Uloga “đavoljeg odvjetnika” uvijek je nezahvalna, ali u razgovoru s četiri odvjetnika jučer smo pokušali ustanoviti slabe strane presude. U prvom predmetu, uzimanju mita u slučaju Hypo, smatraju da je presuda suspektna jer nije bilo dovoljno dokaza ovo kazneno djelo okarakterizirati kao ratno profiterstvo.
Problem zastare
Riječ je o kaznenom djelu koje ne zastarijeva. Od samog se podizanja optužnice smatralo da je Sanaderu dodano ‘ratno profiterstvo’ jer je kazneno djelo mita već bilo u zastari. - Čak i da je točno da je Sanader u tom predmetu uzeo mito to nije ratno profiterstvo pa je samim time suvišno dalje se upuštati u ocjenu te presude, reklo nam je dvoje odvjetnika. Sudac Turudić je pak, u rekao kako Sanader “ne bi ni bio u mogućnosti počiniti to kazneno djelo da nije bilo ratnog stanja”. Kao nužnost se nametala potreba kupnje zgrade za veleposlanstva koje su ostale u neprijateljskim rukama diljem svijeta. Obrana Ive Sanadera je istakla kako je riječ samo o vremenskoj podudarnosti i da se ne može govoriti o ratnom profiterstvu. Zakon je malo neprecizan, ostavlja mogućnost ekstenzivnog tumačenja pa mnogi smatraju kako bi Ustavni sud trebao dati svoje mišljenje o njegovoj usklađenosti s Ustavom.
Dogodi li se, stoga, da Vrhovni sud usvoji Sanaderovu žalbu i odbaci kvalifikaciju da je riječ o ratnom profiterstvu, automatski će srušiti presudu za mito u slučaju Hypo.
Ostane li pak kvalifikacija ratnog profiterstva tada će se kao nejasan dio presude svakako pojaviti i pitanje tko je uzeo novac Hypo banke? Turudić kaže da je ustanovljeno da potpis na isplatnicama ne pripada osobi čije je ime potpisano - Eugenu Laxi. Dakle, Laxa nije primio novac, no nejasno je tko je bila osoba koja je podigla novac iz Hypo banke? “Nije traženo niti dokaz vještačenja vašeg rukopisa i rukopisa na tim isplatnicama. Zašto to nije učinjeno nije problem sudskog vijeća”, rekao je Turudić. No, resuda nije ponudila odgovor na pitanje: Tko je onda uzeo novac? - U pravnoj teoriji nije važno tko je podigao novac, da li je do isplate mita uopće došlo jer je jedino bitno da je postignut dogovor o isplati mita - ističu sugovornici.
Fantomski Laxa
Kazneno djelo podmićivanja je teško dokazati i zato ni zakonodavci ne inzistiraju na tome. Dakle, nije nužno ustanoviti da je Sanader dobio taj novac, no Turudić je obrazlažući presudu ipak ustvrdio da je Sanader primio 7 milijuna ondašnjih austrijskih šilinga. Ali, nije objasnio kako i kada se to dogodilo.
Obrana je pak, tvrdila da je Eugen Laxa postojao, da je uistinu imao moćne političke veze čime ga je učinila osobom pogodnom da za protuuslugu zatraži proviziju te da je on, ili osobe koje su se tako predstavljale, uzeo novac. Ističu i da je pregovore u stvari vodio Mate Granić, tadašnji ministar vanjskih poslova, a da je Sanader uključen na kraj pregovora i to samo da definira tehnički dio posla.
Turudić je, pozivajući se na izjavu Mate Granića, zaključio da je glavni pregovarač bio Sanader, a to je obrazložio i Sanaderovim rangom u ministarstvu, rekavši kako bi se takvim poslom bavio netko niže rangiran, a ne ministar vanjskih poslova. Uz to, dodao je da su tako svjedočili i svjedoci Kovačić i Striedinger te je njihove izjave prihvatio u cjelosti. Obrana je pak nudila svjedoke koji su tvrdili da je Granić bio glavni pregovarač a za njega, Granića, ustvrdili da je kontradiktorno svjedočio u pet navrata.
Sudac Turudić tvrdi i da je kao dokaz isplate bitna zabilješka koju je sastavio Striedinger, Kultererov šef. Turudić se retorički pitao, obrazlažući presudu, zašto bi Striedinger lažno navodio činjenice u službenoj bilješci? Nije valjda znao da će u 2012. biti vođen postupak, odgovorio je na svoje pitanje sudac Turudić.
U predmetu INA - MOL, Sanader je osuđen za primanje 10 milijuna eura mita kao protuuslugu za prepuštanje upravljačkih prava MOL-u. Turudić je zaključio kako je Sanader sve dogovorio sa Zsoltom Hernandijem, šefom uprave MOL-a. Iako Hernandi nije ispitan jer se nije odazvao pozivima pravosuđa Turudić je zaključio kako je Sanader odredio potpredsjednika svoje vlade, Damira Polančeca da vodi pregovore i naveo ga da pregovore vodi kako bi, u stvari, zadovoljio mađarsku stranu.
“INA se svela na podružnicu MOL-a”, rekao je Turudić, opisujući kako su hrvatski članovi u vodećim tijelima zajedničke kompanije bili šikanirani i bez mogućnosti normalnog rada.
Svjedok koji potvrđuje da je za Sanadera isplaćen novac je bivši vlasnik DIOKIJA, Robert Ježić. Ježić je na račun svoje firme u Švicarskoj dobio dvije uplate od pet milijuna eura, a rekao je da je to novac za Sanadera. Drugih pet milijuna nikada nije isplaćeno. Obrana tvrdi da to Ježićev novac i da nema veze sa Sanaderom.
Pravni stručnjaci kažu da s jedne strane, svjedok koji se i sam nalazi u situaciji izglednog kaznenog progona, u kakvoj je bio Ježić, nije osobito pouzdan svjedok jer bi mogao za popravljanje vlastite situacije i lažno teretititi druge osobe te da bi njegov iskaz morao biti potvrđen i nekim materijalnim dokazima.
Isplata mita
S druge strane, ističu i kako sud mora vjerovati svakom svjedoku jer su svjedoci dužni istinito svjedočiti. U konačnici, činjenica da Ježić nije dao novac Sanaderu ne znači da mita nije bilo, Ježić je mogao i prevariti svog partnera. Tako nešto ne utječe na postojanje kaznenog djela. Dakle, i ovdje se pojavljuje problem isplate mita. Odvjetnici s kojima smo razgovarali kažu kako bi bilo dobro kada bi sud mogao ukazati na novac i ustvrditi da je određeni novac rezultat isplate mita.
Dokazi i indicije na temelju kojih je sudac Turudić donio presudu protiv Sanadera
PRESUDA ZA HYPO
Ivo Sanader tražio je, kao zamjenik ministra vanjskih poslova, mito od Hypo banke. Zauzvrat je tadašnja Vlada uzela kredit od 140 milijuna šilinga za gradnju ambasada. Sanader je dobio pet posto, 7 milijuna šilinga odnosno 3,6 milijuna kuna. Tražio je da mu se isplati provizija u gotovini, 50 posto nakon prihvaćanja ugovora o kreditu, a 50 posto nakon potpisivanja ugovora. Novac mu je isplaćen u četiri navrata od 4. siječnja 1995. do 22. ožujka 1995. godine
- Sanader je ratni profiter jer je iskoristio Domovinski rat da bi uzeo mito. Da nije bilo rata, Sanader ne bi mogao počiniti kazneno djelo jer Srbi ne bi uzeli ambasade i Hrvati ne bi morali graditi nove.
MATERIJALNI DOKAZI
Stridingerova bilješka
U toj se bilješci navodi da je Sanader Wolfgangu Kultereru, tadašnjem direktoru Hypo banke, na sastanku u Ministarstvu vanskih poslova obećao povlašten položaj za banku. Drugo, navodi se da su dogovorili isplatu provizije od 5 posto i to u gotovini, 50 posto nakon prihvaćanja ugovora, a 50 posto nakon potpisivanja ugovora. Treće, u bilješci se navodi da će Eugen Laxa ‘fungirati’ kao primatelj provizije.
Gunter Stridinger, drugi čovjek Hypo banke, to je i potvrdio na sudu. Sudac se pita: ‘Zašto bi Stridinger 1994. lažno navodio činjenice u službenoj bilješci? Nije valjda znao da će u 2012. biti vođen postupak’.
četiri isplatnice
Isplatnicama Hypo banke isplaćeno je ukupno 7 milijuna šilinga. Na njima je potpis Eugena Laxe, ali grafološkim vještačenjem utvrđeno je da su u pitanju četiri različita rukopisa i da - niti jedan ne pripada Laxi.
ZAKLJUČCI SUCA
grafološko vještačenje
Sanaderova obrana tvrdi da je proviziju od Hypo banke uzeo Eugen Laxa, mason hrvatskog podrijetla, i da se upravo njegov potpis nalazi na isplatnicama. Sudac pita: ‘U ime koga bi i pred kim Laxa uopće lobirao?’ Tužiteljstvo traži vještačenje i utvrđuje da to nije potpis Laxe. Sudac pita: ‘Zašto obrana nije tražila grafološko vještačenje i dokazala da nije Sanaderovim rukopisom potpisan Laxa?’
motiv za davanje mita
Sanaderova obrana tvrdi da je dogovoren povoljan kredit za Hrvatsku jer je u to vrijeme Hrvatska mogla dobiti kredit po kamati od 20 posto, a Hypo banka dala je kredit s kamatom od 8 posto. Sudac zaključuje da je Hypo banka u to vrijeme bila banka u usponu, tek transformirana iz štedno-kreditne zadruge i da su dali mito da uđu na hrvatsko tržište. Kulterer je svjedočio da im je Sanader obećao povoljan položaj na hrvatskom tržištu. Sudac zaključuje: sva zbivanja nakon 1994.godine upućuju na to da se Hypo banka enormno širila na tržištu.
iskaz referenta
Sudac je prihvatio kao istinit iskaz referenta Hypo banke na kreditu za Hrvatsku Franza Hasslingera koji je rekao da je Kulterer na sastanku u banci rekao kako Sanader traži osam posto provizije. Zaključeno je da je to prevelika provizija i da mu mogu isplatiti samo pet posto.
PRESUDA ZA INU
Ivo Sanader dogovorio je u Zagrebu sa šefom MOL-a Zsoltom Hernadijem da će za 10 milijuna eura poduzeti sve da se izmijeni ugovor s Inom. Tom izmjenom međudioničkog ugovora MOL bi dobio prevladavajući utjecaj u Ini. Drugo, obećao je izdvojiti plinski posao koji stvara gubitke.
DOKAZI
novi ugovor Ina-MOL
Izmjena dioničarskog ugovora Ine i MOL-a kojom je MOL stekao prevladavajući utjecaj u Ini.
konzultantski ugovori
Ugovori o savjetodavnim uslugama između društva s Cipra i tvrtkom Xenoplast iz Švicarske u suvlasništvu Roberta Ježića. Isplaćeno je pet milijuna eura, a preostalih pet nije jer je Ježić zatražio raskid ugovora.
ZAKLJUČCI SUCA
Ježićev iskaz
Zaključak je suda da su ugovori između Ježićevih tvrtki i tvrtki s Cipra povezanih s MOL-om bili fiktivni i da je novac išao za Sanadera. To je rekao i Robert Ježić. Sud je iskaz prihvatio u cijelosti uz obrazloženje da ga potkrepljuju materijalni dokazi: snimka sastanka Sanadera i Hernadija u restoranu Marcelino, ulasci i odlasci iz Vlade. Sudac je zaključio da je Robert Ježić jedina osoba uz Sanadera koja je znala odakle je došao novac, tko ga je poslao i zašto.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....