ISPOVIJEST SLAVKA ŠTIMCA'Peckinpah me tjerao na međunarodnukarijeru, ali tada me to nije zanimalo'

Slavko Štimac u nas je i dalje velika zvijezda. Prije no što će napustiti pulski festivalski centar u Circolu, iako već pomalo umoran od dva uzastopna intervjua, i zdvojan od toga što ga očekuje još i televizijsko snimanje u hotelu Rivijera, spremno je pristao na poziranje s djevojkama iz Hospitalityja: novinarska pitanja baš ne voli, ali zajedničko fotografiranje koje će nekome ostati draga uspomena za njega je svetinja. Na terasi hotela Rivijera, nekoć bučnom središtu društvenog života pulskog festivala, a danas mirnom i ugodnom kutku istarske metropole, nakon što je završio televizijsku obavezu, upustili smo se u podulji razgovor, no već nakon nekoliko minuta pojavila se konobarica s praznim listom papira i zamolila ga da joj se na njemu potpiše. Bez pogovora je to napravio.

Protagonist omiljenih filmova “Vuk samotnjak”, “Vlak u snijegu”, “Ko to tamo peva”,”Sjećaš li se Dolly Bell” i serije “Salaš u Malom Ritu” iznimno je zadovoljan, jer će napokon prestati biti samo glumac: svojedobno je za beogradsku Politiku pisao šarmantnu kolumnu Pogledi sa strane (kako on kaže - u čehovljevskom stilu”), a sada je sa Srđanom Penezićem, redateljem koji već dugo živi u Los Angelesu (tamo je napravio zanimljiv i zahtjevan crtić “Film noir”), napisao scenarij za film “Dobrica” koji je dobio potporu srpskog filmskog fonda i rangiran je kao najbolji u ovoj sezoni: Srđan će ga režirati, zajedno će ga producirati, a Slavko će igrati glavnu ulogu. O čemu govori film?

Novi film o dobroti

- Priča filma nije politički korektna - nema ni ratnih zločina, ni homoseksualaca, ni Roma (smijeh). To je priča o ljudskoj dobroti, zapravo bajka za odrasle, više u stilu Prestona Sturgesa i nešto malo Franka Capre. Jedan bračni par nađe pokraj kontejnera bebu i posvoji je. Ona je od samog početka stalno nasmijana i zato dobije ime Dobrica. Poslije odrasta i u njenom se karakteru ništa ne mijenja: čini dobra djela, nikome nije zavidna, protiv nikoga ne spletkari. To bi samo po sebi bilo zamorno, no Dobrica je okružen ljudima potpuno drukčijih osobina, koji se pod njegovim utjecajem mijenjaju. Svi koji su čitali scenarij jako su zadovoljni. Na jesen ćemo konkurirati za dodatna sredstva u Hrvatskoj, s Propeler filmom Borisa T. Matića kao koproducentom.

Vama biti samo glumac nije dovoljno?

- Nimalo. Čitav se život pokraj tebe odigrava i nastojiš to ne propustiti. Gluma je kad staneš pred kameru, pokažeš nekakvu karizmu ako je imaš, izraziš emociju s određenom mjerom i paziš da ne pretjeraš, trudiš se ostati u liku koji igraš, u priči koju si dobio.

‘Vuk samotnjak’

Ali pročitao sam vašu izjavu da nije sve u dolasku pred kameru, treba dobro poznavati i tehničke okolnosti snimanja...

- Problem je bio u tome što su nekad uvjeti snimanja bili puno kompliciraniji, kamera nije bila tako fleksibilna, morao si paziti na svjetlo, na ton, a ipak u pravom trenutku pokazati emociju koja se od tebe traži, obojiti njome svoje dijaloge. Sve mora djelovati iskreno. Po prirodi sam dosta emocionalan pa mi to i nije tako teško padalo. Fascinantno je kako kamera vidi tvoje unutrašnje stanje, ona je kao neki mikroskop, uvijek prepozna ako lažeš. Gledam kako su moji mladi kolege šokirani preciznošću koju ja tražim, no ja sam to tako naučio, tako sam ispekao zanat.

Kada ste svega toga postali svjesni?

- Od samog početka.

Ne valjda već na snimanju “Vuka samotnjaka”?

- Tamo mi je najveća škola bila gledanje “dublova”, jer smo film naknadno sinkronizirali. Odmah bih shvatio zašto je neki kadar ušao u završnu verziju, a neki nije. Kada se kamera uključi, ti sebe napumpaš točno koliko treba, da ona zabilježi taj intenzitet. Za tako nešto moraš jako dobro poznavati tekst. Ne podnosim improvizaciju. Ako do toga dođe, ja to nazivam mijenjanje dijaloga. Često sam prilagođavao dijaloge po sebi, mijenjao sve što mi je zvučalo rogobatno.

Znači, nije baš lako biti filmski glumac?

- Ma kakvi.

Vi ste jedan od rijetkih glumaca bez formalne glumačke naobrazbe koji se jako dobro snašao u kazalištu...

- Pozvali su me Miki Manojlović i Žarko Laušević u predstavu “Čekajući Godota”. Igrao sam Luckyja. Imao sam dug, prilično težak monolog, bilo je tu i scenskog pokreta koji sam uvježbavao sa Sonjom Vukićević. Ekipa je bila fina, igrao je i Brik, Miodrag Krivokapić, a pojavila se i Hristina Popović, koja je tada bila djevojčica, a danas je ozbiljna glumica. Pokojni Ranko Munitić napisao je kritiku koja mi je bila jako veliko ohrabrenje. Bavio sam se time dvije-tri godine, igrao i Dostojevskog, a onda me Emir Kusturica odveo na snimanje “Undergrounda”, koje je trajalo godinu i pol dana.

Kazalište je stres

Poslije se niste vraćali kazalištu?

- Ne. Iskreno, kazalište je za mene bilo stres. Ja sam perfekcionist i u svakoj bih se predstavi emocionalno potrošio. Ne možeš to isto ponoviti sutradan. Tu negdje je bila i publika, sa svojim reakcijama koje je bilo teško predvidjeti. Moja je komunikacija uvijek bila s kamerom, znao sam u što ću gledati i gdje ću stajati, a ovdje mi je sve bilo nekako čudno, suviše otvoreno. Srećom, “Čekajući Godota” bio je vrlo komorna predstava i način izražavanja je bio vrlo sličan filmskom. Nisam više igrao i zato što sam otišao u Ameriku, gdje sam proveo osam godina. Moja supruga, slikarica Vesna Golubović, tamo je praktično odrasla, najbolji su joj prijatelji bili Damir Sokić i Nina Ivančić, po njenom mišljenju i najbolji hrvatski slikari, a družili smo se i s mojim Ličaninom Mladenom Stilinovićem i njegovom suprugom Brankom Stipančić. On je nešto drugo, avangarda, i ponosan sam što mi je poklonio nekoliko svojih radova. Volim se uspoređivati sa Sokićem, sviđa mi se njegova svedenost, minimalizam, sve koristi taman koliko treba. Tome i ja težim u glumi. Određen izraz mora se pojaviti na onom mjestu na kojem je dramaturški zadan: važni su karakter i priča, a ne tko je koliko puta u krupnom planu.

Niste nikad bili glumački pedagog? Sve što pričate moglo bi biti jako poticajno za nekoga tko se počinje baviti glumom...

- Nisam. Studirao sam književnost. Za pedagoga ipak treba formalno glumačko obrazovanje.

Jeste li igrali u “Sutjesci”, to, naime, nikad ne spominjete?

- Jesam. Bravo, to me još nitko nije pitao. Može me se vidjeti u sceni s Ljubom Tadićem koji igra Savu Kovačevića. Ja sam jedan od kurira. Vidjeli su me u “Vuku samotnjaku” i rekli: “Ovog malog moramo ubaciti u film”. Ništa, nikakva uloga. Zbog toga su me držali dva tjedna u hotelu na Tjentištu. Pokušat ćemo tu moju dječju karijeru iskoristiti u “Dobrici” kako bi prikazali junakovo djetinjstvo, samo se moramo dogovoriti za filmska prava. Htjeli bismo uzeti samo moju figuru iz, recimo, “Vuka samotnjaka” i staviti je u novi kontekst. Mislim da to još nitko nikad nije radio.

Imate li tremu pred snimanje “Dobrice”?

- Ne bih to tako nazvao. Ima već 41 godina otkako sam se prvi put pojavio u ovoj Areni i mislim da sam skupio dovoljno iskustva da se upustim u nešto takvo. Mogu okupiti dobru ekipu, prepoznati prave profesionalce s kojima možemo napraviti sjajnu stvar. Ipak, kad počne snimanje, moja će uloga prestati i bavit ću se samo onim što se događa ispred kamere.

Niste razmišljali o tome da i sami počnete režirati?

- Možda će to doći u obzir kod mojeg sljedećeg projekta.

Kakvo vam je bilo iskustvo s glumcem koji je prvi put postao redatelj, konkretno s Ralphom Fiennesom u “Koriolanu”?

- On je krasan tip, isto je sav na emocijama. Izvinjavao se što mi nudi tako malu ulogu, govoreći da bismo jednom zajedno trebali raditi nešto puno veće. Razgovarali smo i došli do istog zaključka, da najbolji rezultati dolaze kada se prepustite intuiciji, ali se prije toga morate dobro pripremiti. O tome je razmišljao dok je snimao “Brižnog vrtlara”, eksperimentirao je upravo s tih pozicija. Prošle godine mi je poslao sliku s pismom i pitao: “Kada ćemo opet raditi?” Divan čovjek. Kao stvoren da igra kneza Miškina u “Idiotu” Dostojevskog. Mi s Balkana morali bismo se naučiti takvom ponašanju.

Gerard Butler bio je vaš glavni partner...

- Uh, njega je Ralph tlačio. Jednom je tjerao da se zbog njega kadar 35 puta ponavlja. S Gerryjem sam se jako sprijateljio, on bi mi govorio: “Nisam ja nikakav glumac, ja sam pravnik po profesiji. Novinari stalno pričaju da sam karijeru započeo u predstavi ‘Koriolan’, a ja sam tamo samo statirao”.

Telegram koji čuvam

Snimali ste digitalno?

- Ma ne, na filmskoj vrpci. Ponavljanja su samo kod nas problem. Kod trećeg “dubla” svi dobivaju slom živaca, troši se vrpca. Kako se radi vani, shvatio sam na snimanju “Željeznog križa” Sama Peckinpaha. On je radio s nekoliko kamera, da se može igrati rakusima i slow-motionom, a kod ponavljanja uopće nije zaustavljao kameru. To bi kod nas bilo nezamislivo.

Jeste li gledali dokumentarac o snimanju “Divlje horde”? Činilo se da je kadar koji snimaju bez veze, vrlo artificijelan, a kad ga pogledate u filmu, izgleda fantastično.

- Na žalost, nisam. Bio sam dobar s njegovim direktorom fotografije Johnom Coquillonom, koji je s njim radio neprekidno, od filma “Psi od slame” do “Ostermanova vikenda”. Pričao mi je da je vjerovao da je savršeno namjestio kadar, a onda je došao Sam koji se nije odvajao od boce votke i posude za led, pogledao kroz objektiv, zatražio preinake i John je konsterniran ustanovio da je on u pravu. Mene je obožavao. Još čuvam njegov telegram koji mi je poslao u Liku i poručio: “Dođi u London, imamo još tri dana snimanja”. Stalno mi je proširivao ulogu, za što je pak imao osnova, jer James Coburn, koji igra njemačkog oficira, doživljava apsurd rata upravo preko prijateljstva s tim ruskim dječakom, odnosno sa mnom.

Kada ste počeli učiti engleski?

- U petom razredu osnovne, nastavio sam u Londonu, u koji sam odlazio kasnije, i nakon dosnimavanja “Željeznog križa”. Govorio sam vrlo “british” engleski, no danas govorim američki kao da sam otamo.

Kako vam je bilo u Londonu s Peckinpahom?

- Super. Unajmio je stan u kvartu Chelsea, došao sam do njega, nije još bio ustao, kada se pojavio neki čičica sa štapom i podviknuo mu: “Diži se, barabo!” Coquillin me gurnuo i rekao: “Znaš li tko je to, to ti je Don Siegel”. Sam mu je, naime, nekad asistirao. Prvi put sam vidio nekoga tko je superiorniji od njega, tko ima veći autoritet. Tražio je tada po Europi lokacije za “Telefon” i navratio u London. Imao je istog scenografa, Teda Hapwortha, kao i Sam u “Željeznom križu”. Otišli smo sva trojica na ručak, a Sam se unosio Siegelu u lice, pokazivao na mene i govorio: “Ovoga malog moraš uzeti u film, pogledaj te oči, to ti je europski Marlon Brando”. Poslije su me njih dvojica učili igrati lažni poker. Nisam vjerovao da sjedim s dvojicom takvih legendi.

(...)

Intervju u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista