Ivo Sanader: HDZ-ovac koji je volio Blaira, a ne Tuđmana

ZAGREB - Slušaj, a zašto si ti toliko sklon tom Račanu”, pitao me Ivo Sanader u kolovozu 2002. godine dok smo, na njegov poziv, ručali na terasi Dubravkina puta.

Sanader je tada bio šef opozicije, s dosta nestabilnim položajem u Hrvatskoj demokratskoj zajednici, dok se Ivica Račan suočavao s trećom, i najtežom godinom svoga premijerskog mandata (dva mjeseca kasnije, u jesen 2002. godine, Račanu će se dogoditi slučaj generala Janka Bobetka, kojeg je Haag želio dobiti pod svaku cijenu i kojeg Račan, podjednako čvrsto, nije želio izručiti).

Rekao sam Sanaderu da Račana, nastranu od našeg osobnog prijateljstva, smatram najboljim strategom na hrvatskoj političkoj sceni. “Račan je jedini političar koji donekle točno može predvidjeti što će se dogoditi i koji razumije i nacionalne i stranačke prioritete… Svi drugi u tome ste strahovito kratkovidni”, odgovorio sam Sanaderu, koji je u ono vrijeme bio vrlo tolerantan sugovornik.

Otprilike godinu i pol kasnije, pošto je već bio izgubio parlamentarne izbore održane pretkraj 2003. godine, Ivica Račan pozvao me da vidim njegov novi, veliki stan u donjogradskoj palači u Boškovićevoj ulici.

Račan se nije želio preseliti iz starog, nepodesnog stana na šestom katu zgrade u Badalićevoj na Trešnjevci dok je god bio premijer, jer je takvo ponašanje jednog predsjednika Vlade držao nepristojnim.

Račanov bijes

Naravno da smo, među neraspakiranim selidbenim sanducima, razgovarali o politici, a ne o zagrebačkoj arhitekturi s početka dvadesetog stoljeća.

Račan je bio gadno bijesan na Sanadera.

“Slušaj, sve što taj čovjek izvodi samo je predstava za javnost, koju ste popušili i ti, i svi drugi hrvatski novinari i političari. Ključna je stvar da Sanader nije promijenio samu bit HDZ-a. HDZ je i dalje netolerantna, protudemokratska i jako nacionalistička stranka, koja će s najvećim zadovoljstvom svrgnuti samog Sanadera kada on postane dovoljno slab.

Drugo, uostalom, nije ni zaslužio.”

Kako smo vidjeli ovih dana, Ivica Račan bio je i posmrtno u pravu, iako, naravno, u ono vrijeme ni on ni ja nismo znali da Sanader stvara koruptivnu mrežu, putem koje je, zapravo, vladao Hrvatskom, i čije je puknuće značajno pridonijelo Sanaderovu konačnom političkom padu.

Ivu Sanadera upoznao sam početkom 1996. godine, jedne nedjelje ujutro, u stanu Marka Grčića, mog mentora, velikog prevoditelja i najvažnijeg hrvatskog novinskog urednika unatrag više od šezdeset godina.

Grčić i Sanader dugogodišnji su prijatelji, koji su se zbližili po književnoj liniji.

Grčić, kao duboko pošten čovjek, nije želio održavati skoro nikakve kontakte sa Sanaderom otkako je ovaj postao predsjednik Vlade. Smatrao je to nepriličnim.

Sanader je predložio da se nađemo kod Grčića, jer je znao da Tuđmanova tajna policija Marka nije pratila i prisluškivala, dok mene i njega jest.

Sjećam se da mi je Sanader došao s nekim od brojnih besmislenih američkih ili europskih projekata za budućnost “regije”. On je taj projekt smatrao opasnijim od drugih sličnih dokumenata, pa je predložio da ga objavimo, znajući da će to izazvati jedinstvenu negativnu reakciju hrvatske javnosti.

Budući da sam i u ono vrijeme, kao i danas, bilo kakvo formiranje “regije” kao zamjene za Jugoslaviju smatrao kontraproduktivnim i duboko neprihvatljivim za hrvatske nacionalne interese, prihvatio sam Sanaderov prijedlog, te na prve tri ili četiri stranice Globusa objavio sporni dokument.

Sva su reagiranja, od SDP-a do HSP-a, bila strahovito nepovoljna, pa su autori jednog od brojnih onodobnih pokušaja stvaranja uvjeta za regionalne integracije naglo odustali od rečenog projekta.

Tuđman ih je živcirao

U iduće dvije godine Sanader i ja redovito smo komunicirali. Ivo Sanader i Mate Granić jedina su dva hrvatska političara koji, u Tuđmanovo vrijeme, novinama nikada nisu servirali niti jednu netočnu informaciju.

Ivo Sanader drugu je polovicu devedesetih proveo kao zamjenik ministra vanjskih poslova Mate Granića, nakon što ga je dr. Tuđman bio smijenio s mjesta predstojnika Ureda predsjednika.

Iz tih vremena potiču Sanaderovi sukobi s HDZ-ovom desnicom, osobito s Ivićem Pašalićem, ali i s Andrijom Hebrangom. Sanader se, međutim, čuvao sukoba s Vladimirom Šeksom koji je, kako je očito iz Šeksova sjajnog intervjua za Globus, s velikim zadovoljstvom odigrao presudnu ulogu u Sanaderovu isključivanju.

U proljeće 1998. godine Mate Granić i Ivo Sanader pozvali su Tomislava Wrussa, tadašnjeg urednika Jutarnjeg lista, i mene na ručak u jednu pomalo opskurnu, ali izvrsnu roštiljarnu iznad zagrebačkog Krematorija, blizu Granićeve kuće.

Ministar vanjskih poslova i njegov zamjenik ponudili su nam suradnju, uz očekivane diskrecijske uvjete.

I u idućih godinu i pol, sve do Tuđmanove smrti, Sanader i Granić opskrbljivali su nas posve točnim informacijama, ne tražeći ništa zauzvrat.

Mislim da su obojici Tuđman i HDZ toliko išli na živce da su jedva dočekali pad Tuđmanova režima. Uostalom, ni jedan ni drugi, svjetonazorski gledajući, nisu bili odveć bliski HDZ-u; osobito ne Ivo Sanader.

Nova ambicija

Mislim da je od tog podsljemenskog susreta pa do idućeg ručka sa Sanaderom, u vrtu Esplanadina Bistroa, prošlo oko dvije godine. Sanader je pozvao Grčića i mene da nam objasni svoj koncept novog HDZ-a.

“Jasno je da je stari HDZ propao zbog bahatosti, nepoštenja, konzervativizma i pretjeranog nacionalizma”, počeo je Sanader.

“Ma slušaj, Ivo, sve je to točno, ali ti nemaš baš nikakve šanse da to promijeniš”, upao mu je u riječ Grčić.

“Naravno da imam”, nije se dao Sanader.

Grčić i ja ironično smo ga pogledali. Onda je Sanader počeo obrazlagati plan preuzimanja vlasti u HDZ-u.

Kazao je da su ključni igrači njegova projekta Vlado Šeks i Luka Bebić. Ustvrdio je da je njih dvojicu pridobio, naprosto zato što Šeks vrlo dobro zna da ni u kakvim okolnostima ne može postati predsjednik Hrvatske demokratske zajednice, dok Bebić to i ne želi.

Osim toga, obojica nisu mogli podnijeti Ivića Pašalića, Sanaderova protukandidata za mjesto predsjednika HDZ-a.

Poslije Šeksa i Bebića, Sanader se bacio na Miomira Žužula, s kojim je dijelio čitav niz interesa i uvjerenja: od vanjske politike do šampanjaca i cigara.

Naposljetku, Sanader je u igru vratio i Andriju Hebranga. Kasnije mi je često govorio da je Hebrang najvažniji čovjek u njegovoj piramidi vlasti, zato što Hebrang kontrolira cijelu HDZ-ovu desnicu.

Izbori su pokazali da je Sanader precijenio Hebranga.

U vrijeme formiranja nove HDZ-ove strukture vlasti, Ivo Sanader ni u jednom mi trenutku - a o HDZ-u smo razgovarali satima i satima - nije spominjao Jadranku Kosor. Negdje 2001. ili 2002. Sanader i ja počeli smo se intenzivnije družiti.

Sjećam se da su, negdje u proljeće 2003. , Sanader i njegova supruga došli kod mene na večeru, i ostali do pet ujutro.

Iznenadilo me koliko je dr. Mirjana Sanader imala oštrije i tvrđe političke stavove od svog supruga; gospođa Sanader bila je alergična na SDP i nije mogla prestati kritizirati Račana, prema kojem je, čini mi se, osjećala nešto između bijesa i prezira.

Istih tih dana, kada je, dakle, supruga novog predsjednika HDZ-a privatno demonizirala Račana, Ivo Sanader dao mi je intervju za Globus, u kojem je bio predložio veliku koaliciju: koalicija SDP-a i HDZ-a izvorno je Sanaderova zamisao.

Političke stavove Ive Sanadera lako je definirati.

Tolerantni premijer

Sanader je pragmatični liberal, kojeg je okruženje prisililo da se ponaša konzervativno. Nikada nije imao problema s obranom liberalnih stavova.

Kada se osjećao najjačim, poslije izborne pobjede 2003. godine, Sanader je Financial Timesu odgovorio da ga se uopće ne tiču reakcije hrvatske desnice na njegovo približavanje Srbima, jer da će onaj dio desnih glasova, koje bi HDZ zbog toga moga izgubiti, ionako kompenzirati glasovima s centra.

Sanader je iskreno mislio da Srbe treba uključiti u središte hrvatske politike. Bio je podjednako tolerantan i prema Talijanima, i prema Bošnjacima, dok, koliko se sjećam, nikada nije pokazivao ni najmanju sklonost prema tradicionalnom hrvatskom nacionalizmu. Da bi se Sanadera uopće razumjelo, gotovo je presudno uočiti kako je za njega konkretni politički cilj uvijek bio iznad bilo kakve ideologije. U onom trenutku kada je uhićenje Hrvoja Petrača postalo pitanje hrvatske legitimacije pred Europskom Unijom , Petrač je postao jedna od vodećih Sanaderovih meta.

Sanaderova je vlast u proljeće 2004. izdala tjeralicu za Petračem, da bi godinu i pol dana kasnije Petrač bio izručen Hrvatskoj.

U vrijeme opravdane hajke na jednog od šefova zagrebačkog podzemlja, Sanader je bio izložen medijskom linču Petračevih prijatelja i suradnika.

Sanaderova odlučnost da Hrvatsku što prije uvede u EU i NATO bila je toliko snažna, da je uhićenje Ante Gotovine postalo priroritetni sigurnosni cilj.

U toj je akciji Sanader dobio stopostotnu potporu Vladimira Šeksa, jednog od autentičnih HDZ-ovih ljevičara koji je, zbog starog sukoba sa Stipom Mesićem i Josipom Manolićem, kao i zbog osobne povezanosti s Branimirom Glavašom, dugo godina morao igrati pod desničarskom krinkom.

Treća Sanaderova policijsko-politička incijativa označila je, pak, početak njegova pada.

Bilo je to negdje u prosincu 2006. Vozio sam se prema Bledu. Pozvonio je mobitel. Iako sam išao na vinski vikend, učinilo mi se da bi bilo nepristojno ne javiti se predsjedniku Vlade.

Sanader je vikao: “Pa jesi li vidio što su ovi napravili! Ruše pravnu državu! Svi ćemo otići k vragu! Ne mogu se ja sam boriti protiv te mafije!”. Nazvao me jer je tog subotnjeg poslijepodneva bila objavljena neka sudska ili saborska odluka, kojom se Branimir Glavaš puštao iz pritvora.

Sanader je bio neopisivo bijesan. Sasvim opravdano.

Nekoliko tjedana kasnije hrvatski je Sabor, pod predsjedanjem Vladimira Šeksa, pokušao donijeti još jednu odluku u Glavaševu korist. Gledao sam saborsku sjednicu i nisam mogao vjerovati što se događa.

Odmah sam nazvao Sanadera, koji je bio na putu. Prepričao sam mu da HDZ-ova većina ponovo želi pustiti Glavaša na slobodu. Premijer je opsovao, a onda je uslijedila jedna mala, do danas interna humoreska.

Vladi Šeksu zazviždao je mobitel još dok je vodio sjednicu. Šeks se usred saborskog zasjedanja morao javiti na telefon. Prijedlog u Glavaševu korist povučen je za nekoliko minuta.

Suočavanje sa zahtjevima

Uhićenja Ante Gotovine i Branimira Glavaša samo su neki od čitavog niza primjera Sanaderova pragmatičnog liberalizma, iz prvih godina njegova mandata. Ti se primjeri ne mogu ograničiti samo na obveze prema Haagu, kao conditio sine qua non svih hrvatskih međunarodnih integracija.

Sanader se posve jednako pokušavao ponašati u ekonomskoj politici. Primjerice, kada je vidio da se njegovi gospodarski ministri, u koje nije imao osobito povjerenje, ne mogu suočiti sa zahtjevima hrvatske javnosti, Ivo Sanader pokušao je angažirati jednog uspješnog, široko cijenjenog hrvatskog ekonomista, koji nema baš nikakve veze s Hrvatskom demokratskom zajednicom.

Sanader je tom čovjeku nudio posao u rangu ministra, i kasnije vodeće mjesto u njegovu core businessu. U pregovorima, kojima sam prisustvovao, Sanader je nekoliko puta bio naglasio da članstvo u HDZ-u nije uvjet. Sanader je već negdje 2006. bio u dubokom sukobu s dijelom HDZ-a, samo što mu se to nitko u HDZ-u nije usudio reći. Sanader je, pak, bio svjestan da bez HDZ-a ne može vladati.

I tako je došlo do famozne scene u jednom washingtonskom talijanskom restoranu, kada je, u srpnju 2006. godine, Ivo Sanader, posve neoprezno, pred dvadesetak ljudi, najavio kako će izbaciti Vladimira Šeksa iz HDZ-a, jer da se strankom mora upravljati čvrstom rukom.

Nestranački ljudi

Vladimir Šeks potvrdio je, u intervjuu za novi Globus, da ga je taj Sanaderov akt iskrenosti, definitivno okrenuo protiv predsjednika stranke i Vlade.

Sanaderu je u ono vrijeme tretirao HDZ isključivo kao tehničko sredstvo svoga održavanja na vlasti: državom je, budimo realni, upravljao premijerov Kitchen cabinet, u kojem su sjedili Ratko Maček, Bianca Matković, Hido Biščević, Božo Biškupić i Mladen Barišić, kojima su se ponekad pridruživali neki drugi protagonisti naše javne scene, ne nužno iz Hrvatske demokratske zajednice.

Naprotiv, neki od ljudi s kojima se Sanader najčešće konzultirao nisu imali baš nikakve veze s HDZ-om. To se, uostalom, vidjelo krajem 2008. godine, kada je Sanader angažirao Tomislava Karamarka, Vladimira Fabera i Ivu Šimonovića.

HDZ-ov premijer cijeli je sigurnosni i pravosudni sustav dao u ruke ljudima koji nisu bili članovi HDZ-a: dapače, Faber, odlikovani ratni veteran, čovjek koji je uhitio Branimira Glavaša, dugogodišnji je HDZ-ov protivnik. Sredinom dvijetisućitih, kada se poslije par čaša znao opustiti, Sanader je pričao o svojim političkim uzorima.

Među njima nikada nije bio Franjo Tuđman, čiju je politiku prema Bosni i Hercegovini žestoko osuđivao.Naprotiv, Sanader, kao vođa konzervativne stranke, najčešće je, i s golemim poštovanjem, govorio o Tonyju Blairu. On je bio njegov politički uzor, kako u vođenju stranke (“Blair nikada ne bi dopustio da ga njegovi glavni suradnici kritiziraju”, kazao je Sanader one noći u Washingtonu, kada je zaprijetio da će Šeksa izbaciti iz HDZ-a), tako i u vođenju državne politike.

“Kod Blaira me najviše fascinira što je bio kadar donositi i provoditi i krajnje nepopularne odluke. Na nepopularnim se odlukama testira državnička vjerodostojnost”, ustvrdio je dok smo jednom raspravljali o Blairu, i o ideologiji Trećeg puta. Međutim, 2007. godine, kada su na red došli novi parlamentarni izbori, Sanader se odlučio za stari put.

Zoran Milanović i SDP snažno su pritisnuli HDZ. Veći dio javnosti bio je uvjeren da će Milanović pobijediti, što bi se možda i dogodilo da predsjednik SDP-a u kampanji nije dijelio manekensko mjesto s nesretnim Ljubom Jurčićem, i da se usred kampanje nije stao obračunavati s glasačima iz BiH.

U svakom slučaju, Sanader je, u strahu od poraza, reterirao od “modernog” HDZ-a te se tijekom kampanje vratio primitivnoj, nacionalističkoj retorici.Pobijedio je na izborima, ali je iza sebe imao stranku s kojom se ni u čemu ne slaže.

Nekoliko tjedana prije prvog Sanaderova pada, početkom ljeta 2009., jednog sam jutra razgovarao s tri HDZ-ova ministra, koji su bili članovi raznih Tuđmanovih vlada. Sva trojica su rekli da će se HDZ rascijepiti ako Sanader pristane na koncesiju prema Slovencima. HDZ se, naravno, nije rascijepio kada se Jadranka Kosor dogovorila sa Slovencima. Stav bivših ministara bio je tek odraz rastućeg animoziteta što ga je Hrvatska demokratska zajednica osjećala prema Ivi Sanaderu. HDZ-ov teški poraz na lokalnim izborima (kada je HDZ izgubio doslovno sve hrvatske veće gradove osim Siska i Velike Gorice), dodatno je oslabio Sanaderov autoritet.

Paralelni slalom

Samostalne policijske istrage, što su ih vodili Faber i Karamarko, i koje su ciljale prema kabinetima HDZ-ovih ministara, pokazale su da Sanader više nije kadar štititi ni svoje najbliže suradnike. Ivo Sanader je, doduše, u jednom trenutku smijenio Vladimira Fabera, ali je ubrzo i sam pao.

Ni tada još nismo, nažalost, imali dovoljno dokaza da je Ivo Sanader istodobno vodio nekoliko politika, od kojih su dvije bile najvažnije.

Jedna se bavila Europskom Unijom, a druga, nažalost, stvaranjem paralelnog, duboko korumpiranog sustava vlasti. Danas je posve jasno da strateški cilj Sanaderove vladavine nije bio sukob s korupcijom, nego prikrivanje državne korupcije.

Ivo Sanader, čovjek bez čvrstih uvjerenja, u jednom je trenutku očito bio pomislio kako se paralelno može baviti javnom, državnom, tajnom, korupcijskom politikom.

Javna politika - ona koja je dovela do izručenja Ante Gotovine, i do dobrih odnosa s hrvatskim Srbima - učinila je dr. Sanadera neprijateljem dijela Hrvatske demokratske zajednice, koja je jedva čekala prigodu da mu se osveti. Tajna politika, koja je omogućavala i prikrivala najgoru državnu korupciju, učinila je Sanadera neprijateljem gotovo svih hrvatskih građana.

I tako je Ivo Sanader od najmoćnijeg čovjeka u zemlji postao prvi hrvatski politički parija.