ISPOVIJEST PODUZETNIKA 'Kalem mi je uz pomoć generala Miljavca otuđio 103 milijuna, a sve je onda i generalu uzeo'

Na nepošten i nezakonit način riječki tajkun Jozo Kalem, poznatiji kao prijatelj bivšeg ministra financija Slavka Linića, došao je do vrijednih nekretnina nekadašnjeg građevinarskog diva IGM Tounj, odnosno do kamenoloma sa 140 godina dugom tradicijom kojim je to poduzeće upravljalo 60 godina u Tounju, malom mjestu nedaleko Ogulina, utvrdili su tako djelatnici karlovačke policije i državnog odvjetništva. Terete ga da je do sada počinio prijevare teške oko 150 milijuna kuna, tragajući istovremeno za još 77 milijuna kuna koji su se po istom principu “zagubili” po poslovnim knjigama nekoliko Kalemovih poduzeća.

Priča o IGM Tounju je izuzetno komplicirana i teško shvatljiva običnom čovjeku, a godine su trebale istražiteljima da prikupe dokumentaciju i objasne na koji je način ovaj tajkun gotovo bez kune došao do stotina milijuna kuna vrijednih nekretnina. Jedan čovjek o IGM Tounju zna više od svih. On se zove Ivan Pađen i prije samo šest godina imao je 99 posto dionica 400 milijuna kuna vrijednog poduzeća koje je zapošljavalo 500 radnika i ostvarivalo promet od milijun kuna - dnevno. Koliko je taj kamenolom značajan govori podatak da je materijal iz njega korišten za sve značajnije građevinske projekte u Hrvatskoj i regiji, od gradnje željezničke pruge Budimešta-Rijeka 1873., zbog čega je baš te godine i otvoren, pa do prije koju godinu gradnje autoceste Zagreb-Split. Sve što je Pađenu ostalo od njegovog životnog projekta je na tisuće dokumenata raspoređenih po policama i jedna zastavica s natpisom IGM Tounj, u uredu velikom šest kvadrata u kojemu sanja povrat otetog.

Ulaganje u razvoj

Za Tounj je, kaže nam, bio vezan od malih nogu, jer mu je odande majka, te je još kao dječak starijima pomagao pri utovaru kamena na konjsku zapregu kojom je potom bio materijal transportiran do željezničke pruge. Životni put odveo ga je u Njemačku, oženio se i dobio djecu te onda, nakon 17 godina, odlučio doći kući. Bavio se prijevozništvom, a punim se pogotkom pokazalo otvaranje vulkanizerske radnje u Dugoj Resi. Zbog rata je sav promet prema jugu silom prilika bio preusmjeren Dugom Resom, zbog čega je njegov Gummi Pađen financijski procvao.

- Prošao je rat i 1996. su me moji Tounjčani pozvali da uložim zarađen novac u posrnuli IGM Tounj, što sam i učinio. Založio sam sve što sam imao, digao kredit, nešto čak i posudio, ali privatizirao sam 99 posto poduzeća koje je tada imalo 118 zaposlenih i godišnji promet od 31 milijun kuna. Uslijedilo je 13 godine ekspanzije tijekom koje se sva dobit iz godine u godinu ulagala u razvoj. Problemi u poslovanju počeli su jer sam, kao i većina gospodarstvenika, bio žrtva politike, odnosno nelikividnosti države. Na naplatu od Hrvatskih željeznica morao sam čekati do 300 dana, četiri milijuna kuna vrijedan bitumen za autocestu morao sam naplaćivati sudskim putem godinu nakon isporuke, jer su moje fakture u ladice stavljali Sapunar, Mikulić i ostali iz HAC-a, a ja sam bio, slobodno napišite - Dudek i samo vozio i gradio.

Dugovi dobavljačima

Zbog takvih su mi rasli dugovi prema dobavljačima, pa tako i prema ključnom, Gričpetrolu, 2007. dug je bio 27 milijuna kuna, a dvije godine kasnije već 73, jer smo imali ogromna ulaganja za velike poslove koji su bili u najavi, a cijena goriva i butumena se udvostručila. Naznaci krize bili su na vidiku. Dobivao sam signale da mi žele “maznut” firmu, i to preko Gričpetrola kojemu sam dužan za gorivo. Tim ljudima nudim tada da uđu u suvlasništvo IGM-a u zamjenu za dug, međutim, u igru tada niotkuda ulazi Jozo Kalem, s kojim nisam poslovno surađivao, ali je on s Gričem. Zbog kratkoročnih obveza prema dobavljačima obraćam se HBOR-u tražeći 12 milijuna eura kredita kojima bih zatvorio sva potraživanja i restrukturirao poduzeće. Upućuju me na Hrvatsku poštansku banku. S obzirom na veličinu poduzeća, vrijednost, promet, broj zasposlenih i podrčuje od posebne državne skrbi na kojem smo poslovali, kredit je gotovo trebao biti samo formalnost, tako su mi rekli. U banci me dočekuju Ivan Sabljo, Nediljko Žaja iz Gričpetrola i Jozo Kalem, koji me u to uvjeravaju. Dva mjeseca kasnije doznajem da nikad zapravo HBOR-u iz HPB-a nisu poslali moj zahtjev za kredit. Nakon toga mi se javlja Kalem kao spasitelj s prvim konkretnim prijedlogom - dokapitalizacijom i sanacijom duga. Da su njegove namjere poštene trebao me uvjeriti general Pavao Miljavac, naš zajednički prijatelj, koji je s njime došao. Imao sam u sebi neki crv sumnje i nisam želio da Kalem pristupi dugu, smatrajući da nema smisla da dug samo prijeđe “s Janka na Marka”, trebala mi je dokapitalizacija da riješim vjerovnike. U tom trenutku me Žaja iz Griča blokira sa 20 milijuna kuna i tako kreće stvarna Jozina akcija preuzimanja, to sam tek kasnije shvatio - priča Pađen.

Blokiran i nemoćan, potpisuje ugovor o nagodbi kojom njegov vjerovnik više nije Gričpetrol nego Kalemov Europetrol, koji je on zatim prodao slovenskom Petrolu. Ugovorom mu daje otplatni rok od 43 rate da vrati dug.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg