ISPOVIJEST ANTONIJE MIŠURE ‘Svi kažu da sam najgrublja košarkašica u Francuskoj’

Samo nekoliko mjeseci nakon dolaska u francuski Toulouse Métropole Basket (TMB), hrvatsku košarkašku reprezentativku i jednu od najljepših sportašica svijeta, 25-godišnju Antoniju Mišuru, francuski mediji već nazivaju fenomenom. Ne samo zbog njezine nevjerojatne ljepote već i zbog činjenice da je ova fatalna plavuša, zamamna osmijeha, visoka 1,81 metar, jedna od najagresivnijih igračica francuske lige.

U šest kola napravila je 29 osobnih pogrešaka, odnosno 4,2 po utakmici.

‘Nedavno sam vidjela naslov u francuskim novinama da sam najgrublja igračica francuske lige. Meni je to smiješno. Pomislio bi netko da igram k’o neka životinja. Ma nisam najgrublja, sve je to košarkaški prosjek, ali treba znati da je francuska liga vrlo jaka. Ljudima je, bit će, nespojiva moja figura s brojem faula.’

Tri mjeseca nakon dolaska u Toulouse, Antonija se vrlo dobro snašla u klubu.

‘Moram priznati da se već osjećam kao domaćin. Odlično su me primili i trener i cijela uprava kluba i moje cure iz kluba’.

Momak Marko

Kad je dobila priliku zaigrati za ekipu Toulousa, priznaje, nije mnogo razmišljala. Znala je da je francuska liga najjača, da je Toulouse novi klub s velikim ambicijama i odličnim trenerom.

‘Iskreno, da sam ih ja tražila, ne bih našla bolje. Imam osjećaj da oduvijek tu pripadam.’

Ugovor s TMB-om potpisala je na godinu dana.

‘Zasad sam prezadovoljna i ne bih se bunila da i ostanem u klubu.’

Na pitanje o najboljoj klupskoj prijateljici, Antonija bez razmišljanja odgovara.

‘Najbolja prijateljica mi je momak Marko s kojim živim.’

Trenutačno u Francuskoj rješavaju papire, a i Marko će, nakon završenog studija ekonomije u turizimu, krenuti u potragu za poslom.

Oboje zasad muku muče s jezikom. Marko ide na satove francuskog, Antonija se trudi s djevojkama u klubu što više komunicirati na tom jeziku.

‘Svi su mi govorili da u Francuskoj nitko ne govori engleski, no to nije točno. Svi su vrlo susretljivi, spremni su pomoći i još nisam naišla na negativan komentar zbog nepoznavanja jezika.’

Suigračice i trener Jérôme Fournier o njoj govore samo u superlativima; vrlo je temperamentna, puna pozitivne energije, nevjerojatno brza, odlučna i borbena.

‘Lijepo je čuti da ljudi koji te okružuju imaju pozitivno mišljenje, to je samo dodatni podstrek da budem još bolja’, kaže mlada Šibenčanka.

Predsjednik kluba Jean-Michel Amor očaran je njezinom ljepotom, no priznaje da to nije bio jedini razlog njezina dolaska u klub. Čelništvo kluba je svjesno da bi dolazak lijepe Antonije mogao ‘probuditi’ najjače sponzore te tako konačno potaknuti razvoj košarke u ružičastom gradu, kako Toulouse često nazivaju zbog brojnih fasada od cigle.

‘Kako bi senzibilizirali naše partnere, trebamo zvijezde. Trudimo se otkriti ne samo nečiji sportski talent nego i osobnost, a ljepota je dio osobnosti. I zbog svega toga ne čudi što smo se odlučili za lijepu, karizmatičnu, ali i vrlo brzu i energičnu Antoniju’, reći će ovaj bivši trgovac umjetninama, kojemu je ljepota i u sportu ako ne presudan, onda bitan faktor.

Iako joj kao i svakoj ženi laskaju brojni komplimenti na račun ljepote, Antonija, koja je na prošlim Olimpijskim igrama proglašena najljepšom sportašicom svijeta, ipak priznaje da bi više voljela da je ocjenjuju po njezinim sportskim uspjesima.

‘Lagala bih kad bih rekla da ne volim dobiti komentar na račun izgleda, ali od toga ne živim. Toliko sam se trudila, dala cijelu sebe u košarku. Nekako mi počinje smetati da svi toliko govore o mojoj ljepoti, jer ja nisam lutka ili fotomodel, nego profesionalna košarkašica.’

Ne skriva da prima i broje ponude za karijeru fotomodela.

‘Gotovo svakodnevno dobivam ponude za snimanje raznih reklama, ali košarka mi je uvijek na prvom mjestu. Zašto ne iskoristiti priliku i biti model u nekoj reklami? Neću uvijek biti mlada, a ako mogu dodatno zaraditi, zašto ne?!’

Ljudi su pokvarena rasa

No, priznaje da je na početku ipak bilo ljubomornih komentara.

‘Znate onu pismu “Ljudi su pokvarena rasa”... Uvik će biti zavidnih ljudi koji jedva čekaju da se dogodi nešto loše. Odavno sam naučila da se oko takvih ne treba zamarati. Takav je život, ili c’est la vie - rekli bi Francuzi.’

CIJELI ČLANAK PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU NEDJELJNOG JUTARNJEG