Inoslav Bešker: Rasprava je morala poći od studenta, a ne od novca (doduše, teško bi tu odluku bilo očekivati od Sabora)

Naš novinar Inoslav Bešker radi 44 godine u novinarstvu, gotovo sve to doba uz novinske objavljuje stručne i znanstvene radove, a posljednjih 15 godina radi i kao sveučilišni profesor južnoslavenskih književnosti i jezika u Italiji: prvo na Orijentalnom sveučilištu u Napulju, pa na Rimskom sveučilištu La Sapienza, a posljednjih godina je profesor Sveučilišta u Bologni. Predavao je i u Hrvatskoj, novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, a sada književnost na Filozofskom fakultetu u Splitu. Obrazovao se uz rad, diplomirao je novinarstvo, doktorirao poredbenu slavistiku, te je viši znanstveni suradnik.

Sramotna pat situacija oko zakonâ o visokom obrazovanju i sveučilištu, u kojoj su svi ljuti na sve, u kojoj se dure studenti, profesori i ministri, dok zastupnici gledaju sa strane i sarkastično komentiraju (poput dvojice mrzovoljnih staraca u Muppet Showu, kao da bi netko drugi imao biti zakonodavni protagonist a ne samo i jedino Sabor) mogla bi lako poslužiti za još jedan efektan i beskoristan otrovan komentar na račun nesposobnosti vladajuće garniture u Hrvatskoj - kad ulog u igri ne bi bio daleko viši od povrijeđenih taština koje su se uzvitlale po Hrvatskoj u ovom povodu.

Teško je moglo biti bolje

Ne zavaravajmo se: vladajuća garnitura je onakva kakvu ju je htio suvereni narod, pa je imamo. U toj garnituri je i politički cvijet (katkad suncokret, katkad maslačak, ali ne Larousseov) hrvatske “akademske zajednice”, a poneki (trenutno) izvan vladajuće garniture su sudjelovali u pristavljanju ovoga vještičjeg kotla oko kojega samo fale one tri rugobe iz Macbetha da mudro deklamiraju: “Ključaj, ključaj, težak slučaj!” (ako me staračko pamćenje ne vara, pored profesora i znanstvenika u Vladi i Saboru, te Ministarstvu, bili su tu i prof. Ž. Puhovski sa štrajkačkoga Filozofskog fakulteta u Zagrebu i prof. Cvrtila s Političkih znanosti, specijalist za sigurnosne problema pa valjda i za ovaj koji je stvoren oko sveučilišnih zakona).

Na žalost, ovi zakoni teško da bi mogli biti puno bolji (iako se i ovo što je predloženo može popravljati, ali bi za to bilo potrebno sjesti i staviti glave na okup a ne samo, da citiram pokojnog akademika Deanovića, “štomugođ prđeti ludijem”).

Demografski deficit

Ne mogu biti znatno bolji jer ih more dva istočna grijeha, dva propusta, od kojih prvi nije ni od ove vlasti ni od ovog sistema, nego je usađen u hrvatski način djelovanja: prvo, mi u Hrvatskoj zapravo nemamo strategiju ni obrazovanja ni visokog obrazovanja, pa zakoni vise u zraku pošto im manjka osnovni metodološki temelj; drugo, bolonjsku shemu smo ne samo aplicirali mehanički, nego ju je vlast - iz zlobe ili, još gore, iz nesposobnosti - denaturirala i karikirala, tako da je u nas primijenjena stupidnije negoli u Italiji, a za to je trebalo uložiti znatan napor.

Što će nama javno visoko obrazovanje, što je nama ta Hekuba i što smo mi njoj?

(1) Treba li nam državno visoko obrazovanje da bismo parkirali dio populacije koji bi inače opteretio burzu rada i podigao statistički postotak nezaposlenih mlađih od 25 godina iznad 50 posto, nebu pod oblake? To je bio trik u Titova doba, koji je dijelom užgao i ‘68 i ‘71, dakle dok sam bio student, ali od te podvale pseudokomunista nisu, eto, odustali ni pseudokapitalisti, kada sam dobrano u petom deceniju mirovinskog staža.

Uostalom, za razliku od Jugoslavije koja je prije pola stoljeća demografski bujala, Hrvatska je u sve to većemu demografskome deficitu pa bi morala svoju mladost zapošljavati sve brže, da bi imao tko puniti budžet i ubacivati u mirovinske fondove iz kojih su vladajuće garniture vampirski isisale ono što su naše generacije uzalud uložile za svoju starost.

(2) Treba li nam, inače, državno visoko obrazovanje kao popločanje puta u nebo znanja, otvoreno svakome tko žudi rerum cognoscere causas, dakle besplatno (ili gotovo besplatno) svakome tko bi se upisao i studirao, bez obzira koliko uspješno odnosno brzo? Obrazovanje koje će solidarno plaćati ona manjina uposlenih u malešnoj Hrvatskoj kao svoj obol budućnosti?

(3) Treba li nam, naprotiv, državno visoko obrazovanje koje će, na temelju jasno utvrđene strategije razvitka Hrvatske (koja, čujemo, ne kani biti rezervoar jeftine radne snage) biti u službi razvitka na bazi poredbenih prednosti

Lijepe naše (ako ih ikada utvrdimo), pa će to država plaćati iz proračuna, što košta da košta, a ostalo prepustiti tržištu, ali pod javnom kontrolom, smatrajući obrazovanje (a visoko još i više od nižih stupnjeva) bitnim razvojnim resursom, težeći da i ono bude jedna od poredbenih prednosti (a ne da naše najjače sveučilište, u konkurenciji 68 evropskih, zauzme visoko 67. mjesto samo zato što ga je na putu u ambis uspio preteći Univerzitet u Brčkome, ha!)?

Treba li nam, dakle, javno visoko obrazovanje u kojemu će država iz proračuna (tj. iz džepova poreznih platiša) plaćati ono što je svima nama nužno, dok bi privreda plaćala one kadrove koji su njoj nužni kroz sustav stipendija odnosno zaklada (oslobođenih poreza i tretiranih kao poreznih olakšica, molim, dame, gospodo i profesori u Saboru)? Dakle koje bi se tu našlo u konkurenciji s privatnim sveučilištima i veleučilištima, pa se svojom kvalitetom - tj. znanjem i trudom svojih profesora, koji se verificiraju svake godine nanovo - izborilo za bolji dio kolača?

Da se sa strane države ne financira program samo na temelju svog sadržaja, nego naknadno i na temelju toga koliki je postotak završenih studenata našao zaposlenje u roku od 6 odnosno 12 mjeseci po završetku obrazovnog procesa, jer to je objektivan pokazatelj, mjerljiv statistički, za razliku od arbitrarnog suda bilo samih profesora, bilo državnih činovnika.

Mrtvi kapital

Sabor prvo mora odlučiti koji od tih (ili inih) sustava visokog obrazovanja želi, izračunati kolika mu je cijena, odlučiti tko to plaća - a nakon te političke odluke zakoni su samo tehničko pitanje. Bez te odluke nema zakona koji će sam riješiti s(t)anje u visokom obrazovanju, sve da iza njega stoji Einstein a ne Fuchs.

Toliko o strategiji (iako bi se mogle o tome pisati knjige, a ne djelić novinskog teksta), a sada o Bolonjskom procesu.

Njegova je svrha bila ubrzati i pojeftiniti ulazak u svijet rada. Uzeti primjer USA gdje se neženja (bachelor) s bakalaureatom (bachelor), s prvim stupnjem visokog obrazovanja, upošljava kao 21-godišnjak, a ne čeka Isusove godine na materinoj košti, dok i država čeka kada li će početi dobivati kamate na ono što je u njega investirala. Mlada osoba koja ne radi nego dugo studira - mrtvi je kapital.

U Hrvatskoj su državna tijela (sama sveučilišta, a onda u svojoj domeni i državna uprava: MOZŠ, odbori, povjerenstva, AZVO…) mahom odlučila ne sabiti prethodne četiri godine (VSS odnosno VII/1) u tri (180 ETCS, baccalaureatus artium, kako se to zvalo dok su sveučilišta bila univerze, BA) koja jamče osnovno poznavanje struke koje se nadograđuje ili u praksi ili na magistarskom studiju, nego su odlučili faktički razliti četiri godine u pet.

Ne racionirati nego poskupiti, ne sažeti nego razduljiti. Štoviše, u Hrvatskoj im nije bila dovoljna sprdnja da je taj laureat “bakalar”, nego su mu nabili građevinski naziv “prvostupnik”, neprevodiv smisleno ni na koji ljudski jezik.

Umjesto da sačuvaju naziv npr. “diplomirani ekonomist” (tim više što su svakoga prethodno diplomiranoga mehanički promovirali u “maga”), ili da usvoje latinsku skraćenicu BA, koja je sada ionako postala svjetska, smislili su besmislen naziv koji zrcali njihov smisao za smisao.

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA