajednice. Znamo što se dogodilo Sadamu Huseinu u Iraku i Gadafiju u Libiji i nije čudno to što se dogodilo Jugoslaviji i njenoj Jugoslovenskoj narodnoj armiji koja je predvodila zajednički nuklearni program, ali i proizvodnju bojnih otrova u Bijelom polju kod Mostara. U jednom trenutku, kada su tajne službe nekih vodećih država te posebno CIA postale svjesne što sve radi bivša Jugoslavenska narodna armija od genocida nad vlastitim narodima, pa do tajne vojne suradnje s režimima Sadama i Gadafija, razumljivo je da je takva država konačno izgubila potporu šire međunarodne zajednice. Međunarodne sankcije i zračni napadi NATO-a bili su jasno upozorenje onima koji su ugrožavali međunarodni mir i sigurnost te mir i sigurnost vlastitih građana.
JNA se svim silama suprotstavljala demokratskim promjenama u društvu
Sprečavanje demokratskih društvenih procesa i promjena koje su mogle ugroziti vodeću ulogu JNA u jugoslavenskom komunističkom društvu, te posebno prikrivanje ilegalnih tajnih poslova na nuklearnom programu izrade atomske bombe u suradnji sa Sadamom Huseinom i Gadafijem, kao i izvoz naoružanja i vojne opreme na čemu su zarađivali stotine milijuna dolara, te izvlačenje novca iz federalnog proračuna, posebno iz fondova za nerazvijene, bio je jedan od glavnih zadataka političkog vrha JNA. Međutim, demokratske promjene u Sloveniji i Hrvatskoj bile su ozbiljna prijetnja vodstvu JNA koje se već tada pripremalo za rat kroz niz velikih vojnih vježbi i manevara te teritorijalni i organizacijski preustroj. Zbog svega toga danas su sve razumljivije poruke ministra obrane bivše države, generala Kadijevića koji krajem 80-ih otvoreno izjavljuje da će se JNA svim sredstvima suprotstaviti demokratskim promjenama u Hrvatskoj i Sloveniji koje bi mogle ugroziti njenu privilegiranu poziciju u tadašnjem jugoslavenskom društvu.
Razumljivo je zbog svega toga da je rat na prostorima bivše jugoslavenske države bio jednostavno nametnut od strane JNA zbog svih navedenih razloga. To je bio rat koji se nije mogao izbjeći i koji je JNA pomno i dugo pripremala, kako bi zaštitila sve svoje interese te ostvarila svoje dugo planirane strateške političke ciljeve, koji su se prije svega odnosili na stvaranja kroz Jugoslaviju tzv. velike Srbije. Sve to na najbolji način ilustriraju ove izjave generala Kadijevića, bivšeg saveznog ministra obrane: “Svi oni koji misle da se nećemo otvoreno suprotstaviti demokratskim promjenama u Hrvatskoj i Sloveniji koje ugrožavaju Jugoslaviju grdno se varaju. JNA će svim snagama braniti vodeću ulogu Saveza komunista Jugoslavije u jugoslavenskom društvu, a svi oni koji misle kroz nekakve demokratske promjene ugroziti jedinstvo Jugoslavije mogu te svoje ideje objesiti mačku o rep”.
Time se JNA još krajem osamdesetih otvoreno uključuje u jugoslavensku političku krizu tog vremena te najavljuje svoje suprotstavljanje demokratskim promjenama na prostorima bivše Jugoslavije, koje su ugrožavale njenu privilegiranu poziciju u tadašnjem jugoslavenskom društvu. Onog časa kada oružane snage jedne države postanu glavni arbitar njene političke scene i glavni zaštitnik njenog društveno-političkog uređenja, može se govoriti o tihom vojnom udaru. Bivša Jugoslavija bila je klasični primjer takvih odnosa u okviru kojih se je JNA krajem osamdesetih godina snažno suprotstavljala bilo kakvim demokratskim promjenama u jugoslavenskom društvu, braneći topovima i tenkovima svoje mnogobrojne privilegije i povlastice, kao i neograničeni i netransparentni savezni proračun. Vojska bez civilnog nadzora najgore je što se može desiti jednoj državi. Upravo se to dogodilo bivšoj državi i zbog toga se nakon nekoliko stotina tisuća stradalih i poginulih te milijuna izbjeglica bivša država raspala u prahu i pepelu. Svijet je to samo nijemo gledao. Oluja je stvorila pretpostavke za razvoj demokratskih procesa na ovim prostorima nakon 50 godina dominacije komunističkoga jugoslavenskog režima.
Bez demokratskog parlamentarnog nadzora, bez jasnih civilno-vojnih odnosa, JNA krajem osamdesetih godina postaje glavni arbitar uzavrele političke scene u bivšoj državi. Zahtjeve za depolitizacijom savezni sekretar za narodnu obranu general Veljko Kadijević grubo odbija, ističući da je JNA ta koja mora braniti vodeću ulogu Komunističke partije u jugoslavenskom društvu, kao i samu Jugoslaviju. Za zatvorene i ideologizirane oružane snage kao što je bila JNA, očuvanje komunističkog jednostranačja kroz Miloševićevu velikosrpsku političku strategiju bilo je idealno rješenje. Uzimajući u obzir isto tako činjenicu da su velika većina dočasnika te posebno visokih časnika u JNA bili Srbi, konvergentnost Miloševićeve i Kadijevićeve politike postaje svakim danom sve izraženija. Milošević tako svakim danom sve više podupire JNA, a JNA svakim danom sve više podupire Miloševićevu velikosrpsku politiku.
1991. JNA postaje srpska vojska koja provodi Miloševićevu velikosrpsku politiku
Promjenama nacionalnog sastava JNA je već 1991. postala isključivo srpska vojska u funkciji Miloševićeve velikosrpske politike. U takvim okolnostima kroz Službu državne sigurnosti JNA instrumentalizira i radikalizira hrvatske Srbe u pokušaju stvaranja velike Srbije, te sredinom 1991. počinje masovno granatirati gotovo sve veće hrvatske gradove, od Zagreba, Vukovara, Dubrovnika, Zadra, Šibenika, Gospića i Osijeka. Istovremeno povećava se broj srpskih oficira u JNA, dok časnici drugih nacionalnosti masovno napuštaju takvu vojsku. U proljeće 1992. godine Bošnjaci i Hrvati su otpuštani sa svih viših položaja u JNA, a u mnogobrojnim slučajevima na njih je vršen i pritisak da se sami povuku s tih dužnosti. Pored toga, jedan broj časnika srpske nacionalnosti napustio je JNA jer se nije slagao s transformacijom savezne vojske u srpsku vojsku u Hrvatskoj i BiH. Sve te promjene dovele su do toga da su početkom 1992. godine u JNA čin generala imali isključivo Srbi i Crnogorci. Sličan trend bio je prisutan i kod novačenja. Od proljeća 1991. do početka 1992. godine udio srpskih novaka u JNA porastao je s malo više od 35% na otprilike 90%. Jednim dijelom do toga je došlo zbog odbijanja Bošnjaka i Hrvata da sudjeluju u ratu u Hrvatskoj, no najviše zbog činjenice da početkom devedesetih interesi JNA i Miloševićeve velikosrpske politike postaju gotovo identični. I tako Milošević uz potporu JNA, a JNA uz potporu Miloševića i obmana o očuvanju Jugoslavije, pokreću političke obračune s demokratskim promjenama u Sloveniji, Hrvatskoj, BiH i Kosovu koje su trajale gotovo punih deset godina. Bio je to krvavi rat, s više stotina tisuća poginulih i stradalih koji je prouzročio i milijune izbjeglica te pravu humanitarnu kataklizmu u srcu Europe na kraju 20. stoljeća, u režiji Miloševića i JNA. Razumljivo je, dakle, da je rat na prostorima bivše jugoslavenske države nametnula JNA i njezini politički sponzori i ideolozi, i da je to bio rat koji se nije mogao izbjeći i koji je JNA pomno i dugo pripremala, kako bi između ostaloga ostvarila i svoje dugo planirane strateške političke ciljeve o stvaranju velike Srbije. Iz svih tih razloga nadamo se da nakon 30-ak godina od raspada bivše države postaje sve jasnija bahatost i brutalnost kojom se JNA okomila na Republiku Hrvatsku kako bi po svaku cijenu ostvarila svoje političke ciljeve stvaranja velike Srbije te zaštitila i sačuvala svoje tajne planove i financijske interese i privilegije.
Sredinom 1991. JNA sve intenzivnije naoružava pobunjene lokalne Srbe u Hrvatskoj te se otvoreno stavlja na stranu pobunjenih Srba i zajedno s teritorijalnom obranom i milicijom SAO Krajine sudjeluje u napadima na hrvatske gradove i sela koji počinju u lipnju 1991. granatiranjem Vukovara, kada legalni cilj topništva JNA postaje svaka zgrada, škola, vrtić, javna ustanova i posebno vukovarska bolnica. U kolovozu 1991. godine jedinice 9. korpusa JNA zajedno s policijom SAO Krajine i jedinicama TO počele su napad i zauzele Kijevo, u kojem su gotovo sve kuće opljačkane, zapaljene ili porušene, a katolička crkva Sv. Mihovila je uništena. Krajem 1991. Vojislav Šešelj javno izjavljuje da između Srpske radikalne stranke i JNA više nema nikakve razlike te da se JNA u svojim vojnim operacijama bori za “obranu” srpskog naroda. Nakon napada na Kijevo, Vrliku, i Drniš, JNA nastavlja granatirati druge hrvatske gradove i sela u kojima je živjelo hrvatsko stanovništvo. Krajem ljeta 1991. intenzivira se granatiranje hrvatskih gradova te počinju sve snažniji napadi na hrvatska sela u Lici, Baniji, sjevernoj Dalmaciji, istočnoj Slavoniji od Tovarnika, Sotina, Bapske, Lovasa, Dalja do Saborskog, Škabrnje, Nadina itd.
JNA i proizvodnja naoružanja za masovno uništavanje
Još uvijek se sjećam sastanka s uglednim hrvatskim akademikom Božom Matićem u Ministarstvu obrane Republike Hrvatske krajem 1992. Iako je od tada prošlo nešto više od 25 godina, dobro pamtim svu njegovu gorčinu zbog agresije JNA na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, te posebno na njegovo Sarajevo. Isto tako pamtim i njegovo duboko razočaranje činjenicom da je JNA tajno vodila nuklearni program usmjeren na proizvodnju atomske bombe, ni manje ni više nego sa Sadamom Huseinom i Gadafijem.
Ne smije se zaboraviti da su u to vrijeme krajem 80-ih već bili sklopljeni sporazumi s Irakom i Libijom za izradu rakete nosača. Vojni dio jugoslavenskog nuklearnog programa u suradnji s Irakom i Libijom držao se je u najstrožoj tajnosti, a na njemu su radili vodeći jugoslavenski znanstveno-istraživački instituti “Vinča”, “Jožef Štefan” i “Ruđer Bošković” te sarajevski Energoinvest, koji je u to vrijeme imao više od 40.000 zaposlenih i 11 istraživačkih centara, te je imao ključnu ulogu u čitavom nuklearnom programu. Cijeli projekt koordinirao je Vojno-tehnički institut iz Beograda.
Tajni karakter čitavog projekta najbolje ilustrira činjenica da akademik Matić, kao predsjednik uprave Energoinvesta te kasnije savezni ministar znanosti i tehnologije u Vladi Branka Mikulića, nije smio ništa znati o tom projektu. Tako je funkcionirala bivša država i u njoj JNA kao država u državi. No ipak, akademik Matić je indirektno saznao u ljeto 1988. godine da je projekt izgradnje nuklearnog oružja i odgovarajuće rakete nosivosti 500 kg i dometa 300 km odmaknuo tako daleko da su bili predviđeni nuklearni pokusi u jednoj od dvije prijateljske zemlje bivšeg režima, odnosno u Libiji ili Iraku. U tom kontekstu početkom 1993. god. Karadžić i general Novaković nisu bez razloga prijetili Hrvatskoj nuklearnim oružjem.
Razumljivo je da je ta tajna vojna suradnja na zajedničkom jugoslavenskom, iračkom i libijskom nuklearnom programu u to vrijeme krajem osamdesetih izazvala poseban interes nekih inozemnih obavještajnih agencija, posebno CIA-e. Država u kojoj se takve stvari netransparentno i nekontrolirano događaju, bez znanja njene vlade i parlamenta, ne može imati potporu šire međunarodne zajednice. Mnogi na zapadu kako u Europi, tako i SAD početkom devedesetih postaju sve više svjesni činjenice da je takva država neodrživa, posebno nakon brutalne agresije JNA na Republiku Hrvatsku i BiH. U takvim okolnostima sasvim je razumljivo da početkom 1992. dolazi do međunarodnog priznanja RH te uskoro i BiH. Unatoč toj činjenici američka administracija bila je jako suzdržana i rezervirana prema bilo kakvim pozitivnim teritorijalnim promjenama u RH te posebno BiH. Posebno dobro pamtim sastanak s pomoćnikom američkog ministra obrane Joeom Nyeom u Pentagonu sredinom 1994., koji je izražavao simpatije prema naporima Hrvatske vojske za oslobađanje privremeno okupiranih hrvatskih teritorija, no istovremeno je naglašavao da njihove obavještajne procjene govore kako je JNA prejaka da bi se bilo što moglo na terenu promijeniti.
Suradnja sa Sadamom Huseinom i Gadafijem
I danas se dobro sjećam svojih razgovora u proljeće 1994., neposredno nakon katastrofalne eksplozije u našem vojnom skladištu u Dubokom jarku, s generalom Hrvatske vojske g. Bienenfeldom, istaknutim znanstvenikom za proizvodnju bojnih otrova, o aktivnostima JNA u Bijelom polju kraj Mostara na proizvodnji bojnih otrova, gdje je i sam radio. Upozoravao me je isto tako na opasnosti koje nam prijete iz arsenala i pogona JNA za proizvodnju bojnih otrova, i to ne samo u Bijelom polju. Ne samo zbog proizvodnje bojnih otrova, nego i zbog svog nuklearnog programa te proliferacija naoružanja i vojne opreme, bivša država je jednostavno bila opasna država, ne samo za njene narode nego i za međunarodnu sigurnost i mir.
Zbog svih tih razloga Jugoslavija u međunarodnim odnosima uskoro postaje klasificirana kao Rogue state, odnosno kao država za koju se smatra da svojim djelovanjem ugrožava svjetski mir zbog svoje autoritarne vlasti, koja isto tako svojom vojskom ugrožava temeljna ljudska prava vlastitog stanovništva, te sponzorira proliferaciju i proizvodnju oružja za masovno uništavanje. 1994. ugledni Foreign Affairs objavljuje članak u kojem savjetnik predsjednika za nacionalnu sigurnost Anthony Lake, pored Sjeverne Koreje, Irana, Iraka i Libije, ističe da i tadašnja Jugoslavija pripada istoj skupini zemalja.
Isto tako US State Department označava Jugoslaviju kao Rogue state, optužujući Slobodana Miloševića za kršenje ljudskih prava i pokušaj genocida u Republici Hrvatskoj.
Iz svih tih razloga na široj međunarodnoj sceni dolazi do prepoznavanja potrebe za potporom demokratskim promjenama u bivšoj državi, te uskoro dolazi do priznavanja Slovenije i Hrvatske kao samostalnih država te nešto kasnije i Bosne i Hercegovine. U to vrijeme američka administracija je svjesna nužnosti i potrebe da se ponašanje JNA ne samo u vlastitoj državi nego i u svijetu mora što prije zaustaviti. No tada nisu vjerovali da je upravo Hrvatska vojska ta koja će biti u stanju suprotstaviti se četvrtoj vojnoj sili u Europi (SIPRI). Sa simpatijama su gledali na otpor hrvatskog naroda velikosrpskoj agresiji predvođenoj JNA, no nisu ni slutili da će upravo Hrvatska vojska kroz vojno redarstvene operacije Bljesak i Oluja slomiti kičmu Jugoslavenskoj narodnoj armiji 1995.
Posebno ističem razgovor iz tog vremena s američkim ministrom obrane dr. sc. Williamom Perryjem i njegovim suradnicima u Pentagonu, citat: “Imate naše simpatije i potporu, ali pobunjeni Srbi predvođeni JNA su presnažni”. No upravo je HV kroz operaciju Oluja omogućio početak pozitivnih demokratskih promjena na prostorima bivše države te priznavanje bivših republika i Kosova kao samostalnih država.
Krijumčarenjem naoružanja i vojne opreme Jugoslavija ugrožava mir u svijetu
Savezna direkcija za promet robama (SDPR) 1989. godine deklarirala je vrijednost izvoza naoružanja i vojne opreme od preko dvije milijarde dolara. No vrlo vjerojatno tajni i nikad naplaćeni izvoz NVO u nedemokratske režime širom svijeta bio je možda i daleko veći. Tajne veze između Srbije i Iraka glede krijumčarenja naoružanja i vojne opreme nastavljaju se i nakon pada Miloševića.
2002. godine u riječkoj luci je zarobljen crnogorski brod Boka Star, koji je u 14 kontejnera prevozio eksplozivno punjenje za višecjevne bacače raketa ’Orkan’, te za rakete ’Scud’, kao i rezervne dijelove za topove. Bio je to krunski dokaz da u Jugoslaviji, i nakon Slobodana Miloševića, postoje tajni, ali i moćni saveznici Iraka, koji su irački režim Sadama Huseina opskrbljivali oružjem kršeći embargo Ujedinjenih naroda koji je službeno proglašen u kolovozu 1990. godine.
Rakete Orkan bile su ekskluzivni jugoslavensko-irački proizvod još u doba komunističke Jugoslavije. Irak je financirao projekt, dok je tadašnja JNA u njega ulagala intelektualnu i pogonsku logistiku. Bojeve glave konstruirale su se u sarajevskom UNIS-u, dok se raketno punjenje proizvodilo u nekoliko tvornica na teritoriju Srbije. “Boka Star” u svojim je kontejnerima švercao i jugoslavensku opremu, namijenjenu za remont libijskih ratnih brodova.
Više je bilo razloga zbog kojih su Amerikanci angažirali tako moćne tehnološke i ljudske potencijale kako bi otkrili glavne punktove za ilegalnu distribuciju vojne opreme i naoružanja, te identificirali ključne organizatore švercerskog lanca u koji su bile uključene i državno-vojne strukture sadašnje Jugoslavije. Razvoj raketnog sustava M 87 Orkan kalibra 262 milimetra i dometa raketa 50 kilometara, počeli su u drugoj polovici 1980. u Vojno-tehničkom institutu u Beogradu jugoslavenski i irački vojni stručnjaci. Ovaj raketni sustav isporučen je Iraku tijekom 1989. i 1990., a nekoliko stotina raketa napunjenih kemijskim bojevim glavama otišlo je za Irak neposredno prije Zaljevskog rata.
Vojna suradnja Jugoslavije i Iraka počela je još potkraj 70-ih, u vrijeme Pokreta nesvrstanih. Iraku je prodavano oružje, streljivo, mine, a jugoslavenski stručnjaci obavljali su remont iračke vojne tehnike te im gradili posebne vojne objekte. Podzemni hangari u Iraku koje su gradili jugoslavenski stručnjaci u vrijeme operacije Pustinjska oluja 1991. savezničkim su zrakoplovima bili najteži za uništavanje. Nakon izbijanja iračko-iranskog rata Jugoslavija je cijelo vrijeme trajanja toga sukoba, dakle deset godina, obje strane opskrbljivala oružjem.
Zaključak
Da bi se svi prljavi poslovi JNA i strateški politički ciljevi Miloševićeve velikosrpske politike što bolje prikrili, Služba državne bezbednosti krajem osamdesetih i početkom devedesetih organizira i vodi specijalni psihološki rat koji je bio posebno usmjeren protiv Republike Hrvatske. Lokalnim hrvatskim Srbima prijeti se ustaškom zmijom, Jasenovcem, manipulira se brojem žrtava u Drugom svjetskom ratu itd. Pored toga da bi maskirala svoje prave ciljeve, JNA je kroz Miloševićevu velikosrpsku politiku uz potporu Službe državne bezbednosti instrumentalizirala i radikalizirala hrvatske Srbe te ih je naoružavala i pokrenula njihovu pobunu protiv vlastite države. Njene službe za psihološke operacije u suradnji sa Službom državne bezbednosti stvarale su masovnu histeriju i mržnju prema Hrvatima.
Erdut, lipanj 1991.
Sve je to rezultiralo masovnim zločinima i progonima Hrvata na privremeno okupiranim teritorijima 1991. Samo naivni mogu misliti da su lokalni hrvatski Srbi spontano i samostalno digli barikade na hrvatskim cestama 1990. i pokrenuli pobunu protiv vlastite države. Sve to su vodili i orkestrirali Miloševićevi poslušnici u Hrvatskoj i BiH po nalogu SDB-a iz Beograda.
Psihološkim operacijama javnog obmanjivanja koje je vodila i koordinirala Služba državne sigurnosti na javnoj sceni za sve probleme optuživano je hrvatsko rukovodstvo, dok je istovremeno JNA kroz otvorenu pobunu hrvatskih Srba i protjerivanje nesrpskog stanovništva s okupiranih područja te uništavanje i pljačkanje njihove imovine provodila plan stvaranja velike Srbije. Uoči agresije na Hrvatsku, JNA je u etničkom smislu bila isključivo srpska vojska, koju su u to vrijeme mnogi vojni analitičari u svijetu proglašavali jednom od najsnažnijih oružanih sila u Europi. Uzimajući u obzir isto tako činjenicu da je JNA kroz protuustavne promjene uspjela razoružati Teritorijalnu obranu, posebno u Hrvatskoj, ne bez razloga 1991. god. James Baker, kao ministar vanjskih poslova SAD-a, izjavljuje “JNA je tako snažna, da Hrvatska neće izdržati ni dva tjedna”. Ali na iznenađenje mnogih, Hrvatska je izdržala ne samo dva tjedna, nego je nakon svega 1995. godine kroz vojno-redarstvene operacije Bljesak i Oluju pokazala svoju odlučnost i snagu.
Nažalost, nakon svih zločina i progona koje je počinila ta ista Miloševićeva politika nad Hrvatima, od 1991. do 1995., većina srpskog stanovništva ostaje njen zarobljenik i talac i danas, 2018. godine. Optužbama o 200.000 prognanih Srba te da je prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman planirao i poticao progon srpskog stanovništva u Krajini, te nekim izjavama srpskih političara kao i nedavnim paljenjem hrvatske zastave u Skupštini Srbije, današnja politika službenog Beograda nije se bitno udaljila od one iz 1991. godine.
O Krešimiru Ćosiću
Autor je umirovljeni general pukovnik Hrvatske vojske te sudionik obrane zemlje od samih početaka. Od 1996. do 2000. bio je zamjenik ministra obrane. U dva mandata biran je na izborima za zastupnika u Hrvatskom saboru. Diplomirao, magistrirao i doktorirao je na Fakultetu elektrotehnike i računarstva u Zagrebu, na kojem je danas redoviti profesor.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....