ŽIVOTNA ISPOVIJESTNAJPOZNATIJEG KOCKARA UPOLITICI ‘Sa sucem Turudićem pijem kavu iako me poslao u zatvor’

Bivši hrvatski veleposlanik u Washingtonu Neven Jurica, osuđen zbog korištenja službene kartice u privatne svrhe, danas živi mirnim, umirovljeničkim životom. Bio je, kaže, prva “žrtva” poglavlja 23., kada je Hrvatska trebala pokazati volju za borbu protiv korupcije, ali i žrtva dvije različite političke koncepcije u državnom vrhu, one koju su zastupali tadašnji predsjednik države Stipe Mesić i njegov moćni savjetnik Budimir Lončar te one premijera Ive Sanadera.

“Prelomilo se preko mojih leđa”, govori bez imalo gorčine, iako mu ni danas nije jasno zašto je njegov dugogodišnji prijatelj Ivo Sanader pokrenuo hajku koja je završila da se baš na Jurici “isproba” novi kazneni zakon i ekspresno ga se, u tri mjeseca, osudi i pošalje u zatvor. Danas sa svojim sucem Ivanom Turudićem popije i kavu, jer stanuju u istom kvartu, ali o prošlim danima ne pričaju.

Barakaš iz Savske

Jurica je jedan od rijetkih živih svjedoka dramatičnih događaja kada se stvarao HDZ, barakaš iz Savske od prvog dana, jedan od bliskih Tuđmanovih suradnika koji je kao veleposlanik organizirao njegov put u Australiju, za vrijeme kojeg je predsjednik odbio posjetiti hrvatske klubove u kojem su bile slike Ante Pavelića i Mile Budaka.

“Promijenite ime”, gotovo je naredio predsjedniku jednog od klubova nazvanog prema ustaškom poglavniku. Za tu priliku australski Hrvati napravili su i teniski teren kako bi pasionirani tenisač Tuđman mogao odigrati koju partiju, ali za to nije imao vremena.

Nakon što je bio veleposlanik u Bugarskoj i glasnogovornik Vlade iz vremena Zlatka Mateše, ponovno je otišao u diplomaciju u Norvešku, i na Sanaderov prijedlog u Washington.

“Nisi ni ti vječan”, rekao mu je Mesić za boravka u Americi, i to je bio signal za politički odstrel. Ured Predsjednika nije bio zadovoljan mnogim odlukama Vijeća sigurnosti dok mu je predsjedao naš diplomat, od stava prema Gruziji, Iranu, Libiji, jer je Mesić imao drugi stav. Optužio je Juricu da Libija ne želi isporučiti plin Hrvatskoj zbog njegova negativnog odnosa prema Gadafiju. Neposredno prije povlačenja primio je Jurica i Sanaderovu ljutitu poruku, nakon što je kao predsjedavajući Vijeća sigurnosti UN-a pružao podršku Kosovu. Boris Tadić je nazvao hrvatskog premijera, a on je Jurici poslao SMS “ili si saboter ili si budala”, napisao je Sanader, a Jurica je odgovorio “Predsjedniče, ti dobro znaš da ja nisam saboter”. Mjesec dana poslije vratili su ga u zemlju, novine su bile prepune pikanterija o njegovom navodno raskalašenom veleposlaničkom životu, računima i posjetima Las Vegasu.

“Ne vidim razloga zašto mi je Sanader sve to učinio”, kaže posve mirno, te da s bivšim premijerom, s kojim je 30-ak godina bio blizak, više nije progovorio ni riječi. O zatvorskim danima nerado govori.

“Pitali su me tamo jesam li kockar. Odgovorio sam da čovjek u životu može popiti, a da nije pijanac, da može biti u društvu žena, a da nije promiskuitetan, da može odigrati igre na sreću, a da nije kockar.”.

Jurica inzistira na tome da je njegov čvrsti hrvatski kurs od samog početka, kada je kao mladi književnik bio angažiran u katoličkom krugu MI, bliskom Opusu Dei, bio glavni razlog zbog čega je navukao na sebe gnjev političara koji su imali drugu koncepciju. Onu o povezivanju zemalja na Balkanu. Njegov pad i sve što će se kasnije dogoditi bio je na neki način i rezultat političke trgovine moćnih ljudi hrvatske politike, Mesića i Sanadera.

“U demokraciji nema disidenata, već samo kriminalaca. Pa kad mi nisu mogli prikrpiti ono prvo, ‘postao’ sam ono drugo”.

Mlad pisac u listu MI

Oni koji dobro poznaju Nevena Juricu kažu da je vrsni analitičar i nevjerojatno precizni prognozer političkih događaja. Nikada nije “promašio”, prije svakih izbora točno zna tko će pobijediti i koliko će trajati. Nije stoga čudno što sam ga prvo pitao koliko će trajati ova vlada: “Izdržat će četiri godine. A Most, ako i ne uspiju do kraja, neće potonuti”.

Jurica nakon četrdeset godina bavljenja politikom i diplomacijom i danas pomno prati sve što se događa. Kaže da pitanja poput lustracije ne mogu biti motor razvoja društva i kako se tu treba vratiti Tuđmanovoj ideji o pomirenju hrvatskog naroda.

“Ta je ideja i danas aktualna, kao i u vrijeme rata i zagovaranje lustracije danas bi značilo ponovno kopanje povijesnih rovova. Premali smo narod da se između sebe istrebljujemo”.

Dobro se sjeća koliko je na tim tezama inzistirao i prvi hrvatski predsjednik, koji ga je od početka uključio u stvaranje HDZ-a. Prije toga Jurica je pripadao grupaciji MI, koju su utemeljili velečasni Jozo Mario Tolj i njegov brat, pjesnik i kasnije general Ivan Tolj.

“Oni su sredinom 70-ih pokrenuli list mladih MI. U to je vrijeme unutar Crkve postojala Kršćanska sadašnjost koju je virtuozno vodio Josip Turčinović i poluslužbeno glasilo Crkve u Hrvata Glas koncila, koji je vodio Živko Kustić, ali oba su ta dva glasila prihvaćala okvir jugoslavenske države kao trajnu realnost. List mladih MI inzistirao je na Stepinčevoj crkvi s geslom ‘Bog, Crkva, domovina’ i imao je ambiciju da na toj platformi okupi mlade vjernike. Poticali su hrvatski nacionalni identitet i samosvojnost, što je zapelo za oko tadašnjoj vlasti.”

“Jesu li ključni ljudi iz MI bili povezani s Opus Dei”, pitam Juricu. Kaže, poštivali su Opus Dei, ali ljudi unutar MI nisu bili članovi.

Mladi pisac koji je shvatio da ne može napraviti mnogo kroz književnost, rano se uključio u politiku i pristupio Tuđmanu na jednoj skupštini PEN-a. Razgovarali su dugo i pozvao ga je doma u Nazorovu. Zamolio je Juricu da mu pripremi kako vidi budući razvoj odnosa i političku situaciju, i često su se nakon toga viđali. Dobro se sjeća večeri uoči osnivanja HDZ-a, što se trebalo odigrati u hotelu Panorama.

Manolićev poziv

“Večer prije toga sjedio sam s Božidarom Petračem u Društvu književnika i oko pola noći nazvao me Tuđman: ‘Sutra ujutro u 9 sati budite ispred hotela Palace, doći ću po vas autom’. Došao je u minutu točno, pitao sam ga kamo idemo, ali mi nije ništa odgovorio dok nismo došli na Jarun. Tamo su bili Manolić, Šeks, Brozović, gomila ljudi iz Slavonije, Glavaš, Vekić, bili su tu Bobetko, Šegedin i pristupilo se tajnoj skupštini na kojoj je osnovan HDZ”.

Jurica je sjeća da je kasnije atmosfera u baraci u Savskoj bila kaotična. Stvaranje HDZ-a ličilo je šumskom požaru, širilo se na sve strane, a baraka je radila 24 sata na dan. Gomila ljudi je prolazila barakom, soba je bilo malo, gužva neviđena.

“Kada je uoči 29. studenog 1989. izdan proglas hrvatskom narodu, koji je bio šokantan i revolucionaran, Manolić nas je zvao da odmah dođemo u baraku. Tuđman je zadnji došao, pročitao oglas i pitao ‘tko je za’. Naravno, svi smo bili ‘za’, premda je bilo jasno da je to udarac za tadašnju vlast i vrlo riskantan. On nas je potpisao i tako je sve bilo završeno”.

U aktivnoj politici osim Milana Kovača, koji je predsjednik Kluba utemeljitelja, od barakaša danas nema više nikog. Jurica se prisjeća kako je jednom u Glasniku HDZ-a izašla karikatura na kojoj je hrvatski grb bio naslikan na intimnom dijelu ženskog tijela, kao štit. “Nakon toga su uslijedile snažne reakcije i kritike iz iseljeništva, pa su se i ljudi unutar HDZ-a počeli dijeliti. Manolić je sazvao hitan sastanak, a Tuđman je rekao: ‘Nemojmo se dijeliti’. Svi su to prihvatili, sve se ‘ispeglalo’ i smirilo”.

To Tuđmanovo “nemojmo se dijeliti” trajno je ostalo dok je predsjednik bio živ.

“To je bio dio njegove misije, i tko to nije prihvaćao nije mogao biti unutar HDZ-a. Postavljali su neki dileme, govorili o lustraciji, ali su kasnije otpadali jedan po jedan. Tuđman nije dopuštao da se ta tema postavlja, jer je bila razorna, a takva je i danas”.

Kada je došlo do Tuđmanovog sukoba s Manolićem i Mesićem, Neven Jurica bio je veleposlanik u Australiji.

“Znam da me se u Zagrebu optuživalo da sam u njihovoj struji. Tuđmanu sam tada napisao pismo u kojem sam to demantirao, a kada je došao u posjet Australiji u jednom mi je trenutku rekao ‘o tebi se govori da si mesićevac i manolićevac’. ‘Predsjedniče, pa vi znate da to nije istina’. Tuđman je brzo reagirao ‘znam, znam, Joža mi je rekao’.”

“Prisjetio sam se jednog Manolićevog poziva dok sam bio na odmoru u Hrvatskoj da dođem na razgovor u Gradsku kavanu. Da sam došao, te bi priče bile i potenciranije”. Jurica je osjetio da nešto između njih nije u redu, jer ga je jednom Tuđman oko nečega nešto pitao, a on je rekao da je informaciju dao Manoliću.

“Pa nije Manolić Tuđman, trebao si meni dati”.

Tada je vidio da postoji neko nepovjerenje.

Tuđman je Juricu poslao za veleposlanika u Australiju sa zadatkom da pripremi njegov dolazak koji će imati značaj državnog posjeta. Nije to bilo posve jednostavno, ali Jurica je uspio i Tuđman se našao u Australiji. Prije toga hrvatski su iseljenici izgradili zgradu veleposlanstva i rezidenciju za veleposlanika.

“Preko vikenda su znali dolaziti da bi svojim rukama to izgradili”.

Tuđman je u odnosu na klubove koji su imali izvješene slike ustaških dužnosnika imao beskompromisan i jasan stav.

“Išao sam po klubovima koji su imali tradiciju i molio sam da skinu Pavelićevu sliku dok je Tuđman tu. Nisu htjeli ni pod koju cijenu, a Tuđmanu nije palo na pamet tamo ići. Postojao je u Melbourneu ‘Klub Ante Pavelić” koji je vodio HOP i Tuđman je tražio sastanak s voditeljem tog kluba, jednim Imoćaninom. Bio je vrlo oštar, rekao je da to šteti hrvatskim interesima i kako mu naređuje da pod hitno promijene ime kluba. Ništa se, međutim, nije dogodilo.”

Mesić protiv Sanadera

Već tada je Jurica osjetio i opstrukcije u dijelu hrvatskog korpusa koji se nije slagao s Tuđmanom, ali i politikom koju je on vodio. Kaže, to ga je pratilo i dalje u njegovoj diplomatskoj praksi. Nakon Australije bio je glasnogovornik vlade i taj posao nije volio. “Često sam bio između Tuđmana i Mateše, i to je znalo biti vrlo delikatno”.

Na najvažniju diplomatsku dužnost u Washingtonu Juricu je poslao Ivo Sanader.

“Osobno to nisam želio. State Department je u vrijeme kada sam došao imao tezu da je Srbija kutni kamen Balkana. Od te teze pa do kraja mog mandata stvar se potpuno promijenila”.

U međuvremenu je prvi hrvatski premijer bio u posjetu Bijeloj kući i primljen je od Georgea Busha, a američki predsjednik je došao i u službeni posjet Hrvatskoj.

Dugo je trajala priprema za Sanaderov dolazak u Bijelu kuću, a Jurica, koji je dao i veliki doprinos da do tog posjeta dođe, kaže da nikakvog otpora od Amerikanaca nije bilo.

“Za sve nas bilo je ipak veliko iznenađenje kada je Bush Sanaderu u Bijeloj kući rekao da će Hrvatska biti primljena u NATO. To je bilo krajnje neočekivano i za tadašnjeg premijera”.

Kada je Jurica imenovan za šefa hrvatske Misije pri UN-u postojale su dvije oprečne struje u hrvatskoj vanjskoj politici. Jedna je zagovarala povratak Hrvatske u takozvano regionalno savezništvo i zanemarivanje suverenističkih razlika, a druga je bila isključivo fokusirana na integraciju Hrvatske u EU i NATO.

“Ja sam pripadao ovoj drugoj struji, i kada je Hrvatska ušla u nestalno članstvo Vijeća sigurnosti rukovodio sam se isključivo nacionalnim i državnim interesima”.

Sve je više, međutim, bilo nesporazuma i sukoba s krugom ljudi koji su okruživali Mesića, prije svega Budimirom Lončarom.

“Bilo je raznih opstrukcija da se Hrvatska prikaže kao nepouzdan partner i saveznik, a ja to nisam dozvolio. To je i jedan od glavnih razloga zašto sam kasnije stradao”. U jednom trenutku istovremeno su se u Americi našli i predsjednik Mesić i premijer Sanader.

“Nisam mogao presuditi koga će Bush pozvati na sastanak, a pozvao je Sanadera. Ja u tom slučaju nisam ni mogao lobirati za Sanadera, kako mi se zamjeralo kod nekih krugova u Hrvatskoj. Meni su bili nadređeni i predsjednik i premijer, i nisam lobirao ni za jednoga”. Jurica kaže da je njegovo rušenje trajalo cijelo vrijeme, kao što ga se pokušalo rušiti i u Australiji kako bi se spriječilo da Tuđman dođe u službeni posjet.

“I u Americi su me pokušali rušiti na različite načine, a najkoncentriraniji i najintenzivniji su otpori bili tijekom mog mandata u Vijeću sigurnosti. Proces protiv mene imao je za cilj izbrisati me iz politike i aktivne državne službe. Ne zato što je netko smatrao da sam kršitelj zakona, osoba zainteresirana za materijalna stjecanja ili da sam išta stekao u modernoj Hrvatskoj na račun politike, jer nisam. Ali kad izgubite potporu ili se suprotstavite nečijim interesima, nađu se načini kako da vas se ukloni. Danas je to mnogo sofisticiranije nego u jednopartijskim režimima”.

Kockanje u Las Vegasu

O odlascima u Las Vegas, koji su mu kasnije stavljani pod nos, Jurica danas ne želi govoriti. Kaže, odlazio sam i u mnoge druge američke gradove, vodio ljude po cijeloj Americi.

“Imao sam čvrst i odličan tim, koji je radio kao sat”. Na pitanje je li bio rastrošan kao veleposlanik, prisjetio se novinskih napisa u kojima su mu se pod nos stavljali računi za hamburgere, kada je počastio 20-ak ljudi iz osiguranja i organizatora dolaska hrvatskog izaslanstva u jednom sasvim običnom restoranu. Naoko nije osjetio da se išta događa, a mandat u Vijeću sigurnosti trebao mu je trajati do prosinca 2009. Međutim, u travnju je iznenada pozvan na konzultacije u Zagreb. Sanader je posljednji put u Americi bio u prosincu 2008. godine, kada je Hrvatska predsjedala Vijećem sigurnosti, i tada nije osjetio da se nešto događa. Onda su počele priča o računima, onim nepriznatim, i vratio je novac. Dao je ostavku, ali se lavina nastavila.

“Vjerujte mi, ne želim ponovno prolaziti u tu priču. Bio sam žrtva političke trgovine, a tako sam se sve vrijeme osjećao i u Americi, jer sam morao balansirati između Mesića i Sanadera”.

Šuvarova Bijela knjiga

Prisjeća se i kako je bilo sporno, kada je Bush dolazio u Zagreb, hoće li ga Mesić uopće primiti. Kada se to prelomilo, predsjednik je organizirao večeru na koju nije pozvao veleposlanika Juricu, koji je sa svojom ekipom intenzivno radio na tom dolasku.

“Sanader me zvao da budem prisutan na ručku i razgovorima u Vladi. Nazvao sam Mesića, on mi se javio i pitao sam ga zašto nisam pozvan na večeru. ‘Da, da, ja sam te osobno prekrižio’. Zovem Sanadera: ‘slušaj Ivo, neću doći ni tebi, jer ako dođem, novine će od cijelog Bushevog dolaska samo govoriti o raskolu između tebe i Mesića, i mojoj poziciji u svemu tome. Ne želim to priuštiti tebi, ali bogme ni sebi’.”

Jurica smatra da svega što se kasnije događalo ne bi bilo da je bio veleposlanik u Japanu, Brazilu, Egiptu.

“Bio sam na mjestu gdje se stvarala politika, a vodio sam jasnu i prepoznatljivu politiku”. Objašnjava da je oduvijek naglašavao hrvatske nacionalne interese ispred jugoslavenske, i koncepta koji je stajao iza te tvorevine. “Smatrao sam nasilnim i licemjernim održavati zajednicu naroda čiji su identiteti gušeni i brisani zbog lošeg eksperimenta testiranja održivosti takve nadnacionalne tvorevine”.

Bio je apostrofiran i u Šuvarovoj Bijeloj knjizi, gotovo zaglavio na Kosovu i na prvom Općem Saboru HDZ-a predložio promjenu naziva JAZU u HAZU. A u Tuđmanu je Neven Jurica vidio sve ono za što se i sam borio. Sada, kao umirovljenik, pomno prati događaje u Hrvatskoj, još je uvijek član HDZ-a, a s mnogo simpatije govori o vanjskoj politici koja se danas vodi na Zrinjevcu i Pantovčaku, ali i Mostu.

“Oni su mladi idealisti, opstat će, vidjet ćete”.