Zašto su priznanje presude suda u Kongu tražili u Zlataru i Varaždinu, a ne u Zagrebu?

Kako je moguće da su hrvatski sudovi za četiri para iz Hrvatske koja se trenutačno nalaze u pritvoru u Zambiji legalizirali odluke o posvojenju djece iz Konga, unatoč tome što je tamo na snazi zabrana izlazaka djece iz zemlje i što dva para nisu uvedena ni u Registar potencijalnih posvojitelja i nisu uopće ispunili uvjete za posvojenje?

To je pitanje postalo ključno otkad je izbio skandal u kojem se otkrilo da djeca od 1,3 do tri godine, koju su parovi Magić, Kraljević, Peršić i Subošić namjeravali dovesti u Hrvatsku, imaju sve potrebne hrvatske dokumente kao i sva druga djeca rođena u Hrvatskoj.

Nadležnost sudova

Četiri para nisu tražila legalizaciju posvojenja, koju im je navodno odobrio Kongo, na Općinskom sudu u Zagrebu, gdje većina njih živi, nego na Općinskom sudu u Varaždinu i Zlataru, a oni su ih potvrdili. Na temelju tog sudskog rješenja djeca su dobila sve dokumente: preko Porezne uprave osobni identifikacijski broj, matični ured ih je upisao u maticu rođenih prema mjestu prebivališta roditelja posvojitelja, a onda im je na kraju Ministarstvo unutarnjih poslova izdalo domovnice i putovnice.

Na temelju kojih dokumenata su im sudovi priznali da su podobni međudržavni posvojitelji, zašto sud nije tražio prethodno odobrenje Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike? Jesu li konkretni slučajevi sada predmet istrage? Glasnogovornica Općinskog suda u Varaždinu, sutkinja Snježana Lukač-Keretić, obavijestila nas je da će nam "odgovoriti u zakonskom roku, odnosno čim prikupimo sve podatke", a glasnogovornica Općinskog suda u Zlataru, sutkinja Aleksandra Leljak, brzo je poslala odgovor.

Dobronić se zabunio

Leljak tumači da je postupak priznavanja strane odluke određen Zakonom o međunarodnom privatnom pravu te naglašava da je odredbom članka 67. stavka 1. zakona propisano da "podnositelj prijedloga za priznanje mora, uz stranu sudsku odluku čije priznanje zahtijeva, podnijeti i dokaz o pravomoćnosti te odluke te potvrdu o ovršnosti te odluke po pravu države u kojoj je donesena, a sve to su podnositelji učinili". Sutkinja objašnjava da parovi nisu bili dužni podnositi nikakve druge isprave.

Obiteljski zakon propisuje da se posvojenje može zasnovati ako su posvojitelji ili dijete strani državljani samo uz prethodno odobrenje ministarstva nadležnog za poslove socijalne skrbi i ta je odredba izazvala dilemu. Jedni smatraju da ona vrijedi za sve posvojitelje, neovisno o tome jesu li domaći ili strani, žive li u državama koje su potpisnice Haaške konvencije koja štiti djecu od trgovine ili ne, a u Ministarstvu obitelji i socijalne politike, pak, tvrde da obveza vrijedi samo za nacionalne postupke posvojenja.

Ovakvo smo tumačenje dobili iz Zlatara: "Konkretna posvojenja provedena su na temelju Obiteljskog zakonika Konga". Predsjednik Vrhovnog suda Radovan Dobronić priopćio je da su hrvatski sudovi donijeli pogrešne odluke, odnosno da je DR Kongo potpisnica konvencije zbog čega posvojenje ne spada u ingerenciju sudova nego Ministarstva i priznao da je pomiješao Kongo i DR Kongo.