Tomislava Ivića upoznao sam u doba njegove najveće slave, gostovao je u Sportskim novostima. Bio je u stvaralačkom naponu i u zanosu je pokušavao na vrlo slikovit način, premještajući stolce i vješalice po redakciji, objasniti kakav nogomet će se igrati u sljedećoj dekadi. Njegov nogomet je bio grub, nabijen snagom, osnovni glagoli su bili presing, trka i automatizam, a golovi i pobjede su bili rezultat takvog nogometnog pogleda na svijet. I sve je teklo po planu, slušali smo ga otvorenih usta, dok je, onako sitan, trčao po redakciji, vadeći iz duše i mozga ono najvrednije što je osjećao. No, onda se pojavio Zvonimir Magdić “Amigo”, nepopravljivi nogometni romantičar, koji je u to vrijeme bio inficiran latinskim nogometom, njegovi favoriti bili su Cubillias, Alonso i još neki, današnjim generacijama sasvim nepoznati nogometaši. I “Amigo” je u svojoj prostodušnosti rekao nešto heretički: “Ivane, s nogometnih igrališta treba odstraniti stative. Dok lopta ulazi u gol, gubi se vrijeme za igru...”
Nogometni anarhist
Tomislav Ivić je zašutio, gledajući ga otvorenih usta! Njegov nogometni modernizam i njegove vizije sudarile su se s jednim nogometnim anarhistom, koji je na “Koloniji” igrao nogomet i gubio utakmice sa 20-0, ali je pobjeđivao u “tunelima”...
Nije bio favorit
To je samo jedan detalj iz Ivićeve biografije, u kojoj se sudarao s predsjednicima klubova, osebujnim nogometnim karakterima, milijunima dolara i ljubomorom, koje, za divno čudo, ima i na splitskoj rivi. Ta ljubomora ga je dvaput prognala i iz Zagreba. Prvi put 1985. godine, kada je naslijedio već potpuno uništenog Zebeca, preuzevši Dinamo na zadnjem mjestu i kada je njegov nogometni genij modre doveo u šansu da budu prvaci Jugoslavije. Ali, Ivo Vrhovec ga je otjerao, jer je imao svog favorita. Drugi put ga je iz Hrvatske otpravio Franjo Tuđman, jer je i on imao svog favorita. A zapravo...
Hrvatska je postala velika nogometna nacija 16. studenoga 1994. godine, kada je u Palermu pobijedila Italiju. Svjetskog viceprvaka, kojega je s klupe vodio Arrigo Sacchi, zdrobio je Tomislav Ivić u svojoj jedinoj utakmici kao šef hrvatske reprezentacije. Ćiro Blažević nije zbog suspenzije mogao voditi tu utakmicu, jer je netom izašao iz francuskog zatvora, ali u analima Hrvatskog nogometnog saveza i danas piše - izbornik Miroslav Blažević, trener Tomislav Ivić. A sjećam se kada je na zadnjem treningu na stadionu La Favorita Ivić skinuo baloner, bacio ga na travu i trčao od igrača do igrača, objašnjavajući linije kretanja, odnosno kako zakočiti Roberta Baggija, Donadonija, Albertinija i Maldinija. Nakon te, taktički perfektne utakmice, u kojoj su svjetski viceprvaci nokautirani na Siciliji, onaj “Amigo” iz prethodnog poglavlja je napisao: “Bravo hrvatski Napoleone!” A Tomislav Ivić je nakon jedne od najvećih hrvatskih nogometnih pobjeda izjavio: ”Ovo je veliki dan. Posvetit ću pobjedu svim našima, poginulim u Domovinskom ratu, koji su nam omogućili samostalnu državu...” Nećemo pretjerati ako kažemo da je u Palermu Hrvatska pod Ivićem postala nogometna nacija, a 1998. godine u Parizu, pod Blaževićem, nogometna velesila.
Proteklih godina pokušavao sam intervjuirati svjedoke vremena. Na žalost, neki su mi jednostavno “pobjegli” na onaj svijet. Sjećam se, Milan Antolković ni u 90. godini nije želio otkriti neke detalje, koji su obilježili nogomet u NDH, Jugoslaviji i Hrvatskoj. Rekao je: “Neka to ode sa mnom!” Dugo sam se spremao do Štefa Bobeka u Beograd, dok mi jednog jutra nisu javili - “Štef je zanavek zaspal”.
Sukob u Hajduku
Uoči Svjetskog prvenstva u Južnoj Africi posjetio sam Tomislava Ivića u Daruvarskim toplicama. Teško je hodao, boljeli su ga kukovi, ali je dobro govorio, a u mentalnom smislu bio je u velikoj formi. Ali, kad sam se vratio, već je teško disao i govorio, glasnice su mu bile pri kraju, iako je nogometna logika bila perfektna. Krajem siječnja ove godine, u pratnji trenera Mladena Frančića, otisnuo sam se prema Splitu i Kaskadama na zadnji veliki intervju. Nije bio dobro, teško je hodao, teško govorio. Podsjetio sam ga da se u njegovim godinama Ćiro još “tuče s kineskim zmajevima”. Trpko se nasmijao. I logično, pitao sam ga - zašto je jedan od najvećih svjetskih trenera, koji živi tek kilometar od Poljuda, u Hajduku persona non grata?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....