OBLJETNICA VOJNE AKCIJE

ZAŠTO SE U AMERICI OLUJA PROUČAVA NA VOJNIM ŠKOLAMA Bila je sjajno provedena, ali bila je i važna lekcija za američku vojno-obavještajnu zajednicu!

 DOD

U sklopu nedavnog službenog posjeta Sjedinjenim Američkim Državama, potpredsjednik Vlade i ministar obrane Republike Hrvatske Damir Krstičević susreo se u Pentagonu s američkim ministrom obrane Jamesom Mattisom, tijekom tih razgovora naglašena je iznimno dobra suradnja Republike Hrvatske i SAD-a kao strateških saveznika i partnera. Tom prigodom američki ministar obrane James Mattis je istaknuo: “Proučavajući Oluju, moram naglasiti kako je ona izmijenila tijek povijesti i zbog toga se danas o njoj uči na američkim vojnim školama kao o primjeru dobro pripremljene i provedene vojne operacije”.

Ovim izjavama general Mattis snažno potvrđuje činjenice o Oluji kao legalnoj i legitimnoj vojnoj operaciji, te o pravednom i obrambenom karakteru Domovinskog rata. Kad o Oluji tako govori jedan od najiskusnijih američkih generala, marinac, koji je sudjelovao u Zaljevskom ratu 1991., u ratovima u Afganistanu i Iraku, najkrvavijim sukobima u Faluđi 2004., onda to za svakoga vojnog eksperta u svijetu nešto znači. Oluja dakle za američkog ministra obrane Mattisa predstavlja primjer vojne operacije koja pokazuje što dobro planirana, dobro vođena, dobro opremljena i dobro uvježbana vojna operacija, te posebno politički dobro predvođena može napraviti, te preokrenuti povijesni tijek događaja. Zbog svega toga, Oluja se proučava i na američkim vojnim akademijama. “Iznimno poštujemo Hrvatsku, kao našeg saveznika, jednu malu zemlju, koja se bori znatno iznad svoje kategorije” - dodao je Mattis.

Slične izjave o Oluji izrekli su prije toga i neki drugi ugledni američki generali. Prisjećam se jednog razgovora u Washingtonu s generalom Clarkom, još 1996. godine neposredno nakon potpisivanja Daytonskih sporazuma na putovanju iz Washingtona u Europu. General Clark, nekadašnji zapovjednik NATO-a i predsjednički kandidat na predsjedničkim izborima u SAD 2004. g., čovjek koji je obnašao i niz najviših funkcija u američkoj vojsci, tom mi je prilikom čvrsto uvjeren u važnost dobro pripremljenog pješaka u svakom ratnom sukobu govorio: “Sve dok pješaci ne probiju prvu crtu na nekom dijelu bojišta, nema puta prema pobjedi”, hvaleći hrvatskog pješaka koji je imao odlučujuću ulogu u svim operacijama HV-a u to vrijeme. Te izjave nekih od najistaknutijih američkih generala, pokazuju kako vojna struka i vojna profesija iznimno poštuju ono što je Hrvatska vojska napravila u Domovinskom ratu. Ti su ljudi svojim profesionalnim vojnim kredibilitetom u stanju razdvojiti legalnu i legitimnu operaciju Hrvatske vojske kojom su stvorene pretpostavke za mirno rješavanje ratne krize na prostorima bivše države u Daytonu, od kolateralnih civilnih žrtava koje su neizbježne u svakom ratnom sukobu, za razliku od svih onih koji na ovim prostorima još uvijek na najrazličitije načine pokušavaju kriminalizirati Oluju.

Ove izjave ministra Mattisa kao generala koji zna kako je težak, uvijek rizičan i neizvjestan ishod svake vojne operacije takvih razmjera, predstavljaju čin istinskog poštovanja Hrvatske vojske kao i čin posebnog uvažavanja svog sugovornika hrvatskog ministra obrane, ratnog generala Damira Krstičevića. Ovakve izjave američkih generala i činjenice da američki časnici na svojim vojnim školama uče o tome kako su hrvatski generali i admirali planirali i proveli Oluju, čine ničim utemeljene optužbe pobunjenih Srba na sudu u Chicagu protiv MPRI-a da su Amerikanci pripremili i vodili Oluju, zapravo smiješnim i apsurdnim.

Zašto Amerikanci proučavaju Oluju na svojim vojnim školama?

Jednostavno zato što s vojnog aspekta za sve ozbiljne vojne eksperte i analitičare danas u svijetu, Oluja predstavlja primjer dobro pripremljene i provedene vojne operacije. Pored toga, Oluja je bila veliko iznenađenje i važna naučena lekcija za tradicionalnu američku vojno-obavještajnu zajednicu. Zašto? Zato što su u to vrijeme sve relevantne američke vojno-obavještajne informacije tvrdile da Hrvatska vojska za tako radikalnu vojnu operaciju širokih razmjera nije sposobna, kako zbog velikih količina teškog naoružanja, topništva, oklopa, raketnih sustava itd., koje je JNA koncentrirala na tom prostoru, tako i brojnih paravojnih postrojbi od Šešelja do Arkana, predvođenih visokim oficirima JNA koji su došli iz Srbije. Sve to činilo je hrvatsku vojnu prijetnju o brzom i učinkovitom oslobađanju svojih privremeno okupiranih područja u međunarodnoj zajednici malo vjerojatnom i teško izvedivom. Iako su mnogi u to vrijeme u svijetu imali razumijevanja za hrvatske argumente: od prometne blokade koja je ugrožavala opstojnost hrvatskog gospodarstva, do stotina tisuća izbjeglica, vojna opcija kao put k razrješenju problema činila im se gotovo nemogućom. Politički nekonzistentna i politički nevjerodostojna, Kontaktna skupina uporno je od Hrvatske u to vrijeme zahtijevala da se suzdrži od bilo kakve eskalacije vojnih sukoba. Za hrvatske gospodarske i prometne probleme, kao i stotine tisuća izbjeglica o kojima je skrbila nitko nije previše mario.

Neposredno prije početka operacije Ljeto 95., prisjećam se zadnjih riječi ratnog ministra obrane Gojka Šuška, koje nam je prije početka operacije Ljeto 95 na Livanjskom polju, 25. 7. 1995., rekao, citat: “…ako ne izvršite ovu zapovijed, tražite si neki novi planet na kojem ćete živjeti…”. Nije to bila prijetnja, nego su to bile riječi ratnog ministra obrane koje je govorio svojim najbližim suradnicima, te je na kraju dodao: “… pazite na svoje vojnike…”. U to vrijeme mnogi ozbiljni vojni analitičari u međunarodnoj zajednici tvrdili su kako objektivna i realna politička rješenja moraju voditi računa o stvarnom odnosu vojnih snaga između sukobljenih strana na terenu. Ne smije se zaboraviti da su tada pobunjeni Srbi još uvijek kontrolirali oko četvrtine teritorija Republike Hrvatske i gotovo 70% prostora Bosne i Hercegovine. U tim i takvim okolnostima te posebno u vrijeme druge bihaćke krize, gotovo nijedan realan i objektivan vojni analitičar nije vjerovao u politička rješenja koja će biti prihvatljiva za sve sukobljene strane. Znali smo da Karadžić, Mladić i Martić nikada neće pristati na političke ustupke koji bi zadovoljili Hrvate i Bošnjake, sve dok na to ne budu prisiljeni vojnom silom. Sve je dakle bilo jasno! Samo novi odnosi vojnih snaga na terenu mogli su voditi prema novim prihvatljivim političkim rješenjima. Dakle i s tog aspekta Oluja je bila neizbježna! U tom kontekstu stavove međunarodne zajednice, koja je bila vrlo sklona prihvatiti snagu i pravo jačega da nameće političke uvijete, najjasnije je iskazivao Lord Owen, predsjedatelj Kontaktne skupine koji je često isticao: “Ne možete za zelenim stolom dobiti ono što niste kadri osvojiti na vojnom planu”. No, zaboravio je Lord Owen da su Srbi već 1990. uz pomoć JNA razoružali Teritorijalnu obranu svih republika bivše države, da bi tek nakon toga zajedno s JNA krenuli u rat protiv Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, a nakon toga i Kosova kako bi demonstrirali svoju vojnu snagu i “viteštvo”.

Tadašnji američki ministar obrane W. Perry u svom pismu hrvatskom ministru obrane Gojku Šušku od 18. 7. 1995., dakle dva tjedna prije samog početka Oluje, traži mirno rješenje krize dogovorima i pregovorima te izražava “… puno razumijevanje Vlade SAD-a za sve probleme s kojima se Hrvatska susreće, od stotina tisuća izbjeglica do činjenice da pobunjeni Srbi na više od jedne četvrtine hrvatskog državnog teritorija ne priznaju hrvatsku vlast, kao i činjenicu da je Hrvatska tek u tim teškim ratnim vremenima bila prisiljena stvarati svoje oružane snage”. No, naglasio je da im je “unatoč srpskim provokacijama, hrvatska suzdržanost u ovom trenutku izuzetno važna kako bi se izbjegla daljnja eskalacija sukoba, koja bi mogla destabilizirati čitavu regiju”. S druge strane, jedan ugledni američki vojni analitičar ističe: “Ne vjerujemo ni u kakvo političko rješenje koje neće biti popraćeno odgovarajućim rješenjima na vojnom polju. Srbi nikada neće pristati na ustupke koji bi zadovoljili bosansku ili hrvatsku vladu sve dok na to ne budu primorani vojnom silom”.

Sjećam se mnogobrojnih sastanaka, koje smo u to vrijeme vodili s američkom administracijom u Washingtonu, Pentagonu, State Departmentu i Bijeloj kući. Svakako jedan od najupečatljivijih u to vrijeme bio je sastanak s pomoćnikom američkog ministra obrane dr. Johnom Nyeom, istaknutim američkim političkim strategom, te dugogodišnjim dekanom John Kennedy Government Schoola. U rujnu 1994. bezuspješno smo ga pokušavali uvjeriti da je Hrvatska vojska spremna vojnim putem vratiti svoje privremeno okupirane teritorije. Nekoliko tjedana kasnije, na sastanku s načelnikom združenog stožera američke vojske, generalom Shalikashvilijem, general Bobetko je ponavljao da Hrvatska ima snage vojnim putem riješi pitanje “Krajine” te je prijetio kako će Hrvatska vojska pod svaku cijenu spriječiti dalji nastavak srpske ofenzive na Bihać. Međutim, procjene njihovih vojno-obavještajnih službi govorile su da Hrvatska vojska još uvijek nije spremna za napadne operacije tako širokih razmjera. Richard Holbrooke, tadašnji pomoćnik ministra vanjskih poslova, otvoreno nas je upozoravao “nemojte na to ni pomišljati”.

Nije bio spreman prihvatiti niti upozorenje da takva vojna operacija može i treba spriječiti veliku humanitarnu tragediju civilnog stanovništva koja se tada dešavala u Bihaću. Hrvatska državna politika sve to vrijeme tada je iskazivala maksimalnu strpljivost i kooperativnost kako bi se mirnim putem došlo do prihvatljivih i pravednih rješenja. No, u ljeti 1995. godine nakon srebreničke tragedije svima je bilo jasno, pa i američkoj administraciji, da Karadžić i Mladić uz potporu Miloševića nisu spremni ni na kakve kompromise. Operacije Hrvatske vojske u ljeto 1995. bile su dakle jedino rješenje, koje je spašavalo međunarodnu zajednicu od daljnjih ponižavanja od strane Miloševića, Karadžića, Mladića i Martića. Prisjetimo se samo vezivanja zarobljenih UN-ovih časnika lisicama uz ograde mostova itd.

U tom kontekstu nedavne izjave američkog ministra obrane Mattisa, da je Oluja bila briljantan balans između političke mudrosti i vojne snage i vojne moći u danom trenutku složenih međunarodnih odnosa, danas su posebno važne. Sinkronizacijom i koordinacijom političke mudrosti te vojne snage i moći, mudro političko vodstvo predsjednika Tuđmana kao predsjednika države, ali i kao vrhovnog zapovjednika, iznenadilo je sve vojne analitičare i njihove službe. Dok su drugi bili vrlo suzdržani i nepovjerljivi prema sposobnostima Hrvatske vojske za jednu takvu zahtjevnu vojnu operaciju širokih razmjera, jedino je Tuđman znao i vjerovao hrvatskom vojniku da to može i da će to učiniti, vrlo brzo i efikasno. Oluja je dakle bila veliko iznenađenje, ali samo za one koji nisu znali odlučnost svih hrvatskih ljudi i vojnika da se četverogodišnji velikosrpski terorizam na privremeno okupiranim hrvatskim prostorima zaustavi.

Zbog svih tih razloga Amerikanci danas proučavaju Oluju, kao i zbog činjenice da njihove vojno-obavještajne službe nisu u to vrijeme bile u stanju shvatiti da ishode ovakvih vojnih operacija u konačnici neće određivati vojna moć pobunjenih Srba izražena u brojevima tenkova, topova, haubica i aviona, nego snaga i motivacija hrvatskih vojnika na terenu, te njihova odlučnost i hrabrost da se nakon pet godina progonstva vrate svojim kućama iz kojih su bili protjerani 1991. Takve procjene njihovih vojno-obavještajnih službi opterećenih još uvijek tradicionalnom analitikom hladnog rata, bile su glavna prepreka da shvate kako je ljudski faktor ključna i najvažnija komponenta svakog sukoba. Dok su pobunjeni Srbi i veliko-srpski ideolozi krajem 1994. i početkom 1995. počeli gubili povjerenje u projekt velike Srbije, hrvatski vojnik je psihološki svakim danom bio sve snažniji i jači. Potpuna politička, psihološka i materijalna iscrpljenost pobunjenih Srba u to vrijeme bila je znak da njihov san o Velikoj Srbiji jednostavno propada. Ta pozitivna psihološka razlika koju je imala Hrvatska vojska bila je jedan od ključnih faktora za hrvatsku pobjedu u Oluji. Pred nekoliko godina, na tu temu održao sam i jedno interesantno predavanju na Švicarskoj vojnoj akademiji u Bernu pod naslovom “Human Factor in Future Wars”.

Hrvatski generali u američkom centru za naučene lekcije: Fort Leavenworth, Kansas

Sjećam se još uvijek jako dobro našeg dvotjednog posjeta SAD-u 1996. godine, kada smo bili gosti američkog ministarstva obrane, kada smo obišli gotovo sve ključne institucije američke vojske, od: Fort Leavenworth, Fort Bragg, Fort Polk, Fort Irwin itd., pa sve do Pentagona. Kao voditelj tog izaslanstva u kojem su bili ratni generali Hrvatske vojske Gotovina, Miljavac, Lucić, Filipović, Kapular i Miličević, danas mogu reći da je to bio početak našeg strateškog partnerstva, kao i prilika da se objektivno analizira doprinos Hrvatske vojske u zaustavljanju rata na ovim prostorima, te doprinos stvaranju pretpostavki za početak mirovnih pregovora u Daytonu. Razgovori o Oluji bili su posebno interesantni u Centru za naučene lekcije američke vojske u Fort Leavenworthu, Kansas. Ovakav centar predstavlja stožernu vojno-obrazovnu instituciju SAD-a koja ima zadaću prikupljati, analizirati i diseminirati najbolja vojna iskustava u svijetu, kako bi se takva znanja i iskustva mogla koristiti i u američkoj vojsci.

Centar američke vojske za naučene lekcije temelji se dakle na najboljim vojnim iskustvima i praksama u svijetu, kroz koja si američka vojska nastoji osigurati relevantna vojna iskustva i znanja kojima jača i svoje oružane snage. Prikupljanjem, analizom i diseminacijom takvih iskustava i naučenih lekcija, jačaju svoj vojni obrazovni sustav i svoje sposobnosti kroz odgovarajuće promjene u vojnoj doktrini, obuci, opremanju i obrazovanju. Na temelju tzv. “after-action reports following major exercises and deployments”, oni nastoje osigurati kontinuirani protok recentnih vojnih iskustava i znanja kroz njihove oružane snage, kako bi se izbjegle uočene fatalne pogreške i propusti.

Činjenica dakle da se jedna tako briljantno izvedena vojna operacija kao što je bila Oluja proučava na vodećim američkim vojnim školama, dokaz je da je Oluja kako s vojnog tako i s političkog aspekta bila besprijekorno isplanirana i provedena vojna operacija širih razmjera. U tom kontekstu, danas više nego ikad dosad, potrebna nam je zbog svega toga jasna distinkcija i razlika između Oluje kao legalne i legitimne vojne operacije Hrvatske vojske i nepotrebnih kolateralnih civilnih žrtava koje su nažalost sastavni dio svake vojne operacije tako širokih razmjera i zahvata. Činjenica da su američke vojne obrazovne institucije bile u stanju napraviti tu distinkciju potvrđena je i kroz ove izjave ministra Mattisa. Nažalost, kao i uvijek dosada, radikalna velikosrpska politika pokušava odlazak lokalnog srpskog stanovništva, koje su ratni zločinac Milan Martić i njegovo društvo prisilili da ostave svoje kuće i domove, proglasiti ratnim zločinom Hrvatske vojske. Na taj način ti isti nastoje ponovno radikalizirati izbjeglo srpsko stanovništvo te ih ponovno koristiti kao instrumente svoje velikosrpske politike uperene protiv Republike Hrvatske.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. studeni 2024 21:46