ISTINA O NAŠEM ŠKOLSTVU 'Učenici malo znaju, a profesore i dalje baš nitko ne cijeni'

Magistra pedagogije Michelle Braš Roth posljednjih deset godina isključivo je okupirana međunarodnim istraživanjima u obrazovanju. Uz dva obimom manja istraživanja (TALIS i ICILS) na kojima radi, nacionalna je voditeljica PISA projekta, najvećeg svjetskog istraživanja u obrazovanju u koje se Hrvatska uključila 2004. godine.

Koliko smo realno loši u usporedbi s drugima?

- Neupitno je da su kompetencije naših 15-godišnjaka ispod prosjeka OECD-a i da se nalazimo u donjem dijelu međunarodne skale. Najviše od svega zabrinjava činjenica da iz naših osnovnih škola i dalje uredno izlaze učenici bez razvijenih osnovnih razina triju kompetencija potrebnih u svakodnevnom životu, prirodoslovnoj, matematičkoj i čitalačkoj.

Vidite li u posljednjih deset godina ikakav pozitivni pomak?

- U dosad provedena tri PISA ciklusa rezultati se uopće nisu promijenili. I dalje imamo oko 18 posto prirodoslovno nepismenih učenika, oko 30 posto ih ne zadovoljava ni početnu razinu matematičke pismenosti, a u čitalačkoj pismenosti se rezultat promijenio nabolje tek za nekoliko postotaka, no još uvijek gotovo 20 posto srednjoškolaca ne može upotrijebiti pisanu informaciju na odgovarajući način. Indikatori trenda jasno pokazuju da nema nikakvog pomaka u prosječnom rezultatu naših učenika.

Dojam je da se 50.000 eura godišnje, koliko plaćamo članstvo za međunarodno istraživanje, baca jer nam rezultati ničemu ne služe. Imate li mogućnost agresivnijeg nastupa prema obrazovnoj politici?

- Moj je posao da sa svojim timom provedem istraživanje i pružim egzaktne podatke, ali nemam puno utjecaja na to kako će se dobiveni pokazatelji koristiti u donošenju političkih odluka u području obrazovanja. Nije mi poznato jesu li ti pokazatelji bili podloga za neke promjene. Nitko me nije kontaktirao.

Što se propustilo poduzeti? Njemačka je, primjerice,krenula u promjene sustava već nakon prvih loših rezultata PISA-e.

- Naravno da smo mogli nešto promijeniti, tada se intenzivno radilo na HNOS-u (Hrvatski nacionalni obrazovni standard). Nacionalni okvirni kurikulum (NOK) također je inoviran, no učenici testirani 2009. imali u primjeni novi program tek 2 godine. Nažalost, ni do danas se ne vide neki značajni pomaci.

Michelle Braš Roth

U čemu je problem?

- Naš je problem što su nastavni sadržaji često nekonzistentni unutar pojedinog predmeta, neusklađeni među predmetima, preopširni, zastarjeli, dobno neprimjereni. Učitelji imaju puno poteškoća da uopće obrade sve propisane sadržaje prema Nastavnom planu i programu. S druge strane, većina je roditelja i učenika sve ranije usmjerena na ocjenu potrebnu za upis u srednju školu nego na stvarni razvoj za život potrebnih kompetencija. Visok postotak odlikaša i nerealno niska stopa ponavljača jasno ukazuju na neobjektivne rezultate uspjeha na kraju svake školske godine. Metode i tehnike poučavanja također treba mijenjati.

Dakle, gotovo sve. Od kuda početi?

- Reducirati nastavne sadržaje, aktualizirati ih i stalno povezivati s konkretnom primjenom u životu. Zatim bi trebalo intenzivirati primjenu aktivnih metoda poučavanja, osposobiti i motivirati sve učitelje koji ih ne prakticiraju dovoljno često.

Da sada počnemo s promjenama, koliko bi vremena trebalo proći da vidimo prve rezultate?

- Obrazovni sustavi su izuzetno inertni i tromi, potrebno je čekati jako dugo da bi se vidjeli rezultati. No najvažnije je pažljivo osmisliti i dobro pripremiti konkretnu promjenu. U školstvu treba izbjegavati ishitrene odluke i prerano uvođenje većih ili manjih promjena. Pripadam prvoj Šuvarevoj generaciji, pa imam i osobno iskustvo jedne takve reforme.

Čije bismo iskustvo mogli najlakše i najbrže iskoristiti?

- Mađarska u zadnjem ciklusu ostvaruje vrlo slične rezultate kao mi, no pozitivne pomake može zahvaliti intenzivnoj kampanji i promoviranju vanjskog vrednovanja. Unazad nekoliko godina počeli su s obveznim testiranjem svih učenika u nekoliko ključnih predmeta, rezultati se javno objavljuju i više nitko ne može pobjeći od odgovornosti za rezultate svojih učenika. Roditelji i lokalna zajednica itekako su dobro upoznati s kvalitetom rada u pojedinoj školi i to je svojevrsni pritisak da se kvaliteta poučavanja unaprijedi.

Kako im je uspjelo pokrenuti učitelje?

- Ublažili su pritisak na njih distribuirajući svim školama takozvane ‘teaching kits’, odnosno metodičke pakete s već razrađenim primjerima za obradu nastavnih jedinica, pratećim nastavnim materijalom i priručnicima koji im olakšavaju brzi prelazak na aktivne metode poučavanja. Nije se čekalo da učitelji kroz dugotrajno usavršavanje polako počnu prakticirati konstruktivističku paradigmu poučavanja.

Kako osigurati da jednom započeta reforma bude i provedena?

- Jako kasnimo i o strukturalnoj reformi sustava govori se već godinama. Još krajem devedesetih bila sam članica jedne od radnih skupina Prosvjetnog vijeća koje je razvijalo strategiju prelaska na devetogodišnje obvezno obrazovanje, a i dalje smo jedna od rijetkih zemalja s osmogodišnjom osnovnom školom. Svaki ministar obrazovanja unazad zadnjih dvadeset godina najavljuje veće ili manje reforme tijekom svog mandata, no malo ih se zaista i stigne realizirati. Posljedica je to loše zakonske regulative koja ne obvezuje novoimenovanog ministra da nastavi s provođenjem započetih reformi, stalno počinjemo ispočetka.

Je li nedostatak novca na koju se uporno poziva ministar Vedran Mornar uistinu tolika barijera?

- Kvalitetno obrazovanje ima svoju cijenu. Pitanje je političke odluke hoće li se naći dodatna sredstva za obrazovanje ili će se s postojećim resursima očekivati čudo. Kakve reforme možemo pokretati kad najveći dio proračuna za obrazovanje odlazi na plaće?

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista