Zašto se Martina Dalić može pokazati kao dobar izbor za Podravku

Što povezuje Inu, Končar i Podravku? To su tri velike, na burzi izlistane kompanije kojima država kao značajan suvlasnik, najveći pojedinačni dioničar, i danas bira predsjednike ili članove uprave. Nisu u tome jedine, ali sve tri vode se kao izuzetno važne za hrvatsku ekonomiju.

Imenovanje Martine Dalić za čelnu osobu Podravke očekivano je dio poslovne i političke zajednice potaknulo na "pokret otpora". Riječ je o dijelom opravdanoj reakciji - jer je jedino ispravno rješenje, za koje se, uostalom, zalaže i Dalić, nestanak državne politike iz biznisa. Međutim, Dalić je u uskoj domaćoj menadžerskoj ponudi možda najbolji i najsretniji izbor za Podravku.

Kao i svojedobno imenovanje Zdravka Marića za ministra financija, kojega su oko Mosta okupljena oporba, a onda i oporbenim istupima probuđena javnost razapeli zbog njegove nejasne uloge u Agrokoru, a onda, slijedom toga, i njegove nove uloge u politici, gdje je Todorić volio imati svoje "izaslanike", imenovanje Martine Dalić izaziva dvostruke reakcije.

Tko je zaboravio, za razliku od tada u sabornici gotovo ujedinjene oporbe koja je dvaput od dvije uzastopne vlade neuspješno tražila Marićevu smjenu, Marićevi izravni prethodnici u Ministarstvu financija - Slavko Linić i Boris Lalovac, obojica s druge strane političkog spektra, unatoč zgranutosti sastavom, pa i političkom i ideološkom podlogom Vlade Orešković/Karamarko, a kasnije nimalo oduševljeni pobjedom Andreja Plenkovića na izborima kada se očekivao SDP-ov povratak, ocijenili su izbor i preživljavanje Zdravka Marića na poziciji šefa državnih financija kao vjerojatno najkvalitetniju moguću opciju. I bili su u pravu.

Dalić je dvaput bila u Vladi, prvi put u vrijeme Jadranke Kosor, kada je kao ministrica financija bila prisiljena značajno povećati javni dug i zadržati visoke poreze kako bi krizom ispražnjenom, nereformiranom državnom sustavu omogućila da zaživi (i jedno i drugo pogubni su koraci za političara), drugi put kada ju je kao ministricu gospodarstva u prvoj vladi Andreja Plenkovića kriza u Agrokoru natjerala na radikalne korake koji su, to danas znamo, niz kompanija, a dijelom i ekonomiju cijele države, spasili od potencijalno terminalnog scenarija.

Između dva ministarska mandata pokušala je, kao saborska zastupnica, progurati reformu državne uprave, koja bi podigla razinu profesionalnosti u ministarstvima i drugim državnim uredima, ali i značajno promijenila sustav nagrađivanja zaposlenih. Sabor je odbio o tome raspravljati, Dalić je otišla iz Sabora.

Prije izravnog ulaska u politiku bila je glavni hrvatski pregovarač s MMF-om u vrijeme kada je Hrvatskoj trebala zaštita međunarodnih financijskih institucija. Uz Borisa Vujčića, guvernera Hrvatske narodne banke, bila je i zamjenica glavnog pregovarača Vladimira Drobnjaka u pretpristupnim pregovorima s EU. Svaki put pokazala se kao profesionalac, odličan poznavatelj konteksta u kojemu se hrvatski sustav razvija.

Dalić je morala je otići iz Vlade zbog snažnog pritiska iz dijela poslovne zajednice koji se smatrao oštećenim, a to su bili prije svega oni koji su svoje pozajmice Agrokoru osigurali dionicama Agrokorovih kompanija, pa izgubili, ali i zbog činjenice da je premalo transparentno vođen postupak otvorio prostor teorijama zavjere.

Afere "Borg" i "SMS" bile su rezultat za zajednicu ozdravljujućeg, ali politički loše odigranog scenarija. Možda su te afere bile izmišljene (to i danas tvrdi Slavko Linić), ali sama činjenica da su preživjele u kolektivnoj memoriji građana posljedica je "dalićevski" nespretno vođene, još lošije komunicirane politike. Dalić nikada nije uspjela usvojiti politički obrazac komuniciranja s javnošću. Bila je ili previše izravna, pa neugodna, ili previše zatvorena, pa zato otvorena za široki spektar optužbi.

Znači li činjenica da je svaki put, iza svake svoje javne dužnosti, za sobom ostavljala "neprijatelje" da Dalić nema talenta za politiku? Da, ako se pod time misli na političare koji svoj uspjeh vide u reizboru. Ne ako se o političarima razmišlja kao o nekome od koga se očekuju rezultati.

Dalić je fokusirana na rezultat i na utjecaj tog rezultata na podizanje razine hrvatske razvijenosti. Pritom je ponekad bila previše isključiva, možda i premalo suosjećajna s nužnim gubitnicima procesa promjena. To političare ne vodi prema izbornoj pobjedi, ali kompanije s takvim menadžerima bolje su organizirane i donose veću dobit vlasnicima.

Strah da će "Dalić Podravku prodati strancima, kao što je 2017. godine strancima izručila Agrokor" nema temelja. Agrokor je vjerovnicima izručio Ivica Todorić prevelikim zaduživanjem i zastojem u otplati dugova. Martina Dalić, čak i kada bi to htjela, funkcija predsjednice Uprave ne daje mandat za prodaju kompanije, to je pravo vlasnika, ne menadžera. Podravka je na burzi, njene dionice može kupiti svatko. Opasnost je jedino u tome da za neku buduću, uistinu dobru, Podravku može porasti interes ulagača, pa i onih koje zajednica ne bi dočekala presretna.