Dragi moj gospodine, govori mi čovjek kojem po glasu naslućujem kako bi zaplakao da nije svikao na svakojake nevolje kojima sudbina iskušava čestite ljude. Srećom, profesor Ante Maletić nije depresivan nego obdaren neobičnom vedrinom - Splićanin, Mediteranac, entuzijast iz entuzijastičnog podneblja, zanesen onim što radi, ali istodobno u tome vrlo ozbiljan, što ovdje nije česta kombinacija…
Priznanje zbog duge
Stvar koja ga dovodi na rub očaja začela se, uostalom, u teškoj nevolji, njoj usprkos - prije 10 godina ležao je u bolnici zbog raka, smućen medikacijom, što je najstrašnija stvar za intelektualca.
Maletić je profesor na Elektrotehničkom fakultetu u Splitu i cijelu karijeru bavio se mjernim uređajima. Otišao je u penziju, razbolio se i shvatio da ne želi čitati ništa osim stvari koje su mu već poznate. Tako se bacio na Newtonovu fiziku. Naištao je tako u djelu “Opticks” iz 1704. na ime Markantuna de Dominisa, kojemu engleski učenjak odaje priznanje za znanstveni osnov tumačenja duge zbog refrakcije svjetla u kišnoj kapljici.
Nešto je čestitog Maletića u tome tako privuklo da je sljedeće desetljeće posvetio istraživanju djela toga splitskog nadbiskupa, teologa i fizičara iz XVI. stoljeća. Kao istinski aktivist, nije se upustio u dokono penzionersko riljanje po općepoznatim podacima. Okupio je nekolicinu akademika, koji su se dali uvući u tu neizvjesnu avanturu, pristupio prevođenju s latinskog i izdavanju sabranih de Dominisovih djela, što bi bio pothvat i za neku akademiju nauka, a nekmoli za privatnika bez institucionalnog ili financijskog zaleđa.
Ubrzo se pred njim ukazao sav silni dijapazon rada, djela i životnog udesa jedne od središnjih političkih figura seičenta, razdoblja sudbinskog raskola između zapadnih reformnih kršćana i reakcionarne rimske kurije.
Bošković vs. Newton
O de Dominisovoj knjizi “O zrakama vida i svjetla u optičkim staklima” Newton kaže: “Tu on naučava kako unutarnji luk duge nastaje zbog dvaju lomova sunčevih zraka i jednog odbijanja među njima u okruglim kpljicama kiše…”
Newtonovoj pohvali suprotstavlja se sam Ruđer Bošković, član londonskoga Royal Society, autor epohalne petotomne studije o optici i astronomiji. Je li pritom nešto značilo što je Bošković bio jezuit, a de Dominis apostat, osuđen na lomaču kao heretik?
Suprotnu stranu u polemici o de Dominisovu doprinosu zauzeo je Goethe. Oko drugoga pak de Dominisova djela “Eurip ili o plimi i oseci mora”, izbila je drukčija kontroverza - njegovu hipotezu o djelovanju neke moćne sile poput magnetske (gravitacije) kao promašenu napao je sam Galileo Galilei. Jedan crkveni prelat govori gluposti, napisao je, pa ukorio Johannesa Keplera što prihvaća opskurni pojam sile, nevidljive i nematerijalne veličine, koji smrdi na tamjan…
Fizika je bila samo sporedna djelatnost Markantuna de Dominisa, profesora filozofije, matematike, logike i retorike u Veroni, Padovi i Bresciji, doktora teologije, senjskog biskupa, splitskog nadbiskupa, diplomata, pravnog i teološkog savjetnika Republike sv. Marka, vindzorskog dekana i engleskog milorda.
Prvi moderni teološki spis
Rodio se u Rabu, od oca Hrvata i majke Venecijanke. Kako je utvrdio Rački, prezime potječe od hrvatske imenice “dom”, latinizacijom rapskog patronima “Domin”. Poslije akademske karijere u Italiji, od strica Antuna koji je poginuo u boju s Turcima 1596. nasljeđuje senjsku biskupiju i posreduje da se mirno riješi uskočki problem.
Ta banda gusara ugrožavala je dužobalsku plovidbu, pa je de Dominisa Šenoa, naivni romantik ograničena poznavanja nacionalne povijesti, u svom krimiću “Čuvaj se senjske ruke” prikazao kao običnog izdajnika i prodanu dušu…
- Zamislite, dragi gospodine - kaže mi profesor Maletić - oni sad namjeravaju na HRT-u potrošiti teške milijune da produciraju to djelo i još više ozloglase čovjeka koji je jedan od naših najvećih učenjaka i najplemenitijih duhova!
U 36. godini života Markantun de Dominis postaje splitski nadbiskup, primas Dalmacije i Hrvatske, najviši prelat Katoličke crkve u Hrvata. Proširio je splitsku Katedralu, a u doba kuge 1607. koja je prepolovila stanovništvo koje je spalo na dvije tisuće duša, pokazao je silnu hrabrost obilazeći bolesne.
No, u doba Interdikta, kad je Vatikan izopćio Veneciju, jer je štitila protestante, Markantun staje na stranu Serenissime kao pomiritelj koji teži ujedinjenju zaraćene crkve. Ipak je morao otići iz Splita 1616. u Veneciju, odakle Sveti oficij i Inkvizicija traže njegovo izručenje. Bježeći prerušen preko Europe prema Engleskoj, gdje se nadao utočištu, izdao je u Heidelbergu proglas o razlozima svoga odlaska iz Italije (“Bijeg iz Babilona”), pamflet u kojem kritizira rimski dvor i Družbu Isusovu.
Proglas je bio veliki bestseler, preveden na brojne jezike. U Engleskoj je de Dominis primljen na kraljevski dvor s velikim počastima. Za Novu godinu kralj Jakov I. poklonio mu je srebrni lavor “da se sebe spere prljavštinu Rimske crkve”, a Sir Francis Bacon 40 funti u zlatnom posuđu.
De Dominis se baca na posao i piše “De republica ecclesiastica libri X”, “Crkvena država u 10 knjiga”, djelo golemog opsega i silne erudicije, koje počinje izlaziti 1617. a može se smatrati prvim modernim teološkim spisom prožetim idejom ekumenizma - bez obzira na bespoštednu kritiku papinstva, obraća se svim kršćanima, čak i pravoslavcima. Jedan primjerak de Dominis je poslao aleksandrijskom patrijarhu Ćirilu.
Kakav je bio doseg toga djela u revolucionarnom stoljeću? Odjek je bio golem, potencijalno povijesnog utjecaja, jer odmetnuti salonitanski nadbiskup kao hrvatski primas formalno prevodi Iliriju u protestantski tabor, što je od strateškog značenja, pošto je upravo u slavenskim krajevima buknuo Tridesetogodišnji rat, koji započinje češkim ustankom, prvim “praškim proljećem”, “Praškom defenstracijom” 1618. godine…
No, protureformacija je brzo pobijedila u habsburškim krajevima. Protestanti nisu opstali nigdje u Srednjoj Europi, pa Istok kontinenta tako i postaje Istok - usprkos ranijim dosezima renesanse u Dalmaciji i Mađarskoj.
De Dominis u Engleskoj zapada u sukob s fundamentalističkim puritanizmom. Pisao je da bi se Anglikanska crkva, koja priznaje kraljev autoritet, mogla pomiriti i sjediniti s katoličkom maticom, ako se otklone ekscesi Rimske kurije, ali da se s puritancima ne može razgovarati, jer su fanatici, što vrijedi kako za laike, tako i za kler, koji je, zapravo, ostao nereformiran, pa vjerskom isključivošću zapravo brani svoje povlastice. Između te dvije reformacijske struje u engleskoj crkvi izbit će za dvadeset godina vjerski rat i Cromwellovi puritanci 1640. odrubit će glavu Jakovljevu sinu Karlu I. No, svojom je pomirljivošću, koja svih diskvalificira, tek izazvao silne napade. Polemizira objavljujući nove epistole pa, prisežući na vjernost kralju, ipak priznaje da kani napustiti Englesku.
Naredba pape Urbana
Činjenica je da su ga iz Vatikana vabili - obećali su mu da će zadržati časti, garantirali mu da će sve biti oprošteno. Prijatelj ga pismom upozorava da ne polaže vjeru u to, jer se u Rimu i na španjolskom dvoru o njemu govore strašne stvari, a cijela Europa uzavrela je i zaraćena - posvuda se upućuju nunciji, redovnici kapucini i isusovci, da špijuniraju i potkupljuju, te instigiraju sukobe među njemačkim vladarima, dok “rimski dvor odobrava sve te tehnike, varke, izmišljotine i laži…” (iz pisma Fulgenzia Micanzia 1622. godine). Prijatelj dodaje da smrt pape Pavla V, kojega je zamijenio Grgur XV, ništa ne mijenja u odnosu prema de Dominisu - oni samo “prave udicu i omču”, s jedinim ciljem da ga dovuku pred sud Inkvizicije!
Sedam primjeraka originala
De Dominis je bio čovjek nagao, sujetan, pa je ipak odlučio napustiti Englesku gdje se zavadio - do tada mrzila ga je polovica kršćanske Europe, a poslije toga cijela. Strahovita pizma pobudila se u britanskim protestantskim krugovima, te zahvatila javnost i londonsko kazalište “The Globe” u sezoni 1624. postavlja Middletonovu satiru “The Game of Chess” gdje su suvremene političke figure prikazane kao šahovske, a de Dominis kao The Fat Bishop (lovac je na engleskom - biskup).
Vrativši se u Rim, de Dominis je dobio od pape domaću zadaću da sam pobije svoje teze. Lako je išlo s kritikom engleske crkve - kaustični bodul strovalio se na puritance isto onako žestoko kao ranije na kritiku kurije. No, nije se bio spreman odreći svoje pomirbene “Crkvene države”. Uto je umro Grgur XV. i naslijedio ga katolički Staljin, papa Urban VIII, koji je osudio Galileia. De Dominisa pak bacaju u tvrđavu Sant Angelo. Prethodno je morao, knjigom na knjigu, sastaviti deset tomova odreknuća od svoje “Republike”. Radio je sporo i umro na osmom poglavlju prve knjige, koja nije nikad objavljena, ali je primjerak sačuvan u Vatikanskoj biblioteci, pa ga je otkupio vrijedni Maletić, koji ga upravo tiska kao posljednji primjerak de Dominisovih Sabranih djela. Sva de Dominisova djela spaljena su u Rimu na lomači, na koju je bačeno i njegovo tijelo. Prethodno je od Inkvizicije osuđen kao Heretik, Antikrist, Izdajnik, Svinja. Papa Urban na presudu je svojeručno dodao: DA SE SPALI. Toliko o vatikanskom ekumenizmu…
U svijetu postoji ukupno šest ili sedam primjeraka originalnog izdanja “Republice Ecclestiastice”, od toga tri u Splitu. Dva je donio iz inozemstva don Frane Bulić, a jedan je poklonio Arheološkom muzeju privatni bibliofil. Služeći se fotostatima, Maletić je sam i sa suradnicima prepisao latinski tekst, da bi se zatim prevodio na hrvatski. Izdao je svih deset knjiga “Eklezije”, zatim de Dominisove radove iz fizike i dva toma u kojima su sabrani svi ostali poznati spisi. Na prijevodu se najviše angažirao akademik Darko Novaković, klasični filolog, no organizaciju i financije, s nešto pomoći Ministarstva kulture i Ministarstva znanosti, osigurao je sam profesor Maletić. Umoran je, materijalno iscrpljen, čini mi se da stvar nije dobila primjeren odjek.
Protestantski raskoljnik?
Slobodna Dalmacija dodijelila mu je svoju ovogodišnju nagradu, ali, čini se, pretrpio je nesupjeh u nastojanju da se 2010. proglasi jubilarnom godinom de Dominisa, što je predložio Saboru uz potporu gradova Splita i Raba. Predvidio je silni dijapazon prigodnih aktivnosti, pa se trebao održati i simpozij o de Dominisovu liku i djelu, pošto je posljednji takav napor učinjen još 1967. u organizaciju JAZU, na inicijativu Ivana Supeka. Tada je glavni prinos dao dr. Josip Turčinović, osnivač “Kršćanske sadašnjosti”, najveći hrvatski teolog i kršćanski intelektualac 20. stoljeća. O de Dominisu su pisali čuveni britanski publicist, povjesničar Noel Malcolm, te hrvatski filozof Edo Pivčević, hegelijanac u engleskom akademskom egzilu.
Maletić se obratio saborskom zastupniku Peri Selemu, profesoru arheologije, da posreduje oko te svedalmatinske inicijative, ali ovaj ga je upozorio da trenutak baš nije povoljan… Rebalans, trese se hadezeovska vlada, tko će sad još razbijati glavu nekim tipom iz XVI. stoljeća, koji možda nije bio protestantski raskoljnik, nego ekumenist, ali ta tolerancija ionako još nije prodrla u hrvatsku crkvu.
Aćimovićev pothvat
- Nemojte samo da nam se dogodi sramota, pa da UNESCO prihvati tu inicijativu, a Hrvatska izostane - upozorio ga je Maletić, a Pero je samo odmahnuo s visine svoja dva metra, koja mu je u mladosti priskrbila nadimak “šljivotres”. No, naravno da se baš to dogodilo, kao u lošem vicu - UNESCO će sljedeću godinu obilježiti kao godinu velikih hrvatskih učenjaka de Dominisa, Mohorovičića i Tesle, a Hrvatska će za 25 milijuna kuna proizvesti pet nastavaka serije “Čuvaj se senjske ruke”, s glavnim negativcem de Dominisom, koju će snimati Dejan Aćimović, poznati epizodni glumac, autor dva mala, ne naročito uspjela igrana filma i jedne knjige s receptima (“Glumačka kuharica”). Aćimović je napravio karijeru nastupajući u talijanskim i američkim akcionim filmovima gdje je igrao brutalnog balkanskog zlikovca, pa bi u svojoj ekranizaciji mogao nastupiti kao senjski nadbiskup, dakako ne onaj Goethov i Newtonov, nego lik iz Šenoine crno-bijele pustolovne melodrame s pucanjem i hrvatovanjem…
Denis Kuljiš
Priznanje zbog duge
Stvar koja ga dovodi na rub očaja začela se, uostalom, u teškoj nevolji, njoj usprkos - prije 10 godina ležao je u bolnici zbog raka, smućen medikacijom, što je najstrašnija stvar za intelektualca.
Maletić je profesor na Elektrotehničkom fakultetu u Splitu i cijelu karijeru bavio se mjernim uređajima. Otišao je u penziju, razbolio se i shvatio da ne želi čitati ništa osim stvari koje su mu već poznate. Tako se bacio na Newtonovu fiziku. Naištao je tako u djelu “Opticks” iz 1704. na ime Markantuna de Dominisa, kojemu engleski učenjak odaje priznanje za znanstveni osnov tumačenja duge zbog refrakcije svjetla u kišnoj kapljici.
Nešto je čestitog Maletića u tome tako privuklo da je sljedeće desetljeće posvetio istraživanju djela toga splitskog nadbiskupa, teologa i fizičara iz XVI. stoljeća. Kao istinski aktivist, nije se upustio u dokono penzionersko riljanje po općepoznatim podacima. Okupio je nekolicinu akademika, koji su se dali uvući u tu neizvjesnu avanturu, pristupio prevođenju s latinskog i izdavanju sabranih de Dominisovih djela, što bi bio pothvat i za neku akademiju nauka, a nekmoli za privatnika bez institucionalnog ili financijskog zaleđa.
Ubrzo se pred njim ukazao sav silni dijapazon rada, djela i životnog udesa jedne od središnjih političkih figura seičenta, razdoblja sudbinskog raskola između zapadnih reformnih kršćana i reakcionarne rimske kurije.
Bošković vs. Newton
O de Dominisovoj knjizi “O zrakama vida i svjetla u optičkim staklima” Newton kaže: “Tu on naučava kako unutarnji luk duge nastaje zbog dvaju lomova sunčevih zraka i jednog odbijanja među njima u okruglim kpljicama kiše…”
Newtonovoj pohvali suprotstavlja se sam Ruđer Bošković, član londonskoga Royal Society, autor epohalne petotomne studije o optici i astronomiji. Je li pritom nešto značilo što je Bošković bio jezuit, a de Dominis apostat, osuđen na lomaču kao heretik?
Suprotnu stranu u polemici o de Dominisovu doprinosu zauzeo je Goethe. Oko drugoga pak de Dominisova djela “Eurip ili o plimi i oseci mora”, izbila je drukčija kontroverza - njegovu hipotezu o djelovanju neke moćne sile poput magnetske (gravitacije) kao promašenu napao je sam Galileo Galilei. Jedan crkveni prelat govori gluposti, napisao je, pa ukorio Johannesa Keplera što prihvaća opskurni pojam sile, nevidljive i nematerijalne veličine, koji smrdi na tamjan…
Fizika je bila samo sporedna djelatnost Markantuna de Dominisa, profesora filozofije, matematike, logike i retorike u Veroni, Padovi i Bresciji, doktora teologije, senjskog biskupa, splitskog nadbiskupa, diplomata, pravnog i teološkog savjetnika Republike sv. Marka, vindzorskog dekana i engleskog milorda.
Prvi moderni teološki spis
Rodio se u Rabu, od oca Hrvata i majke Venecijanke. Kako je utvrdio Rački, prezime potječe od hrvatske imenice “dom”, latinizacijom rapskog patronima “Domin”. Poslije akademske karijere u Italiji, od strica Antuna koji je poginuo u boju s Turcima 1596. nasljeđuje senjsku biskupiju i posreduje da se mirno riješi uskočki problem.
Ta banda gusara ugrožavala je dužobalsku plovidbu, pa je de Dominisa Šenoa, naivni romantik ograničena poznavanja nacionalne povijesti, u svom krimiću “Čuvaj se senjske ruke” prikazao kao običnog izdajnika i prodanu dušu…
- Zamislite, dragi gospodine - kaže mi profesor Maletić - oni sad namjeravaju na HRT-u potrošiti teške milijune da produciraju to djelo i još više ozloglase čovjeka koji je jedan od naših najvećih učenjaka i najplemenitijih duhova!
U 36. godini života Markantun de Dominis postaje splitski nadbiskup, primas Dalmacije i Hrvatske, najviši prelat Katoličke crkve u Hrvata. Proširio je splitsku Katedralu, a u doba kuge 1607. koja je prepolovila stanovništvo koje je spalo na dvije tisuće duša, pokazao je silnu hrabrost obilazeći bolesne.
No, u doba Interdikta, kad je Vatikan izopćio Veneciju, jer je štitila protestante, Markantun staje na stranu Serenissime kao pomiritelj koji teži ujedinjenju zaraćene crkve. Ipak je morao otići iz Splita 1616. u Veneciju, odakle Sveti oficij i Inkvizicija traže njegovo izručenje. Bježeći prerušen preko Europe prema Engleskoj, gdje se nadao utočištu, izdao je u Heidelbergu proglas o razlozima svoga odlaska iz Italije (“Bijeg iz Babilona”), pamflet u kojem kritizira rimski dvor i Družbu Isusovu.
Proglas je bio veliki bestseler, preveden na brojne jezike. U Engleskoj je de Dominis primljen na kraljevski dvor s velikim počastima. Za Novu godinu kralj Jakov I. poklonio mu je srebrni lavor “da se sebe spere prljavštinu Rimske crkve”, a Sir Francis Bacon 40 funti u zlatnom posuđu.
De Dominis se baca na posao i piše “De republica ecclesiastica libri X”, “Crkvena država u 10 knjiga”, djelo golemog opsega i silne erudicije, koje počinje izlaziti 1617. a može se smatrati prvim modernim teološkim spisom prožetim idejom ekumenizma - bez obzira na bespoštednu kritiku papinstva, obraća se svim kršćanima, čak i pravoslavcima. Jedan primjerak de Dominis je poslao aleksandrijskom patrijarhu Ćirilu.
Kakav je bio doseg toga djela u revolucionarnom stoljeću? Odjek je bio golem, potencijalno povijesnog utjecaja, jer odmetnuti salonitanski nadbiskup kao hrvatski primas formalno prevodi Iliriju u protestantski tabor, što je od strateškog značenja, pošto je upravo u slavenskim krajevima buknuo Tridesetogodišnji rat, koji započinje češkim ustankom, prvim “praškim proljećem”, “Praškom defenstracijom” 1618. godine…
No, protureformacija je brzo pobijedila u habsburškim krajevima. Protestanti nisu opstali nigdje u Srednjoj Europi, pa Istok kontinenta tako i postaje Istok - usprkos ranijim dosezima renesanse u Dalmaciji i Mađarskoj.
De Dominis u Engleskoj zapada u sukob s fundamentalističkim puritanizmom. Pisao je da bi se Anglikanska crkva, koja priznaje kraljev autoritet, mogla pomiriti i sjediniti s katoličkom maticom, ako se otklone ekscesi Rimske kurije, ali da se s puritancima ne može razgovarati, jer su fanatici, što vrijedi kako za laike, tako i za kler, koji je, zapravo, ostao nereformiran, pa vjerskom isključivošću zapravo brani svoje povlastice. Između te dvije reformacijske struje u engleskoj crkvi izbit će za dvadeset godina vjerski rat i Cromwellovi puritanci 1640. odrubit će glavu Jakovljevu sinu Karlu I. No, svojom je pomirljivošću, koja svih diskvalificira, tek izazvao silne napade. Polemizira objavljujući nove epistole pa, prisežući na vjernost kralju, ipak priznaje da kani napustiti Englesku.
Naredba pape Urbana
Činjenica je da su ga iz Vatikana vabili - obećali su mu da će zadržati časti, garantirali mu da će sve biti oprošteno. Prijatelj ga pismom upozorava da ne polaže vjeru u to, jer se u Rimu i na španjolskom dvoru o njemu govore strašne stvari, a cijela Europa uzavrela je i zaraćena - posvuda se upućuju nunciji, redovnici kapucini i isusovci, da špijuniraju i potkupljuju, te instigiraju sukobe među njemačkim vladarima, dok “rimski dvor odobrava sve te tehnike, varke, izmišljotine i laži…” (iz pisma Fulgenzia Micanzia 1622. godine). Prijatelj dodaje da smrt pape Pavla V, kojega je zamijenio Grgur XV, ništa ne mijenja u odnosu prema de Dominisu - oni samo “prave udicu i omču”, s jedinim ciljem da ga dovuku pred sud Inkvizicije!
| Profesor se obratio Peri Selemu da posreduje, da 2010. bude godina de Dominisa. Ali Selem je rekao da trenutak nije povoljan. Trese se Vlada, tko će razbijati glavu tipom koji možda nije bio protestantski raskoljnik, nego ekumenist... |
Sedam primjeraka originala
De Dominis je bio čovjek nagao, sujetan, pa je ipak odlučio napustiti Englesku gdje se zavadio - do tada mrzila ga je polovica kršćanske Europe, a poslije toga cijela. Strahovita pizma pobudila se u britanskim protestantskim krugovima, te zahvatila javnost i londonsko kazalište “The Globe” u sezoni 1624. postavlja Middletonovu satiru “The Game of Chess” gdje su suvremene političke figure prikazane kao šahovske, a de Dominis kao The Fat Bishop (lovac je na engleskom - biskup).
Vrativši se u Rim, de Dominis je dobio od pape domaću zadaću da sam pobije svoje teze. Lako je išlo s kritikom engleske crkve - kaustični bodul strovalio se na puritance isto onako žestoko kao ranije na kritiku kurije. No, nije se bio spreman odreći svoje pomirbene “Crkvene države”. Uto je umro Grgur XV. i naslijedio ga katolički Staljin, papa Urban VIII, koji je osudio Galileia. De Dominisa pak bacaju u tvrđavu Sant Angelo. Prethodno je morao, knjigom na knjigu, sastaviti deset tomova odreknuća od svoje “Republike”. Radio je sporo i umro na osmom poglavlju prve knjige, koja nije nikad objavljena, ali je primjerak sačuvan u Vatikanskoj biblioteci, pa ga je otkupio vrijedni Maletić, koji ga upravo tiska kao posljednji primjerak de Dominisovih Sabranih djela. Sva de Dominisova djela spaljena su u Rimu na lomači, na koju je bačeno i njegovo tijelo. Prethodno je od Inkvizicije osuđen kao Heretik, Antikrist, Izdajnik, Svinja. Papa Urban na presudu je svojeručno dodao: DA SE SPALI. Toliko o vatikanskom ekumenizmu…
U svijetu postoji ukupno šest ili sedam primjeraka originalnog izdanja “Republice Ecclestiastice”, od toga tri u Splitu. Dva je donio iz inozemstva don Frane Bulić, a jedan je poklonio Arheološkom muzeju privatni bibliofil. Služeći se fotostatima, Maletić je sam i sa suradnicima prepisao latinski tekst, da bi se zatim prevodio na hrvatski. Izdao je svih deset knjiga “Eklezije”, zatim de Dominisove radove iz fizike i dva toma u kojima su sabrani svi ostali poznati spisi. Na prijevodu se najviše angažirao akademik Darko Novaković, klasični filolog, no organizaciju i financije, s nešto pomoći Ministarstva kulture i Ministarstva znanosti, osigurao je sam profesor Maletić. Umoran je, materijalno iscrpljen, čini mi se da stvar nije dobila primjeren odjek.
Protestantski raskoljnik?
Slobodna Dalmacija dodijelila mu je svoju ovogodišnju nagradu, ali, čini se, pretrpio je nesupjeh u nastojanju da se 2010. proglasi jubilarnom godinom de Dominisa, što je predložio Saboru uz potporu gradova Splita i Raba. Predvidio je silni dijapazon prigodnih aktivnosti, pa se trebao održati i simpozij o de Dominisovu liku i djelu, pošto je posljednji takav napor učinjen još 1967. u organizaciju JAZU, na inicijativu Ivana Supeka. Tada je glavni prinos dao dr. Josip Turčinović, osnivač “Kršćanske sadašnjosti”, najveći hrvatski teolog i kršćanski intelektualac 20. stoljeća. O de Dominisu su pisali čuveni britanski publicist, povjesničar Noel Malcolm, te hrvatski filozof Edo Pivčević, hegelijanac u engleskom akademskom egzilu.
Maletić se obratio saborskom zastupniku Peri Selemu, profesoru arheologije, da posreduje oko te svedalmatinske inicijative, ali ovaj ga je upozorio da trenutak baš nije povoljan… Rebalans, trese se hadezeovska vlada, tko će sad još razbijati glavu nekim tipom iz XVI. stoljeća, koji možda nije bio protestantski raskoljnik, nego ekumenist, ali ta tolerancija ionako još nije prodrla u hrvatsku crkvu.
Aćimovićev pothvat
- Nemojte samo da nam se dogodi sramota, pa da UNESCO prihvati tu inicijativu, a Hrvatska izostane - upozorio ga je Maletić, a Pero je samo odmahnuo s visine svoja dva metra, koja mu je u mladosti priskrbila nadimak “šljivotres”. No, naravno da se baš to dogodilo, kao u lošem vicu - UNESCO će sljedeću godinu obilježiti kao godinu velikih hrvatskih učenjaka de Dominisa, Mohorovičića i Tesle, a Hrvatska će za 25 milijuna kuna proizvesti pet nastavaka serije “Čuvaj se senjske ruke”, s glavnim negativcem de Dominisom, koju će snimati Dejan Aćimović, poznati epizodni glumac, autor dva mala, ne naročito uspjela igrana filma i jedne knjige s receptima (“Glumačka kuharica”). Aćimović je napravio karijeru nastupajući u talijanskim i američkim akcionim filmovima gdje je igrao brutalnog balkanskog zlikovca, pa bi u svojoj ekranizaciji mogao nastupiti kao senjski nadbiskup, dakako ne onaj Goethov i Newtonov, nego lik iz Šenoine crno-bijele pustolovne melodrame s pucanjem i hrvatovanjem…
|
‘Narod, cara i engleskog kralja izdade radi sebe’
Dne 21. prosinca 1614. skupi se na trgu Piazza de fiori u Rimu silna svjetina da se nagleda neviđena čuda, da pogleda kako će se sažgati na lomači pod vedrim nebom mrtvo tijelo. Zar kakvog trijumfatora rimskog? Ne, tijelo prokletnika. Silno buktaše plamen, silno se vitlaše crni dim nebu pod oblake. Četiri crnoruhe sluge doniješe na ramenima crnu mrtvačku škrinju bez imena, bez znaka, bez krsta. Otkriše škrinju. U njoj ležaše prekrštenih ruku bradat crkovnjak, tamne žute puti u svilenom odijelu; svjetina uzmaknu prekrstiv se, a sluge baciše truplo u plamen. Življe uzigra plamen, življe praskaše lomača, crnje vijaše se dim pod čisto nebo. I lomača izgori do pepela, i svijet se raziđe, a jasna noć steraše se stratištem. Do lomače dovuče se zgrbljen visok starac bijele glave - dominikanac, i stade štapom raskapati pepeo, sve klimajući glavom. - Oče! - zapita ga čovjek, pristupiv k redovniku - šta tražiš? Dignuv glavu, pogleda redovnik čovjeka. - Oprosti! Ja sam stranac. Koga to spališe? - Dominisa. - Zar slavnoga učenjaka i biskupa? - Slavnoga? - Tako govori svijet. - Reci: izdajicu. Bude pastir narodu svomu - izdade ga radi sebe. Bude vijećnik caru - izdade ga radi sebe. Bude protestant i prijatelj engleskomu kralju protestantu - izdade novu vjeru i novoga prijatelja radi sebe, bude opet katolikom radi sebe. Po njegovoj smrti osudi ga inkvizicija, a danas izvukoše ga iz dominikanske rake i tu ga sažgaše. Vanitas, vanitatum vanitas! - nasmiješi se redovnik gorko. - Ti si ga poznavao? - Da, za mladosti bijasmo veliki prijatelji, a poslije, ondje na hrvatskom kršu - ljuti vragovi. Bijaše veleum. - A što tražiš po pepelu? - Srce tražim, srce! Nema ga! - odvrati redovnik Cipriano mirno, zatim koracaše polako put samostana, doviknuv čovjeku: - Vanitas, vanitatum vanitas! Laku noć, stranče! |
Denis Kuljiš
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....