Ima zanimljive podudarnosti u činjenici da je prvi međunjemački finale Lige (ili kupa) prvaka - ono Borussije i Bayerna odigran u subotu na Wembleyju - samo dva dana nakon što je njemački tabloid Bild objavio otrovan tekst o priključenju Hrvatske Europskoj Uniji u kojem je Hrvatsku prikazao kao korumpiranu, lijenu i zaduženu južnjačku zemlju koja će - poput tolikih drugih zemalja “zone češnjaka” koji čekaju red pred špinom - u idućim desetljećima cuclati njemačke novce.
Taj tekst u Bildu - tabloidan i usmjeren k prizemnoj osjetljivosti na vlastiti džep njemačke niže srednje klase - bio je jasan pokazatelj kako danas izgleda topografija Europe iz perspektive “malog” Nijemca. Izgleda - ukratko - frapantno slično onom kako je izgledala Jugoslavija osamdesetih u očima zanatlije iz Begunja ili trgovca iz Ljubljane. Na jednoj strani je marljivi i uspješni sjever. Na drugoj, lijeni, potkupljivi i neuspješni jug, jug koji očekuje da Nijemci plaćaju njihove račune.
Prelijepi nogomet
Usred takvog političkog konteksta, u subotu navečer gledali smo na Wembleyju prvi međunjemački finale koji je bio - veličanstven. Gledali smo pun stadion, sjajan dekor, uzbudljive obrate te - ako mene pitate - prelijep nogomet. Nakon desetljeća daveža zvanog tika-taka i dosadnog nogometa u kojem se ekipa od centra do peterca doda 350 puta, napokon sam gledao nogomet kakav volim, a volim ga jer sam na takvom nogometu odgojen u Hajdukovim sedamdesetima.
Na Wembleyju se igralo jednostavno, čisto, okomito i nevjerojatno brzo, a unatoč toj brzini, nije tu bilo tehničke nečistoće, krivih dodavanja i neforsiranih pogrešaka. Na koncu su golovima jednog Posavca (Mandžukić) i jednog Nizozemca ( Robben) bogati Bavarci dobili tim iz Ruhra za koji sam ja navijao. A cijeli taj trijumf njemačkog nogometa nosio je i nemalo analogije s onim što se događa u političkom kontekstu.
Naime, kao što su unutar Europe Nijemci (p)ostali ekonomski uspješni nasuprot bankrotiranom jugu, velikom večeri na Wembleyju Nijemci su demonstrirali da su i u nogometu preuzeli dominaciju od južnjaka. A dugo nije bilo tako. Posljednji put bundesligaši su europskim klupskim nogometom dominirali koncem sedamdesetih i osamdesetih, kad su europske kupove osvajali engleski, nizozemski i njemački klubovi, a Mediteranci su bili tek statisti. Stvari su se promijenile nakon talijanske titule prvaka svijeta 1982. u Španjolskoj.
U euforiji koju su pobudili Zoff i Paolo Rossi, Talijani počinju nerazumno pumpati novac u klubove, kupujući bajoslovne zvijezde poput Maradone, Platinija, Socratesa ili Bonieka. Nakon toga, isto će početi raditi Španjolci, čija prva liga od devedesetih postaje dominantna u Europi. Već prisutan ranih devedesetih, taj trend eksplodirao je nakon dva događaja koja će ključno socio-ekonomski oblikovati postmoderni nogomet: prvi je bio stvaranje Lige prvaka, a drugi Bosmanov zakon, nakon kojeg europski klubovi dobivaju pravo na neograničen broj stranih igrača.
Oligarhijska liga
U nekoliko godina, europski nogomet postaje plutokratska oligarhijska igra kojom dominiraju skupe galerije zvijezda s južnog mediteranskog oboda - Madrida, Barcelone, Marseillea, Torina i Milana, te privatizirani klupski konzorciji iz Manchestera i Londona. U tom razdoblju, Bundesliga je po snazi tek četvrta ili peta liga Europe, a njemački klubovi imaju onako perifernu ulogu kakvu su sedamdesetih imali talijanski ili španjolski.
Kriza je - međutim - i tu napravila svoje. Kultura nepromišljenog trošenja prvo je ugušila talijanske klubove, a onda se pokazalo da Realova i Barcelonina kultura kupovanja skupih i skupljih zvijezda ima svoje limite. Južne lige postale su natjecateljski dosadne zbog prejake dominacije “oligarha”, trošak momčadi pretrpanih zvijezdama bio je prevelik, stigla je potom kriza, a s krizom i dugovi. U međuvremenu su Nijemci temelje gradili na čvršćem tlu.
Iako Borussia i Bayern - dakako - nisu baš bosonoge djevojčice sa šibicama, nego i te kako bogati klubovi, ostaje činjenica da s manje novaca imaju bolje rezultate od Talijana i Španjolaca, igraju bolji nogomet, imaju punije stadione, neizvjesniju ligu, bolje ozračje na stadionu, bolju bankovnu bilancu, manje troškova, manje dugova, te - jeftinije karte!
Raspuknuti balon
Priča o “sjevernjacima” i “južnjacima” - ukratko - s nevjerojatnom se podudarnošću ponovila i u politici, i u ekonomiji, i u nogometu, pri čemu je tema za diskusiju što je čemu uzrok. Jesu li južni klubovi polegli jer je publika usred krize koja hara tim zemljama manje kupovala karte i trošila na suvenire? Je li i u nogometu pukao prenapuhani balon, kao u nekretninama? Ili nogometna i ekonomska priča imaju isti uzrok - “mentalitet” i “kulturu”? Ili će se već dogodine sve vratiti na svoje?
To su pitanja koja iziskuju dublju (ponajprije financijsku) analizu. No, s kulturološkog stanovišta, svenjemački finale na Wembleyju bio je svojevrsna metafora, kao što nogomet često bude metaforom. Bila je to demonstracija nove europske kartografije kojoj je u središtu nova sila, nedodirljiva i moćna, otok uspjeha u moru davljenika.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....