ISPOVIJEST GORANKA FIŽULIĆA NAKON BANKROTA 'Dobar je osjećaj izgubiti milijardu kuna...'

Bivši ministar i bivši top poduzetnik koji je stvorio lanac dućana Turbo Limač, Goranko Fižulić, dočekao me u sobici jedne kompjutorske firme okružen mladim kompjutorašima, dok su na stolu bile plastične figurice, nešto između onih iz Kinder jaja i McDonald’sa. Istovremeno jedna naoko čudna sprava, 3D printer, vukla je crvene špagete od plastike i radila okruglu crvenu lopticu za golf. Fižulić i dečki iz Perpetuuma bili su krajnje uzbuđeni, kao da sam na prezentaciji čuda koje će izmijeniti svijet, a posrnulom biznismenu kojem se nastavlja predstečajna nagodba s nekad slavnom Magmom oči su doslovno zasjale dok je objašnjavao svoj novi početak.

“Da nije bilo onog bivšeg posla, ne bi bilo ni ovoga. Ali da je Magma ostala, sa svojih 2000 zaposlenih i 60.000 artikala koje je nudila, jako bi se opirala ovoj tehnologiji. Onako kako smo mi radili, da je proizvodnja negdje daleko u Kini, a tržište tu u Europi, dokidala bi se ideja s 3D printerima”, kaže Fižulić dok su ispred njega ‘isprintane’ plastične figurice Disneyjevih junaka i koječega drugog.

‘Ma, nisu to igračke’

Objašnjava kako nova tehnologija nudi da svi mogu biti dizajneri i proizvođači, da se sve može raditi od kuće i od otpadne plastike ili nekog drugog materijala. “Cijela priča sada se okreće naopačke. Dok je do sada cijeli svijet vozio trilijune tona iz Kine i Dalekog istoka i stavljao na police trgovina u Europi i Americi, sada prvi put dolazimo u mogućnost imati masovno tržište za koje svatko može naručiti artikl koji ne postoji i koji će biti proizveden samo za njega. Da svaki predmet bude unikatan i napravljen po dizajnu naručitelja.” Kao u svakom biznisu, ideja je jednostavna. Preko interneta mogu se naručiti razne figurice, tematski ponuđene, od ukrasa za bor do povijesnih zgrada u mini verzijama, ali i dizajnirati svoje ideje. Nude se vaze za cvijeće ili nakit, a dizajneri mogu realizirati svaku ideju i ‘isprintati’ je na 3D printeru u bilo kojem materijalu. Dok su još do jučer ti printeri stajali 100.000 eura, sada su cijene pale i na 2000. Ali, tehnologija je ipak u samom začetku, jer su za Fižulićevu crvenu lopticu, koja se upravo stvarala pred nama, trebala puna dva sata.

Onaj Fižulić, ministar iz Račanove vlade, kasnije tajkun koji je jedrilicom plovio egzotičnim morima i čiji su dućani roditelje dovodili gotovo do bankrota, sada opčinjeno promovira novu tehnologiju u kojoj je u glavnoj ulozi printer od 2000 eura.

Igračke poredane pred Fižulićem neodoljivo su me podsjetile na to da je počeo i propao baš s igračkama, a sada im se vraća. “Ma, nisu to samo igračke, ovom tehnologijom možete proizvoditi sve. I ovo što tu vidite prije svega su modeli, ne igračke, a nema ničega što ne možete isprintati. Ovo se može primijeniti i u medicini i u kućanstvu.”

“Nikad nisam bio u ovakvom biznisu, ovo nije četrdeset i sedmi Turbo limač da predviđam rezultate. Ovo je promjena potrošačkih navika, ne u Hrvatskoj, nego globalno. Promjene se ne mogu dogoditi preko noći i to je dugačak put. Ovo je prva stepenica, kamen temeljac u primjeni tehnologije i mijenjanju načina na koji se kupuju artikli. Nismo došli na tržište koje već postoji, nego tamo gdje za sada nema nikoga.” Ali, Fižulić je svjestan da rezultata neće biti preko noći, onako kako je bilo s Turbo Limačem. “Jesmo li zakukurikali prije vremena, pa ćemo prije vremena i završiti, i to je moguće.”

‘Pa, mogao bi još jedan’

Sve je, kaže, nastalo na ruševinama nečega što je stvarao 20 godina, a sada želi ovim projektom namiriti one koji su bili i žrtve urušavanja Magme. “Ako ovo bude uspješno, u konačnici može biti jako veliko. Ali, može biti i ništa.”

Njegovi prvi poduzetnički koraci iz vremena stvaranja Magme, krajem 80-ih, sasvim su se razlikovali od onoga što Fižulić radi sada. “To je bilo vrijeme početka tržišnog gospodarstva kada su ljudi bili gladni potrošnje i ničega nije bilo. Nisam na početku Turbo Limača znao da će ih biti toliko, širio sam se po inerciji i išao logikom ‘pa, mogao bi još jedan’. To je bila nacionalna igra koja se kasnije pretvorila u regionalnu, a ovo sada je od početka globalna.”

Fižulić predstavlja svoj mali tim, dvojac iz Perpetuuma, Denisa Ristića i Ivu Špigela, te dizajnera Marka Salopeka, koji predaje u jednoj školi u Karlovcu i upustio se u investiciju s kupnjom printera. “Neću vam govoriti o novcima koji su uloženi, već o tome da je potrošeno 18.000 sati. Inženjer Ristić i ja potrošili smo najviše sati.”

Slučajno ili ne, uvertira Fižulićeva novog početka dogodila se baš u vrijeme dok se nastavlja predstečajni postupak za Magmu, a vjerovnici i dioničari trebali bi participirati u uspjehu novog projekta. Bar tako optimistički tvrdi Fižulić. “Odavno sam oplakao sve ono što se događalo s Magmom. Možda sam čak i zahvalan što se sve to tako dogodilo, jer malom se broju ljudi pružila mogućnost da izgube tu količinu novca koju sam ja izgubio. Na ovim prostorima daleko najviše, jer bio sam procijenjen da vrijedim 200 milijuna dolara.” Kada imate nakon toga ništa, kaže Fižulić posve mirno, znači da ste izgubili 200 milijuna. “To je dobar osjećaj.” Bi li, da je imao današnje iskustvo, drukčije postupao s Magmom? “Napravio sam cijeli niz grešaka u prosudbi. Kada se penjete, svaka sljedeća stepenica vam je dohvatljiva. A kada padate, kažete, nije moguće pasti još niže. Ali, uvjeravam vas da možete, da je septička jama nevjerojatno duboka i da se može beskonačno padati. Nikada nije kraj.” Objašnjava kako je u ljudskoj prirodi stav da se ne može prihvatiti, kada već počne pad, postoji ‘još, još, još’. “Ali, to znači da niste spremni za idući pad i to je mene, ali i stotine tisuća drugih, koštalo puno. Jednostavno se ljudi ne pripremaju za neuspjeh, već se pokušaju pripremiti za neku vrstu uspjeha. Za pad nitko, vjerujte.”

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg