Ja sam Dan Alexe. Naravno da me nisu izmislili

Na kraju ovoga 15-dnevnog putovanja po hrvatskoj jadranskoj obali , od Rovinja do Dubrovnika, na kojem sam bio incognito te naizmjence koristio oba svoja identiteta, zamoljen sam da za Jutarnji napišem nekoliko riječi o putu u cjelini, ali i o sebi.

Kao što je nekima poznato, Jutarnji je htio da isprobam sve, da kušam lokalne specijalitete i iskušam gostoprimstvo te da, prije svega, budem neumoljiv otkrijem li da je dio reputacije ove zemlje za visokokvalitetni turizam nezaslužen. Dakle, bio sam neumoljiv, na očaj mnogih, zasigurno hrabrih ljudi koje sam sreo!

U Dubrovniku sam, tijekom zadnje večeri, otkrio svoj identitet hrvatskom gospodinu koji je jeo za susjednim stolom, čitao je neke od mojih članaka te nije mogao vjerovati da je to stvarno. Cijelo je vrijeme mislio da je sve inteligentna šala Jutarnjeg.

Od Čečenije do derviša

Pa, mogu vam reći ovo: poznajem ja njih u Jutarnjem, oni su uistinu inteligentni, ali mene nisu izmislili. Imam za to neke dokaze. Evo ih: posjedujem i rumunjski i belgijski pasoš i živio sam otprilike po pola života u svakoj od tih zemalja... Dobro, barem kada nisam bio na putu. Rođen sam u Rumunjskoj 1961., a napustio sam je 1988. i postao politički izbjeglica u Belgiji. U Rumunjskoj sam bio dio skupine mladih disidentskih intelektualaca koji su se borili protiv režima i čitavo to vrijeme bili oštro progonjeni. Dopušteno mi je da napustim zemlju jer je, pretpostavljam, režimu bilo drago što će me se riješiti.

U to vrijeme, prije 22 godine, nisam mislio da ću istodobno postati novinar i filmaš. Radije bih bio pisao, a imao sam i strast prema lingvistici. Jako su me zanimali kavkaski jezici, koji čine posebnu skupinu izoliranih lingvističkih obitelji, nisu povezni ni s jednim drugim jezikom, poput baskijskog u Europi. Tako sam se zainteresirao za Čečene, za koje nitko tada nije ni čuo, osim nekih specijalista. A kada sam 1991. otišao tamo, u Čečeniju, nakon što su proglasili neovisnost od Rusije, otkrio sam njihove iznimno vizualne, mistične ceremonije. Tako sam snimio svoj prvi film.

Dobro sam upoznao tadašnjega čečenskog predsjednika Džohara Dudajeva, kojeg će kasnije ubiti Rusi. Potom sam putovao, tijekom godina, u Pakistan, središnju Aziju i Afganistan, gdje sam također snimao dokumentarne filmove, uglavnom o mističnom islamu. Moj posljednji film, Cabalbala u Kabulu, o mržnji je zadnje dvojice Židova u Afganistanu, Isaacu i Zabulonu, koje je sudbina natjerala da žive zajedno u kabulskoj sinagogi, ali zapravo su se međusobno mrzili.

Posljednje tri godine radim kao bruxelleski dopisnik rumunjskog lista Romania Libera, koji je u vlasništvu iste njemačke medijske grupe (Westdeutsche Allgemeine Zeitung), u čijem je vlasništvu i Jutarnji. Tako sam ih i upoznao. Mislim da su vidjeli da me ne zanima putovanje samo po sebi. Zapravo me zanima, posebno kada snimam dokumentarce, čak i kada se zbivaju na ekstremnim mjestima, kako pronaći načine da izbjegnem egzoticizam. Na primjer: u filmu Howling for God, koji sam snimio u Makedoniji, o vrištećim dervišima i njihovu ritualu u kojem svoja tijela režu noževima, šiljcima i sabljama, zanimalo me shvatiti svakodnevni mehanizam posvećenog života, razumjeti kako netko može biti mistik, a istovremeno imati grozan karakter u svakodnevnom životu. Da, to je moguće.

Sada ponovo o hrvatskom putovanju i izvještaju. Nisam pisao previše o ljepotama svega što sam vidio i posjetio. Ljudi u Hrvatskoj previše su navikli na ekstatične reakcije turista naoružanih vodičima. Sustavno ekstatičan opis mog putovanja, korak po korak, ne bi bio previše zanimljiv čitateljima te sam se više fokusirao na osobnu interakciju.

Nevažna nacionalnost

Što se tiče sadržaja mojih članaka, nisam ništa izmislio. Nitko ne može izmisliti lik poput Roberta, sjajnog taksista s Hvara. Nisam čak izmislio ni Jelenu, depresivnu konobaricu iz Dubrovnika. Rekla je da toliko želi otići iz Hrvatske da bi čak razmislila o odlasku u Rumunjsku. “Zašto?”, pitao sam, prisjećajući se koliko sam htio otići iz Rumunjske. “To je EU”, razmišljala je mračno. “Pa, za dvije godine će i Hrvatska biti u EU”. Uvjeravala me da neće moći toliko dugo čekati.

Sve u svemu, bit ću sretan ako ustanovim da sam pridonio svijesti da su i turisti ljudska bića. Također, ugodno sam iznenađen što sam otkrio da sam svugdje mogao doći bez prethodne rezervacije. Duž jadranske obale uvijek sam uspio pronaći mjesto za spavanje, nekad vrlo skupo, nekad iznenađujuće jeftino, ali ljudi iz turističkih agencija uvijek su bili iznimno prijateljski raspoloženi i skloni pomoći na više jezika.

Moram reći i to da, unatoč jednoj od inicijalnih namjera ovog putovanja, nisam uistinu naišao na različit tretman kada bih koristio svoj belgijski identitet umjesto rumunjskoga. Pretpostavljam da su se ljudi koji rade u turizmu toliko navikli na to da su mnogi zapadnjaci škrti (neću odgovoriti ako budete htjeli pitati na koje nacije aludiram) i da se, s druge strane, istočni Europljani razbacuju novcem, da nacionalnost gosta uistinu nije važna kao prije 20 godina.

Razočaranje u Dubrovniku

Jesam li bio nepravedan prema nekim ljudima ili mjestima o kojima sam pisao prezrivo? Kada sam, primjerice, pisao o “mračnoj” strani Splita, kao što su neki, zasigurno Splićani, ljutito podcrtali? Pa nisam pridjevu “mračni” davao negativno značenje, upravo suprotno: bio sam oduševljen što sam otkrio, u starim kavanama i stražnjim uličicama, tu mračnu atmosferu iz špijunskih filmova, ozračje u stilu Casablance koje je Orson Welles znao prenijeti, a možda je baš to Wellesa privuklo u Split, gdje mu je jedna od njegovih bivših ljubavi podigla spomenik, spomenik koji sam jedva našao, posve skriven iza terase jednog kafića.

Stoga, konačna procjena: je li Hrvatska nevjerojatno lijepa? Da, jest! Je li hrana sjajna? Da, uglavnom jest, iako sam bio razočaran na mnogim mjestima uistinu i doslovce preplavljenim turistima, poput Dubrovnika. Svugdje na obali rade odličan cappuccino. Svugdje znaju kako odlično skuhati rižu al dente.

Ponekad bi ljudi bili namrgođeni i nenasmijani, da, ali pretpostavljam da se istovremeno može reći da su imali veliku dušu. Katkad su se ponašali kao da bi turizam trebao funkcionirati sam od sebe, i kao da im je ova veličanstvena klima nametnuta bez njihova sudjelovanja i volje. Ali to se moglo dogoditi i jednostavno zato što je Hrvatska demokratska “nenametljiva kultura” i neki od nesporazuma u ponašanju prema strancima proizlaze iz toga.

Među svim mjestima koje sam posjetio ističu se Rovinj i Split, ali to je samo pitanje osobnog ukusa. Rovinj je istovremeno jedino mjesto u kojem sam vidio grafit “Cigani van” koji se nitko nije udostojio obrisati. Svugdje sam uživao u odličnim komadima pizze za jedan euro. Bio sam ugodno iznenađen besplatnim internetom praktički svugdje na sjeveru, posebno u Rovinju, Puli i Rijeci, gdje, kada otvorite kompjutor na terasi ili na klupi u parku, otkrijete da možete pisati i slati članke.

Moj uzor za putovanja je Voltaireov Candide. U Hrvatskoj sam uvijek imao širom otvorene oči prema svemu što sam vidio, ali istovremeno nisam dopustio da me to posve obuzme, iako je to ponekad zahtijevalo napor. A sada, pitanje: bih li se vratio? Odgovor je: Da, uvijek! Ovo je zemlja napravljena za Candide!