ISPOVIJEST UDOVICE IZUMITELJA APAURINA 'Realizirala sam se kao žena, a sada spremam izložbu muških aktova'

Poznato je da je Lada Szabo Kajfež udovica imućnog izumitelja apaurina i nekadašnjeg političara Franje Kajfeža te da je naslijedila veći dio njegovog imetka, među kojim i dvorac Miljanu. Možda je poznato i da se udavala tri puta, kao i da se povremeno pojavi na nekim društvenim događanjima. Međutim, manje je poznato da su Ladini omiljeni hobiji slikarstvo i heklanje. Ulje na platnu njezina je omiljena slikarska tehnika u kojoj za 8. ožujka, na Dan žena, s prijateljicom Sandy Uran priprema izložbu muških aktova.

Ona i njezin treći suprug Milan Kreković ugostili su nas u svom domu u Matuljima iznad Opatije, koji se prostire na čak 400 m2.

Atraktivna, 56-godišnja Lada dočekala nas je dotjerana, u pripijenom crnom odijelu, crnim štiklama, našminkana, s raspuštenom kosom i širokim osmijehom… Ništa ne prepušta slučaju. I vrlo je srdačna i vedra. Osmijeh joj ne silazi s lica.

Kuća u kojoj žive Lada i Milan raskošno je uređena. Mnoštvo je detalja na kojima se, vidljivo je, dugo radilo. Milan je kuću uređivao godinu dana. Kaže ponosno kako je brinuo o svakom detalju. Zavjese je, primjerice, naručivao iz Londona i New Yorka…

Uređivao ju je za sebe i svoju pokojnu suprugu, no ona ju, nažalost, nikada nije vidjela. Umrla je, jednako kao i Ladin Franjo, od raka.

“Prokleta bolest. Ali što ćemo, život ide dalje. Mora ići”, dodaje Lada.

Milanova pokojna supruga bila je klizačica, a on je nekada ranije, u mlađim danima, trenirao hokej. Djece nisu imali. Ladine kćeri iz braka s Kajfežom danas su već odrasle djevojke s adresom u Zagrebu.

“Mi smo tu sami. Ja ponekad odem u Zagreb. Prema potrebi i da vidim kćeri, ali Milan i ja smo tu najveći dio vremena”, kaže Lada.

Najdraža tehnika ulje na platnu

Milan objašnjava kako u skorijoj budućnosti planira s Ladom otići u Švicarsku u kojoj je i živio godinama.

Otkud Ladi ljubav prema slikanju? I kako je i kada otkrila svoj talent?

“Čini mi se da je moje slikarsko umijeće djelomično uvjetovano genetikom. Sestra moje pokojne bake je krasno slikala. Već sam kao mala pokazivala tu sklonost bojama. Stalno sam nešto crtala kistom, bojicama… Omiljeni predmet u školi bio mi je likovni. Onda sam imala dugu pauzu, jer sam nakon mature došla u Zagreb. A u Zagrebu nikog nisam poznavala i slabo sam govorila hrvatski. Tata mi je tada rekao da Likovna akademija ne dolazi u obzir, jer ‘tko će me u Jugoslaviji upisati na Akademiju’? A vezu nismo imali. Rekao mi je: ‘upisao sam te na Filozofski fakultet i izvoli. Rješavaj svoje ispite.’ Ali ja sam umjetnik. Vjerujem da se svatko rađa s nekim talentom. No, dugo nisam slikala. Kad sam upoznala Franju također nisam slikala, onda su se rodile djevojčice… I tek kad su one malo porasle, onda je Franjo, koji je jako volio umjetnost, rekao: Daj počni opet slikati. Idemo kupiti boje, štafelaje, svu potrebnu opremu…To je bilo 1995.”, prisjeća se Lada.

Lada i Franjo Kajfež ispred dvorca Miljana, koji je Lada prodala 2009., kada se udala za Milana Krekovića

Kad je starija kći krenula u osnovnu školu, živjeli su na relaciji Zagreb - Miljana, pa je ona 1996. upisala Likovnu školu Jozo Kljaković na Rokovom perivoju. Godinu dana je radila isključivo crtanje olovkom na papiru, a drugu i treću godinu samo ulje na platnu.

“To mi je najdraža tehnika kojom se mogu poigravati jer mogu slikati kistom, komadom drveta, čačkalicom, špahtlicom, prstom… Teško se suši, pa mogu raditi i preinake. Ponekad čak ravno iz tube nanosim boju. Nakon toga sam opet imala pauzu, ali posljednjih pet godina slikam u kontinuitetu. Ova slikarska faza će, čini mi se, trajati. Cure su već velike. I odlične su. Alana ima 24, a Francesca 21 godinu. Starija isto ima tu umjetničku crtu. Ostao joj je još magisterij na Akademiji likovne umjetnosti, smjer kiparstvo. Odličan je student i krasno radi. Jako sam ponosna na nju”, priča Lada. A puno priča. I puno se smije.

Ostavlja dojam snažne, autoritativne, karakterne žene.

Anatomija muških tijela

U fasciklu s fotografijama njezinih slika ima i mnogo fotografija pletenine na lutki. Ladin ručni rad. Možda pomalo neobično za bogatu nasljednicu, ali ona doista hekla tunike. Donosi nekoliko primjeraka i objašnjava da oko jedne ima jako puno posla.

“Od pokojne sam bake naučila što se sve može napraviti od običnog konca. Ona je vezla debele stolnjake. Znate kako je to prije bilo, vezla je goblene, štrikala, heklala... Od nje sam naučila heklanje. Ona mi je prva stavila iglu u ruke. Imala sam 20-ak godina kad sam uočila taj sjajni konac Mare. On je onako viskozni, lagani… Tada sam pomislila: idem pokušati sebi nešto napraviti. Naravo, isprva je to bilo tako-tako, a onda sam radila cijele kolekcije. Kad organiziram izložbu svojih slika onda uvijek imam i malu modnu reviju svojih pletenih tunika”, objašnjava.

No, ne prodaje tunike. Teško joj je uopće odrediti cijenu.

“Ne mogu im staviti basnoslovnu cijenu. Ručni rad se kod nas, nažalost, ne cijeni. Za jednu tuniku mi treba oko mjesec dana rada, a klupko tog konca košta 67 kuna. Ako radim dvostrukim koncem, u tim tunikama bude i do 5 klupka. Ispod 200 eura je ne mogu dati. U suprotnom bi bilo kao da ih dijelim. Radije ću ih sama iznositi. No, onda sam shvatila da ih nakupljam u ormaru i imam ih već toliko da ne znam kad ću ih iznositi. Frendice su tražile da njima prodam, pa eto, za sada samo njima prodajem”, kaže Lada. Ona ih, naime, i dizajnira iz svoje glave i sama izrađuje.

Kad su ona i prijateljica Sandy Uran, inače novinarka i slikarica, razmišljale što bi im mogao biti motiv, dosjetile su se muških tijela i njihove anatomije.

“Volim kad je izložba živa. Ženskih aktova u umjetnosti ima mnogo, ali gdje su muški? I radimo na tome. To neće biti pornografija. Vidjet će se sve i ništa”, obećava Lada.

Pozirao joj je, kaže, bivši hokejaš iz Švicarske Milan Kreković. I prasne u smijeh.

“Radim prema fotografijama. Nije ni mogao pozirati. To bi bilo jako naporno. Sjećam se kad sam ja pozirala kćeri, bilo mi je vrlo teško, skoro sam zaspala”, opet se smije.

Za predstojeću izložbu priprema četiri slike, a isto toliko će naslikati i Sandy. Kaže i kako ne treba pretjerivati s količinom. Bolje da ih je manje, ali da su kvalitetne. Inače postane dosadno. Izložbu su počele pripremati početkom siječnja, a otvara se 8. ožujka. Do sada je izlagala u Opatiji, Rijeci, Kastvu, na Krku… A u Zagrebu je imala prvu izložbu u galeriji Mirko Virius u Tkalčićevoj.

“To je bilo vrlo brzo nakon završene likovne škole. Bila sam članica Međunarodnog kluba žena u Zagrebu, i nas 11 se okupilo i izložilo tamo svoje radove. A sve smo imale neko likovno obrazovanje. To je bilo 1998.”, prisjeća se.

Kakve su kritike?

“Jako dobre”, tvrdi Lada.

Ali niti njih, kao ni heklane tunike, još ne prodaje.

“Mnogo sam ih poklonila. A ako je netko hoće kupiti, prodat ću. Doduše, danas je teško prodati sliku. Mnogo je umjetnika. Uostalom, čini mi se besmisleno tražiti puno novca za moju sliku, no za 50 kuna je ne mogu dati. Mislim da je cijena od nekoliko stotina kuna sasvim korektna. Ovisi i o formatu. Jedna manja ne može koštati kao ona od 1,2 metra. Moram pokriti materijal. Minijature ni ne znam raditi, jednostavno ne mogu…”, objašnjava i dodaje kako se divi umjetnicima koji izrađuju minijature. Sve njezine slike imaju nešto plavo.

“Plavo je more, plavo je nebo… Plava mi djeluje smirujuće, prirodna je boja… Prekrasna”, objašnjava svoju fascinaciju plavom bojom.

Kuma Ankica Tuđman

Listajući fascikl s fotografijama njezinih slika nailazim i na portrete nekih poznatih lica, a među njima i onaj pokojnog predsjednika Franje Tuđmana i generala Vladimira Zagorca.

“A da. Što je uopće s njim danas? Gdje je? On je tražio da ga naslikam. Namučila sam se slikajući te ordene na njegovoj uniformi. Kad sam dovršila sliku, njegova prva supruga Gordana rekla mi je da je na njoj još ljepši nego uživo”, smije se Lada.

A predsjednik Tuđman?

“Tu sam sliku poklonila njegovoj obitelji. Znate, prvi hrvatski predsjednik i njegova supruga Ankica mojoj su mlađoj kćeri krsni kumovi. To sam naslikala polovicom 1998. Tražila sam Ankicu neku lijepu fotografiju, pa prema njoj naslikala, jer je predsjednik već bio bolestan. Pokojni Kajfež bio je u politici 10 godina. Najprije je bio ministar industrije i energetike, kasnije i prvi Krapinsko-zagorski župan, a u trećoj fazi i savjetnik u Vladi, pa poznajem mnogo političara. Ankica je divna. Jeste li čitali njezinu knjigu? Vrijedi pročitati da vidite što su sve prošli. Nemojmo je promatrati kao predsjednikovu ženu, već kao osobu…”, govori Lada.

......

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg