ODLAZAK ZABAVNOG DIKTATORA

Hugo Chavez: Nikad ispričana priča karizmatičnog autokrata kojeg je cijeli svijet obožavao

Bivši pukovnik venezuelanske vojske bio je iskompleksiran zbog neuspjeha kod žena, no kad je postao predsjednik, triput se rastajao jer je uvijek imao vojsku ljubavnica
 AFP

Ovako mi to radimo, objasnio je u knjizi “Confessions Of An Economic Hitman” autor John Perkins. Neki krupni vlasnik kapitala iz Amerike baci oko na neku zemlju bogatu resursima, recimo neku od latinoameričkih zemalja, tamo ima mnogo nafte i plina. Prvo unajmi privatnu tvrtku za koju radim da izradimo studije. Radio sam to i za MMF. Šefovi mi signaliziraju koje brojke otprilike žele u izvještajima. To su obično prenapuhane projekcije gospodarskog rasta i energetskih potreba. Moj je posao da snimim stanje na terenu i namjestim brojke da izgledaju uvjerljivo.

Recimo, zemlji bogatoj naftom prognoziramo rast BDP-a preko 15 posto u idućih 20 godina, iako realno ne može prebaciti dva posto. Na temelju toga izračunamo da će joj potrebe za električnom energijom skočiti 17 posto, a nema šanse da skoče više od šest posto. Onda dolazi Halliburton i nudi da sagradi cijelu električnu mrežu. Vlada povjeruje u silovit gospodarski razvoj i potpiše ugovor, ali nema novca da plati Halliburton. Uzme kredit od Svjetske banke. Tako Halliburton prvo iscijedi Svjetsku banku.

No, zemlja ne može, niti je ikad mogla, ostvariti gospodarski rast koji sam izračunao, pa za nekoliko godina ne može plaćati kredite. Svjetska banka, MMF, američka vlada ili neka od megakorporacija u bilo kojoj međusobnoj kombinaciji, pripreme drugi krug procesa, u kojemu se zemlji nudi izlaz iz dugova ako privatizira svoje resurse. Tako se, istim novcem koji su isisali iz Svjetske banke ili drugog, obično međunarodnog izvora, dokopaju naftnih polja, vode, šuma, prometnih koridora, onoga što su u startu i htjeli. Ja kao “hitman” samo namještam brojke. Kada se neki predsjednik baš ne da, stvar često riješe građani. Optuže ga da je prokockao sjajne ekonomske šanse zemlje i odaberu novu vlast, u pravilu pitomiju za suradnju sa strancima. Ako ni to ne uspije, predsjednika i vladu se može uvjeriti na fin način, mitom.

Ako se i dalje ne daju i blokiraju proces, odrade ih “šakali”. Najteža je situacija kad vas prokuži predsjednik koji ima ideju što želi napraviti u svojoj zemlji, koji je svjestan vrijednosti njezinih resursa i narod ga voli. U cijeloj mojoj karijeri samo su se trojica suprotstavila: predsjednik Ekvadora Jaime Roldos, predsjednik Paname Omar Torrijos (koliko znam, njihove su fatalne nesreće odradili “šakali”) i predsjednik Venezuele Hugo Chavez. Otkačio nas je, nacionalizirao naftna polja i proširio svoju doktrinu “socijalizma za 21. stoljeće” na cijelu regiju. Bio je prejak i prelukav i mnogo je naučio kad je 2002. preživio državni udar koji smo mu smjestili. Njemu nitko nije mogao ništa.

Perkinsova je knjiga od prve objave 2004. osporavana vjerojatno više puta nego što je prodana, a trajni je bestseller. Vjerovali mu ili ne, njegovo je svjedočenje važno jer predstavlja upravo onu sliku ili realnost svijeta na kojoj je izrasla karijera predsjednika Venezuele Huga Chaveza. U 14 godina na vlasti Chavez je uspio polarizirati svoj ionako podijeljeni svijet, dokinuti sve odnose sa Zapadom, umrežiti se s parijama poput Gadafija, Ahmadinedžada i Assada, i upropastiti zemlju. Čovjek bi morao biti Dick Cheney da ne osjeti barem malo simpatije prema latinoameričkim revolucionarnim vođama, njihovim vizijama o društvu jednakosti i borbi protiv hegemonije multinacionalki, uostalom i zapad ima Occupy. Ali Chavez nije taj slučaj. Samo je njegova biografija tipična za tu regiju i njezinu burnu povijest, sve ostalo je jedinstvena, mučna priča o granici vizije i ludila, revolucije i destrukcije, kršćanskog Bolivarskog pokreta i demagogije, vođe i tiranina, dobrih namjera i okrutnosti koja vlada u njihovo ime. Ne može se mnogo naći o tome kakav je Chavez zaista bio čovjek. Skrivao se iza grandiozne ali simplificirane slike o narodnom vođi, vizionaru koji je cijelom svijetu dokazao da se može drugačije. Od prvoga dana vlasti okupirao je javni prostor. Na jumbo plakatima, na emisijama koje je sam vodio, držao govore, pjevao narodu, svirao gitaru, na radiju, u svim vodećim novinama. Najjači kanal bio mu je nedjeljni TV show “Zdravo, gospodine Predsjedniče”, u kojemu je bio voditelj i gost, i satima držao govore protiv američke politike.

Za svoj je narod držao govore koji su ljude bacali u trans, opisivao kako će sjajna zemlja biti Venezuela i kako će oni biti ponosni da žive u njoj. Za svjetske medije, imao je nepogrešiv recept, grubo napadanje američkih predsjednika. Bez sve te pažnje kod kuće i vani, bez kontroverze i dizanja tenzija polarizacijom, ionako bolno podijeljene Venezuele, pitanje je bi li baš 14 godina tako čvrsto vladao. Posljedica je to što o Chavezu danas postoje tri slike: njegovih kritičara koji ga isključivo demoniziraju, pristaša koji ne biraju argumente u obrani njegova lika i djela, i spektakularizirane medijske freske koju je stvarao sam Chavez, nizom burnih ispada i legendi i anegdota, sličnih onima koje su se ovdje nekada prele o Titu. Volio je primati novinare, voditi ih sa sobom po Venezueli i naširoko pričati o svom životu. Nije se mnogo trudio prikazati mučenikom niti herojem. Bile su to jednostavne, šture, jednoznačne priče, slične venezuelanskim sapunicama. Tako je u dokumentarcu Ligia Blanca iz 2002. u samo dvije slike opisao kako je postao ljevičarski vođa Latinske Amerike.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. studeni 2024 05:47