Janez Janša: Čovjek kojega su kompromisi koštali gubitka izbora. I više ih ne želi raditi

Postao je članom Saveza komunista kad mu je bilo 17 godina. U anketnom upitniku, koji je predao za prijem u partiju, karakterističnim je rukopisom napisao da se želi usavršiti u “marxističkoj ideologiji”. Marksističkoj sa X. Bio je predsjednikom Općinskog odbora Saveza socijalističke omladine Slovenije (ZSMS) Grosuplje, općine u kojoj je odrastao. A kao omladinac i strastveni izviđač, 1977., sa 19 godina, hodao je putovima AVNOJ-a. Put je završio u Jajcu, a svoje je dojmove sažeo u biltenu Avnoj 77. Janez Janša , predsjednik današnje slovenske vlade, u mladosti je bio zagriženi komsomolac, mladi komunist, predsjednik općinske organizacije ZSMS-a i borac za očuvanje bratstva i jedinstva. Zabluda adolescenta koji nije mogao znati za alternative? Godine 1977., kada je hodao putovima AVNOJ-a, Pankrti su održali svoj prvi koncert. A dok su Pankrti grmjeli: “Drugovi, ja vam ne vjerujem!!” Janša je učio općenarodnu obranu, akademsku disciplinu, zasićenu vladajućom ideologijom vremena.

Put disidenta

Kada je Janša 1982. godine postao funkcionar Republičke konferencije ZSMS-a, zadužen za općenarodnu obranu i društvenu samozaštitu, spadao je među vatrene branitelje lenjinističkog koncepta naoružanog naroda. Njegov lenjinistički žar uznemiravao je čak i dogmatsku struju slovenske partije. Kada se 1984. godine natjecao za reizbor u vodstvo slovenskog ZSMS-a, partija je pritisnula komsomolce i postigla da Janša ne bude ponovno izabran u vodstvo ZSMS-a. Nije doduše sasvim ispao iz socijalističke nomenklature. Sredinom osamdesetih, radio je u Generalnom sekretarijatu slovenske vlade. Budući da je istovremeno s radom u vladi bio i publicistički aktivan te je u Mladini počeo pisati kritičke članke o JNA, generalni ga je sekretar vlade smijenio s položaja.

U Janšinoj se službenoj biografiji navodi da je na put disidenta skrenuo još u godinama kada je bio funkcionar omladinske organizacije. Istina je da je kao mladić s karijerom imao teškoća s partijom, no pitanje je možemo li ljevičarski lenjinistički radikalizam smatrati disidentstvom. Zametke Janšina disidentskog stava mogli bismo naći negdje sredinom osamdesetih, kada je izgubio posao u vladi, postao nezaposlen, te započeo surađivati u nastajanju mirovnog pokreta. Jednu od prekretnica u njegovoj biografiji mogli bismo smjestiti u 1985. godinu, kada je JNA u Beogradu organizirala veliku vojnu paradu, a tjednik Mladina, za koji je pisao, tu je paradu odlučno kritizirao. Nedugo nakon toga, Janša se suočio s problemom prigovora savjesti kada je vojni sud osudio Jehovine svjedoke na drakonske kazne jer nisu htjeli uzeti oružje u ruke.

Sredinom osamdesetih već je neko vrijeme bez stalnoga zaposlenja (uzdržavao se radeći kao honorarni tajnik uredništva jedne od publikacija, čiji je osnivač bio Savez socijalističke omladine Slovenije). Stalno je zaposlenje dobio 1987. godine, kada je ZSMS osnovao računalnu tvrtku Mikro Ada; Janša je tada postao poduzetnik, a tvrtka je prodavala računalne aplikacije. Posao je bio dobar. Dovoljno dobar da je tvrtka Micro Ada mogla raditi i kao infrastrukturna točka tadašnjih alternativnih društvenih pokreta.

Ako još postoji dovoljno razloga za sumnju u Janšin status disidenta u prvoj polovici osamdesetih, u drugoj je polovici odigrao važnu ulogu. Na nekoliko razina. Druga je polovica osamdesetih godina, kada je Janša u pitanju, važna zbog barem tri stvari. Civilno je društvo započelo ozbiljnu raspravu o ustavnim temeljima SFRJ, dok je u mreži, čiji je važan član bio i Janša, nastala inicijativa da bi se o planiranim promjenama saveznog ustava moralo glasovati na referendumu. Inicijativa za referendum o ustavnim amandmanima nastala je unutar vrlo heterogene slovenske alternativne scene koja je s jedne strane sezala do Nove revije, a s druge do skupina koje su se borile za prava homoseksualaca. Janša je u toj mreži kao aktivist mirovnoga pokreta i kolumnist časopisa Mladina glumio neku vrstu oficira za vezu. Bio je jedan od onih koji su mogli povezati međusobno zavađene ljude. Peticija, kojom se zahtijevala provedba referenduma o ustavnim dopunama, jedna je od najvećih civilno-društvenih mobilizacija jer ju je podupiralo više desetaka tisuća ljudi.

( Sa slovenskog prevela Jelena Tušek)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista