INTERVJU SA SILOBRČIĆEM

ISPOVIJEST MILKE PODRUG KOKOTOVIĆ, KRALJICE POZORNICE 'Glumci obožavaju sebe. Ja ne. Ne volim ni sebe ni glumu!'

Slavna glumica govori o djetinjstvu, prvim ulogama, životu u Dubrovniku, Krležinu pozivu da se preseli u Zagreb, svome suprugu, Igrama, velikim redateljima i kritičarima...
 Marko Todorov/CROPIX

Djevojčica iz Dicma pokraj Splita postala je - kraljica kazališnih pozornica. Posebno ljetnih dubrovačkih. Milka Podrug udana Kokotović osvojila je scenu. I danas njome vlada. “Milka nazionale” odigrala je sve ženske uloge koje postoje... Izvrsno pamti, bistra je, sjeća se svega, vesela je i tužna istovremeno. Ima godina, ali se to ni ne vidi i ne osjeća. Upravo priprema uloge u Vojnovićevoj “Trilogiji” na Dubrovačkim ljetnim igrama. Mama Anđa nije željela da joj kći bude glumica.Nakon Klasične gimnazije u Splitu studirala je glumu na akademijama u Zagrebu i Sarajevu. Već 61 godinu radi i živi u Dubrovniku s gospođama i gosparima, ali je ostala “div’je spli’sko dite”. Milka je iznimno komunikativna, ali vješto uvijek taji svoj privatni život. Do danas...

- ...Ja sam imala sreću, došla sam u Dubrovnik zahvaljujući Kalmanu Mesarića koji je napisao u preporuci: ‘primite janje našega stada...’ Ta rečenica me gotovo stajala karijere, bilo je to sredinom 50-ih, jer je za mnom došlo i drugo pismo u kojem je pisalo sve o mojoj obitelji: da su mi otac i brat stradali na Bleiburgu, a da ja idem u crkvu i da pišem pjesme... Pismo proslijeđeno na partijski komitet. Imala sam tada 25 godina. To mi je smjestila jedna tada već starija dubrovačka glumica.

Koja?

- Znate li čuvati tajnu?

Znam.

- I ja znam pa vam neću reći ime. Haaahaaa... Jedan mladi glumac, tada skojevac, zaljubio se u mene pa mi je javio: Milka, morat ćeš otić iz Dubrovnika.Zamislite vi to. Ćaću su mi ubili, a mater mi je bila u drugom stanju, tada... No spasio me profesor Gamulin, iz one čuvene obitelji, koji je bio komunist i intelektualac. Zauzeo se za mene. A ja ni kriva ni dužna. Izjedalo me to, bila sam očajna što su bili ‘đelozi’ na mene. Martinovići su me čuvali i voljeli... Miše i Lidija.

Bojali su se nove, mlade glumice?

- Vjerojatno. U to vrijeme se sve rješavalo politički. Gospe moja... Uskoro se sve stišalo. Tada je počela moja karijera. Išlo mi je fantastično. Veliki Kosta Spajić me prihvatio. Inače, kasnije me nije, privatno, volio jer me zvao da dođem u Zagreb u Gavellu, a ja odbila... Tamo u Dubrovniku se ‘skutrila’ i polako gradila svoju umjetnost. Koji god režiser dođe u Dubrovnik - traži mene. To je izazivalo strašnu ljubomoru. Govorili su mi telefonom ‘došla si nam uzimat kruh, ajde u svoj Split, ajde u Zagreb...’

Uz to ste i privlačna djevojka...

- Ma, jesam bila, ali sam bila i - dobra glumica. To ih je najviše smetalo... a ja plakala i plakala... ne mogu vam govorit ta imena, još su živi...

Mami Anđi je godilo što ste glumica?

- Ma kakvi. Poludila je kad sam otišla u glumice. Sakrivala sam to, da ne dozna. Dicmo je selo... iako je mama živjela u Splitu. Mene je donijela u Split kad sam imala devet mjeseci... Čuveni splitski svećenik, Trogiranin don Mladen Alajbeg, župnik u Svetog Duje, rekao je mojoj majci: ‘šjora Anđa, pa krasno je da vam je kći glumica. To će vam biti dika’. A Anđa mu je, smrknuta, odgovorila: ‘ma nemojte mi to govorit...’ Kad sam izašla u novinama nakon Babajinog filma: ‘Mirisi, zlato i tamjan’ mama je mrmljala: ‘svi me zaustavljaju na ulici i govoru - aaa, Milka ti je glumica? A, meni kamen na srcu...’ Kad je izašao članak o tom filmu u Glasu Koncila, ipak je bila malo ponosna: ‘evo su te i moji fratri hvalili...’

Nije vas ‘mamio’ Zagreb?

- Savka me je zvala da dođem gore... I Krleža me zvao. Imala sam 1978. s Kunčevićem generalnu probu ‘Charlotte von Stein’, to bila je Goetheova prijateljica i - prilazi mi jedan čovjek, Josip se zvao. Bio je Krležin šofer: ‘poslao me je Krleža da li bi gospođa Milka bila ljubazna doći kod njega doma na ručak, ako joj odgovara...’ veli Josip. ‘Blago ti se... ajde...’ veli Kunčević. Prihvatila sam, naravno. Bela i Krleža su me sjajni primili. To prijateljstvo je trajalo sve do njegove smrti. Bela mi je davala svoj prvi scenski nakit, ja sam im slala dubrovačke naranče da ih cijede... Obećao mi je da će doći u Dubrovnik, zbog mene, vidjeti svog i Parovog ‘Areteja’. Nije stigao... Rekao mi je: ‘dođi u Zagreb, gdje bi voljela stanovati’? Kazala sam kako volim Gornji grad, tamo blizu gdje je stanovala Cata Dujšin. ‘Ako ostaviš Dubrovnik, dobit ćeš tamo stan’, kaže mi Krleža. Mogla sam reći: dobro. Nisam to rekla. Nisam željela napustiti Dubrovnik, bilo bi nepošteno... Što sam luda bila.

Mislite da ste pogriješili?

- Mislim da jesam. Pogriješila sam...

Mislite da biste postali još boljom glumicom u Zagrebu?

- Ne mislim to. Trebala sam misliti na budućnost, na starost...

Ma kakva starost, pa imali ste tada tek 48 godina...

- Točno, ali... Zagreb ima puno kazališta, gledala bih premijere drugih... ima puno bolnica, a ja sam ipak postajala pomalo starija...

Dicmo...

- Živjeli su moji roditelji već u Splitu, ali me mama pošla rodit gore, u Dicmo. Dovela me u Split u povojima. Svako ferije sam išla u Dicmo, družila se s rodicama koje su pasle ovce... bilo mi je divno...

Dicmo ima 7 sela: Kraj, Ercegovci, Krušvar, Osoje, Prisoje, Sičane, Sušci...

- Znam. Meni piše u legitimaciji - Prisoje. Muž mi govori: ti nisi niti iz Dicma, ti si iz Prisoje.

Iz Dicma su Inoslav Bešker, Ratko Rudić, don Ivan Grubišić, Davor Štern po mami... i - svi Podruzi...

- Je. Lijepo selo, ali to je sve - ‘golotrbina’, kako je Dicmo zvala mama Anđa. Pametna je mater bila. Ona je vladala tamo... Živjela je 105 godina...

I vi ćete...

- Pa, dobro mi ide... mama mi je govorila: ‘ti si dobra i duševna, daješ dobro svakome i Bog će tebi dobro dati. Isti si tvoj pokojni otac, Božo’. Bio bi u Dicmu dernek za svetog Antuna, a išli smo i u Sinj pješke, noću, za Gospu Sinjsku... ali nisam ništa razumila, premala sam bila. U Dicmu je crkva svetog Jakova. Za svetog Jakova i svetu Anu Dugopoljčani bi dolazili u Dicmo, na dernek, pa bi se tamo ‘đisalo’, vrtilo, plesalo, maramice su vijorile, vonjale murtelice... I - uvijek bi izbila neka tuča... bilo je i noževa... u tom kraju žutog klasja. Jo, sentimentalna sam prema mom Dicmu.

To je rimska naseobina, na desetom - decimus - kamenu, miljokazu od Solina?

- Možda.

Odgojio vas je Split... škola, gimnazija...

- Da. Split. Ali, tri grada su u mom životu: Split, Dubrovnik i Zagreb. U Dubrovniku sam tri četvrtine života. Sve su mi dali, a i ja njima. Zahvalna sam Dubrovniku. Dobila sam sve moguće nagrade. Kaže mama: ‘Dite moje... imaš to toga k’liko oćeš...a, jel’ čemu?’ misli na lovu...

Postali ste - Dubrovkinjom?

- Ne. Nikad nisam rekla ono njihovo ‘đe’... Splićanka sam. U Splitu ti sve kažu u lice. U Dubrovniku ne. Nisu baš iskreni, ali su uglađeni. To mi je draže. Civilizirano. Ja poštujem Dubrovčane. Ima nešto useljenika koji se ne prilagode... A mi, Vlaji, u Splitu... mi smo prihvatili splitske običaje i kulturu. Moja mati je postala prava Splićanka.

Dubrovačke ljetne igre?

- E, moram pazit što ću reći... znate, ja dole živim... Znate, nisu igre više u onom svom ‘Zlatnom dobu’. Bilo je više šoldi, za Igre. Sjećam se, gospođa Milica Babić, sjajna kostimografkinja, žena Ive Andrića, išla bi u čak Rim kupovati vrlo skupe kopče za ‘Otela’... Pare su ipak - potrebne za ostvariti veliki kazališni festival. Bili su glumci iz cijele Jugoslavije. Veliki Ljuba Tadić... ma, svi... Fenomenalni glazbenici, slavni dirigenti... jaki redatelji... ravnatelji... Fani Muhoberac...

Dubrovačke ljetne igre su - ljeti. Kako je zimi u Dubrovniku?

- Zima... vjetar... samo sjene izlaze iz ulica. Naročito sada, poslije rata. Sve škure su zatvorene, prodalo se sve... nema ljudi. Tužno. A ljeti kad vlada turizam, kruzeri su ispred Grada. Uopće i ne idem na Stradun... Dubrovnik je prelijep, ali ljeti prenapučen. Puno svijeta, a zidine nas stišću. Vruće, ne od ljeta, nego od ljudi... Nakon ljeta počinje mirna jesenja kazališna sezona. Na Igrama sam znala imati i po tri glavne uloge. Uz sve to snimila sam čak 18 filmova, što je također izazivalo ljubomoru, Bože moj... Posebno cijenim Kusturicu i Vrdoljaka. Izvrsni su režiseri, što god ljudi mislili o njima, privatno...

Dubrovnik, čini se, živi u nekom košmaru: lokalne afere i aferice, nesporazum oko Houellebecqovih ‘Elementarnih čestica’, kruzeri, golf na Srđu...

- Je, svega ima. Gradonačelnika svi tuže pa opet svi glasaju za njega? Zapravo, i ne može biti gore... Luda kuća. Zimmer frei... A, Međugorje? Dubrovnik je na putu do Međugorja... Ona Vicka, mogla se zaredit u švoru kad je vidila Gospu, a ne poć u Italiju da joj ljube ruke... Ma koja Gospa? Papa Franjo je mudar. Obožavam ga. Rek’o je da Gospa nije poštanska činovnica. Ima pravo. Molitva da, i ja odem moliti u Međugorje, ali sve ostalo je strašno... Fra Jozo Zovko je pametan i dobar svećenik, ali sve ipak mora imati mjeru... Biskup Perić nije popustio... ni Bešker koji javlja iz Rima da Međugorje, vjerojatno, neće dobiti status svetišta... Toj djeci vidiocima je valjda nešto zablještilo, ali to nije bila Gospa...

Vi ste vjernica?

- Naravno. Jesam. Od Dicma do danas... ja vjerujem u Boga i u Gospu. Molim se noću.

Zašto nema više ‘Areteja’, ‘Kolumba’, ‘Hamleta’ na Igrama?

- Aaaa, nema ih. Hamlet će biti. Sve se nešto modernizira. A što znači modernost? Modernost znači dobar autor, dobar glumac kojeg razumiješ i - intenzitet predstave. Ne možeš dodavat, ne možeš izmislit ‘Pater courage’ kad je ‘Mater courage’... Ne možeš kopirat Žorža Para koji je izmislio pohode na onih pet punktova u ‘Areteju’. A, gdje je ‘Edward II’? Sjajna predstava 1971... Sjećam se trojice velikih kritičara koji su voljeli, a i korili predstave: Dalibor Foretić, Petar Brečić i Tolja Kudrjavcev. Nema ni njih više... Bilo je to Sveto Trojstvo teatra. Zamislio si se kad ti jedan od njih nešto napiše... Ja nemam ništa protiv Houellebecqovih ‘Čestica’, to je sjajan tekst. Ali, zašto na Lovrijencu? To je suviše izazovno... U ime čega? U ime ljubavi?

Unatoč svemu vi ste i ove godine na Igrama...

- Ja nisam zaštitni znak Dubrovnika, kako neki kažu, ali ja znam da sam dobra glumica. Igram ovog ljeta tri uloge u Vojnovićevoj trilogiji. Upravo imamo probe... Igram u čast Koste Spaića jer me on usavršio kao glumicu.Naravno, igram i u slavu velikih redatelja Habuneka i Para. Tu spada i Magelli. E, imala sam neki intervju pa nabrojila režisere koje posebno cijenim i - zaboravim Magellija... Igrala sam u njegovom ‘Dundu Maroju’ mušku ulogu, židova Sadija. Magelli poludio, psovao me, ne mogu to ni ponovit... Ispričala sam mu se, pismom, pa se pomirili. Zaboravila ja mog Magellija... strašno.

Don Branko Sbutega je napisao komad za vas... Sveticu Ozanu... kotorsku...

- Jest. Nikako nisam došla do tog teksta. Don Branko otišao svom Stvoritelju, a teksta nema. A, znam, napis’o ga... taj savršeni svećenik. Di je on to stavio?

Imate li prijateljice u Gradu?

- Imam. Jedna je povjesničarka, druga je slavna šefica Interuniverzitetskog centra, treća je apotekarica, četvrta moja draga Đemila... Ali, imam ja svoj raspored, ne ću se ja svaki dan sa svakom od njih vidjet... Ja volim bit sama.

Tko je Kokotović? Zašto ga krijete?

- Ne krijem ga ja. On se krije sam. Cijelog života. Miše Kokotović je moj muž. Bokelj, iz Risana je. Komunist i sjajan gospodin. Nema ga ni na fotografijama samnom. Nije mi nikad došao na premijeru. Dolazio bi na generalne probe...

Živ?

- Je, je. Stariji je deset godina od mene. Pomalo zaboravlja... čak i mene...

Bili ste udati, kratko, za glumca Božidara Smiljanića.

- Jesam, za dišpet Kokotoviću... trajalo je to tek sedam dana... Pisala sam Kokotoviću: Miše, ako me nećeš ženit - ja ću se udat. Pa sam se i udala. A, strašno je da on to pismo nije primio, jer je bio kod majke u Risnu, a ne u Dubrovniku... Došla mi rodbina pa me pitala jesam li ‘dobre glave’. Mater me proklinjala i svijeće palila sedam dana. Rastala sam se od jadnog Smiljanića pa smo se Kokotović i ja vjenčali i i slavili u jednoj menzi u Dubrovniku. Bila sam divlja i nezrela... nagla... zaljubljena...

... i lijepa...

- Ma, ne mogu se smislit u ogledalu. Nije to lažna skromnost. Pokrivam ogledalo krpom... Ja imam samo kajanje i neku autodigresiju između mene i moje osobnosti. Glumice vole sebe, obožavaju se. Ja ne.

Djeca?

- Aaaa, nemam. Kad sam imala 31 godinu, bila sam u šestom mjesecu trudnoće... napipala sam jednu kvržicu... Uplašila sam se da imam nešto gadno... i otišla pod nož. Nije bio rak... Izvadili mi dijete, rezali me... zračili me. Ozračili me, jer nisu me dobro zaštitili. Nisam više smjela ni probati imati dijete.

Sretni ste što cijeli život - glumite?

- Ja glumu - ne volim.

???

- Dobro ste čuli. Volila bih da sam bila ‘lijeva’ slikarica. Živjela u ateljeu... Slučajno sam postala glumica. Mislite da se šalim? Iscrpio me život glumice. Nakon predstave svi moji kolege idu popit piće, lumpat... a ja - doma. Pušim... Ranije bih popila čašu viskija, stavila noge na stol i pušila. Sad samo pušim...

Dobro je popit jedan bićerin... srca radi.

- Znam. Popit ću gutljaj nakon ovog strašnog intervjua... Znate koja mi je bila zaista prva uloga? U vrtiću, u Splitu. Dali su mi da igram - anđela. Počela sam kao anđeo...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 22:35