Josipović: Da, Slovenija bi nam mogla uzeti dio mora

Koji su prioriteti hrvatske državne politike?

- Ako govorimo o vanjskoj politici, sasvim je jasno da je naš glavni prioritet ulazak Republike Hrvatske u Europsku Uniju. Drugi najvažniji cilj jesu kvalitetni odnosi sa susjedima. Kada je riječ o EU, razlozi su gotovo samorazumljivi. Nužno je da se što prije uključimo u to veliko tržište, kao i u europski znanstveni, obrazovni, kulturni i svaki drugi prostor. Kada je, pak, riječ o našim susjedima, dobri odnosi s njima važni su iz više razloga. Jedan je sigurnosni: dobri odnosi sa susjednim zemljama jamče mir. Ali, dobri odnosi sa susjednim zemljama omogućuju otvaranje novih tržišta, koja su nam komplementarna, kao što su to srpsko, bosanskohercegovačko i crnogorsko tržište. U razgovorima s hrvatskim biznismenima vrlo sam često čuo baš tu poruku: otvorimo se prema susjedima. Naša tržišta su mala, ali komplementarna. Naše industrije nisu jake u europskim i svjetskim okvirima. Stoga je logično da će naše industrije pokušati izlaziti na treća tržišta sa zajedničkim projektima. A to će biti moguće jedino ako se uspostave dobri politički odnosi. Naposljetku, susjedne zemlje iznimno su važne emitivne destinacije za naš turizam. Turisti iz susjednih zemalja moraju se u Hrvatskoj osjećati ugodno i sigurno ako želimo da oni ovdje potroše neki novac. A sigurno to želimo.

Kakvu ćete politiku voditi prema Sloveniji, susjednoj državi s kojom u posljednje vrijeme imamo najviše problema?

- Ne bih se složio s tom ocjenom. Mislim da imamo puno više stvarnih problema s Bosnom i Hercegovinom i Srbijom.

Na strateškoj razini, to jest točno. Međutim, na operativnoj razini, Slovenija je trenutačno možda najveći hrvatski vanjskopolitički problem, barem kada se radi o susjedima.

- Da, tu ste u pravu. Gledajte, Slovenija i Hrvatska uskoro će biti zajedno u EU. Sigurno je da su Hrvatska i Slovenija mnogo kompatibilnije i svojim tržištima, i svojim potrebama, i svojim mentalitetom, nego Hrvatska i neke druge članice EU. I Zagrebu i Ljubljani jako je važno da se sadašnji problemi što prije izglade. Mislim da sadašnja generacija hrvatskih i slovenskih političara ne smije iza sebe ostaviti niti jedan značajan neriješeni problem.

Ali, konkretno, kakvu ćete politiku Vi voditi prema Sloveniji, osobito u svjetlu činjenice da ste u Saboru glasovali protiv hrvatsko-slovenskog Sporazuma o arbitraži?

- Moj glas u Saboru, u tom slučaju, ne determinira moju buduću politiku prema Sloveniji. Moj glas protiv Sporazuma nije bio motiviran neprijateljstvom prema Sloveniji. Naprosto, smatrao sam da se tim sporazumom hrvatski nacionalni interesi ne štite u dovoljnoj mjeri. Volio bih da se pokaže da sam bio u krivu. Nažalost, svaka ozbiljnija analiza pokazuje kako nas taj sporazum izlaže određenom riziku. Kada sam glasovao protiv, smatrao sam da je naša diplomacija morala bolje odraditi posao. No budući da je Sabor prihvatio Sporazum, jasno je da ga svi moramo poštovati.

Je li Hrvatskoj prihvatljiv slovenski prolaz do otvorenog mora?

- Nesporno je da Slovenci mogu koristiti naše more da bi prošli do otvorenog mora. To im nitko ne brani.

Ne mislim na pravo prolaza, nego na famozni dimnjak, dakle na koridor koji bi bio pod slovenskim suverenitetom. Je li dimnjak prihvatljiv za hrvatske nacionalne interese?

- Dimnjak očito nije neprihvatljiv za hrvatske nacionalne interese, čim je Sabor usvojio takav arbitražni sporazum, koji otvara i mogućnost dimnjaka. Mi smo, kao država, prihvatili rizik da Slovenija dobije dimnjak, odnosno dio našeg mora. Zato sam i glasovao protiv. Sada se možemo jedino nadati da će naši pregovarači biti dovoljno uvjerljivi i dovoljno dobro pripremljeni da se to ne dogodi. Ali, nitko ne može jamčiti da se to neće dogoditi.

Hoće li hrvatska državna politika snažnije inzistirati na rješavanju starog problema Ljubljanske banke?

- Mislim da trebamo što prije riješiti sva otvorena pitanja, pa tako i pitanje Ljubljanske banke.

Kakva će biti Vaša politika prema Srbiji? Uz milijun naslijeđenih problema, ovdje sada postoji i otvoreni sukob između Vašeg prethodnika, predsjednika Mesića, i srpskog predsjednika Tadića, koji se, eto, prenosi i na Vas, budući da je Tadić odbio doći na Vašu inauguraciju.

- Boris Tadić nije odbio doći na inauguraciju zbog neke osobne netrpeljivosti. Dapače, čini mi se da sam u srpskim medijima dobio dosta pozitivan publicitet. Mislim da je i srpskoj javnosti i srpskim političarima sasvim jasno da ja zastupam politiku mirotvorstva, suradnje i rješavanja problema. Moram, nažalost, konstatirati da razlog zbog kojeg predsjednik Tadić nije došao na inauguraciju smatram potpuno iracionalnim. Jer pitanje odnosa Srbije i Kosova u cijelosti je izvan hrvatske politike. Mi niti možemo, niti želimo utjecati na srpsko-kosovske odnose. Mi smo svoj stav prema Kosovu izrazili priznanjem Kosova, i od toga ne odustajemo.

Što su, prema Vama, najspornije točke u hrvatsko-srpskim odnosima?

- Radi se o cijelim slojevima problema. I kada je Srbija u pitanju, postoji problem granice, no on je ovdje, za razliku od Slovenije, manji, lakše rješiv primjenom jednog ili drugog kriterija. Jasno je da su najvažniji problemi između Zagreba i Beograda vezani uz rat i poraće. Pri analizi tih problema treba poći od činjenice da je Hrvatska bila izložena agresiji i da i danas trpi posljedice te agresije, bilo da se radi o razorenoj industriji ili, što je još mnogo gore, o stradalim ljudima, uništenim ljudskim sudbinama.

S druge strane, i dalje postoji evidentan problem hrvatskih građana srpske nacionalnosti, koji su uslijed ratnih prilika izbjegli u Srbiju. Njihov se status mora riješiti. Oni imaju pravo na povratak, kao što imaju pravo na svoju imovinu. Drugo je pitanje štite li neke politike stvarne interese tih ljudi ili samo eksploatiraju njihovu patnju. To je nešto što se mora raščistiti. Nadalje, postoji čitav niz problema vezanih uz status hrvatskoga kulturnog blaga koje je oteto i odvezeno u Srbiju. Dobro je da se to počelo vraćati.

Osobito je važno da se što prije raščisti pitanje sudbine svih nestalih osoba. Naposljetku, postoji i silni problem razminiranja. Evo, nedavno sam obilazio Slavoniju. Puno poljoprivrednih površina i dalje je minirano. Naravno, ne smije se zaobilaziti pitanje odgovornosti za ratne zločine. Jedan od razloga naše tužbe za genocid bio je upravo u tome što Srbija svojedobno nije htjela ni čuti za odgovornost za ratne zločine. Sada se to promijenilo. Srbija surađuje s Haagom, a njihov Specijalni sud za ratne zločine vrlo dobro funkcionira, barem sa stručnog stanovišta. Međutim, Beograd nije riješio Mladića i Hadžića, što je za nas neprihvatljivo.

Može li Srbija ući u proces pregovora o članstvu s Europskom Unijom prije nego što izruči Ratka Mladića i Gorana Hadžića?

- Za sve države trebaju vrijediti isti kriteriji. Mladić i Hadžić moraju biti izručeni. Naravno, Hrvatska nije u poziciji da Europskoj Uniji diktira koje će uvjete postaviti Srbiji, ali vjerujem da će se Europska Unija držati jednakih kriterija koje je već bila primijenila prema Hrvatskoj.

Kako gledate na kritike koje se javljaju i u hrvatskoj, a ne samo u srpskoj javnosti, da je Zagreb, u prijeporu Kosova i Srbije, previše na kosovskoj strani, što je osobito došlo do izražaja hrvatskim svjedočenjem u korist Kosova pred Međunarodnim sudom pravde?

- Gledajte, onoga trenutka kada je Hrvatska priznala Kosovo Hrvatska je odlučila braniti argumente kojima je priznala Kosovo. Inače bi sama sebi skočila u usta. Pitanje je, naravno, jesmo li se baš toliko trebali eksponirati u obrani Kosova. Ja bih, možda, bio diskretniji.

Je li Bosna i Hercegovina najveći problem hrvatske vanjske politike? Tu se, zapravo, radi o politici koje nema, osim Tuđmanove politike koja je Hrvatskoj nanijela veliku štetu.

- Da, točno je da posttuđmanovske hrvatske politike prema BiH uopće nema, a da nam je Tuđmanova politika itekako naškodila. Bosna i Hercegovina suverena je država. To je prvo što ističem kada govorim o BiH, jer je ta konstatacija preduvjet svake hrvatske konstruktivne politike prema toj zemlji. No, činjenica je da Bosna i Hercegovina nije samo lokalni ili regionalni problem. Ona je europski, pa i svjetski problem. Zbog nesređenih unutarnjih odnosa, Bosna i Hercegovina jedan je od glavnih sigurnosnih problema međunarodne zajednice, barem kada je riječ o Europi. Danas je jasno da Bosna i Hercegovina nije dokraja definirala svoj ustroj, i da odnosi između triju konstitutivnih naroda nisu dobro postavljeni. Vidljivo je da u BiH vlada maksimalno nepovjerenje između Hrvata, Bošnjaka i Srba. Gledajući iz hrvatske perspektive, u BiH postoji nekoliko jako važnih razina. Činjenica je, primjerice, da hrvatski narod u BiH ima manju mogućnost da utječe na donošenje političkih odluka nego što to imaju druga dva naroda.

Nadalje, ovdje postoji i snažan psihološki problem; mnogi se pitaju vide li ta tri naroda Bosnu i Hercegovinu kao svoju državu. Treće, mi moramo misliti na interes hrvatskog korpusa u Bosni i Hercegovini, koji je i fizički povezan s Hrvatskom. Postoji snažna fluktuacija bosanskohercegovačkih Hrvata između Hrvatske i BiH.

Ove činjenice o hrvatskom pitanju u Bosni i Hercegovini dodatno su otežane ratnim strahotama, ali i političkom idejom, koje se dio bosanskohercegovačkih Hrvata još nije riješio, kako će Hercegovina jednom ući u sastav Republike Hrvatske. Ta je fantazmagorija izuzetno štetna za bosanskohercegovačke Hrvate koji čekaju taj imaginarni dan, umjesto da sami pokušaju dohvatiti poluge vlasti u BiH.

Kako se takvo stanje može promijeniti? Što Zagreb može učiniti za bosanskohercegovačke Hrvate, kao i za poboljšanje političke klime u BiH?

- Mislim da bi, prije svega, Hrvati u Bosni i Hercegovini morali zauzeti zajednički stav prema ustavno-pravnim reformama u toj državi. To bi stanovište trebalo biti dosljedno i beskompromisno, i to prema načelu jednakopravnosti svih bosanskohercegovačkih naroda, kao i jednakopravnosti svakog pojedinca na cijelom području Bosne i Hercegovine. Bitno je da bosanskohercegovački Hrvati prihvate kako se rješenje za BiH može pronaći samo u dogovoru s druga dva naroda. Trajno rješenje za BiH ne postoji izvan BiH. Hrvatska tu može odigrati ulogu katalizatora, ali svi moraju shvatiti da Zagreb ne želi i ne može nametnuti konačno rješenje za problem susjedne države. Mi, zapravo, moramo ohrabriti bosanskohercegovačke Hrvate da s dobrom vjerom uđu u pregovore o budućnosti BiH.

Kakav je Vaš stav prema pravu glasa na hrvatskim izborima za Hrvate u Bosni i Hercegovini?

- Specifične veze između Hrvata u BiH i Republike Hrvatske, kao i posebni politički interesi u Hrvatskoj, doveli su do sadašnjeg stanja. Ljude u Hrvatskoj nije razgnjevilo pravo glasa naših sunarodnjaka u BiH kao takvo, nego očigledne izborne prijevare koje su se ondje događale. Sve je to izazvalo antagonizam prema Hercegovcima, koji ja najoštrije osuđujem. Međutim, taj antagonizam postoji.

Mislim, nadalje, da bosanskohercegovački Hrvati žive u pogrešnom uvjerenju da glasovanjem za samo jednu, uvijek istu stranu, štite svoje životne interese. Praksa pokazuje suprotno. Broj Hrvata u BiH se, nažalost, prepolovio. Naposljetku, legitimno je pitati se je li pravedno da oni koji u Hrvatskoj ne plaćaju porez utječu na odluke hrvatskih državnih tijela. No, svemu tome usprkos, smatram da Hrvate iz Bosne i Hercegovine ne treba isključiti iz glasačkog procesa u Hrvatskoj, kao ni iz sudjelovanja u odlučivanju o pojedinim političkim pitanjima u Hrvatskoj. Mislim da je bitno da oni sudjeluju u donošenju odluka o stvarima poput povezanosti Hrvata u BiH s Republikom Hrvatskom.

Gledajte, ovdje je riječ o velikim, najkrupnijim političkim pitanjima, o kojima valja raspravljati sasvim razumno i smireno, i o kojima treba postići neku vrstu novog konsenzusa.

Ako je potrebno, iz strateških razloga, dakle zbog očuvanja hrvatskog korpusa u BiH, da Hrvatska financijski pomaže bosanskohercegovačkim Hrvatima, učinimo to otvoreno. Ako je u našem interesu da plaćamo dječje doplatke rodiljama u Bosni i Hercegovini, učinimo to javno. Nemojmo i nas i njih ponižavati, tjerajući te ljude da prijavljuju lažne adrese prebivališta, na nepostojećim mjestima.

Trebaju li Hrvati dobiti treći entitet u BiH?

- Smatram da razgovor o tome dolazi na kraju, a ne na početku pregovaračkog procesa o reformama u Bosni i Hercegovini. Ključno je da se u BiH postigne jednakopravnost svih triju naroda i da se postigne konsenzus o tome kako do jednakopravnosti. A hoće li ondje postojati tri, pet ili sedam federalnih jedinica, o tome moraju odlučiti isključivo građani Bosne i Hercegovine. Ne treba imati nikakvih iluzija da Zagreb može nametnuti treći entitet, niti će se Zagreb u takvo što upuštati.

Što s Republikom Srpskom? Treba li je ukinuti?

- Republika Srpska rezultat je Daytonskog sporazuma, i ona je danas legalna kategorija. Ona se ne može nasilno ukinuti. Međutim, ni Republika Srpska ne može samostalno mijenjati postojeće stanje. Tu mislim na njihovu najavu referenduma. Čak i da provedu taj referendum, on ne može izazvati nikakve pravne učinke.

Kako gledate na budućnost Hrvatske vojske? Treba li, primjerice, Hrvatska obnoviti sada krajnje zapušteno Ratno zrakoplovstvo ili se treba prepustiti zaštiti NATO-a?

- Hrvatska se u svojim strateškim dokumentima opredijelila za nešto što bih nazvao hrvatskom vojnom samostalnošću. To znači da se mi nećemo oslanjati isključivo na NATO. Jasno je da Hrvatska mora obnoviti Ratno zrakoplovstvo. Mi sada nemamo novca, pa ćemo one planove i projekte, koje smo kanili provesti za pet godina, možda morati prolongirati na deset godina. Međutim, ne pada mi na pamet da trajno odustanemo od kupnje novih ratnih aviona. U krajnjoj liniji, tu se ne radi samo o pojedinom modelu borbenog zrakoplova, nego i o školovanju pilota, o usvajanju naprednih tehnologija, koje idu uz zrakoplove, kao i o mogućnosti dobivanja offset poslova od države od koje ćemo kupiti avione. Ovdje valja znati da kupnja novih aviona nije nužno skuplja od plaćanja tuđem ratnom zrakoplovstvu da kontrolira vaš zračni prostor: Slovenija plaća Italiji nadzor nad slovenskim zračnim prostorom.

No, ne radi se samo o Ratnom zrakoplovstvu. U našim strateškim dokumentima je zapisano - a ja se s time bezuvjetno slažem - da Hrvatska mora jačati i razvijati i Zrakoplovstvo, i Ratnu mornaricu, i Kopnenu vojsku. Ulaganje u modernu vojsku nije samo pitanje državne sigurnosti nego i pitanje razvoja znanja u pojedinoj državi.

Kako biste reagirali ako NATO zatraži da u Afganistan pošaljemo dodatne snage?

- Svi smo aplaudirali kada smo ušli u NATO, jer smo znali da je tako riješeno pitanje sigurnosti naših granica. Međutim, NATO je dvosmjeran proces. Vi morate platiti cijenu za članstvo, a ta cijena često jesu baš vojnici na stranim ratištima. Ne treba imati nikakvih iluzija o tome da nas u određenom trenutku neće pozvati i zatražiti još vojnika, bilo u Afganistanu, bilo u nekom drugom dijelu svijeta. Konkretna odluka zavisit će o našoj procjeni. Hrvatska ne smije davati više vojnika nego što je razmjerno našoj veličini i gospodarskoj snazi. Svaki razgovor o našem eventualnom novom vojnom angažmanu mora se odigravati unutar tih parametara.

Kako biste ocijenili Vaša dva prethodnika?

- Oni su dobro korespondirali s povijesnim razdobljima u kojima su obavljali svoju dužnost. O predsjedniku Tuđmanu danas se govori uglavnom u svjetlu devijacija njegove politike. Te su devijacije nesporne. Međutim, u povijesnim udžbenicima koji će se pisati za stotinjak godina, predsjednik Tuđman bit će, sasvim sigurno, opisan kao čovjek koji je stajao na čelu pokreta koji je stvorio modernu hrvatsku državu. Tu mu zaslugu nitko ne može osporiti, po toj će zasluzi predsjednik Tuđman ostati povijesno zapamćen, a devijacije će se vjerojatno zaboraviti ili marginalizirati.

Isto tako, predsjednik Mesić značajno je pridonio demokratizaciji posttuđmanovske Hrvatske: od poznatog umirovljenja generala koji su iskazali pretjerane političke ambicije, do niza drugih poteza koji su pomogli da Hrvatska postane komplementarnija Europi.

U jednom od svojih prvih postizbornih istupa izjavili ste da nećete posjetiti Bleiburg. Zašto?

- Ja poštujem svaku žrtvu. Mislim da svakoj žrtvi treba iskazati pijetet. Isto tako, sve zločince treba progoniti, pa tako i krivce za zločin na Bleiburgu. Međutim, Bleiburg je danas postao i simbol povijesnog revizionizma. Bleiburg se zloupotrebljava kako bi se pokušala promijeniti nesporna istina o Drugome svjetskom ratu. Ta je istina, na povijesnoj razini, vrlo jednostavna. Ustaški pokret ratovao je na strani najvećeg neprijatelja čovječanstva, Hitlerove Njemačke, dok se hrvatski antifašistički pokret borio na strani slobode i demokracije, neovisno od svih loših stvari koje su komunisti napravili. Dok se Bleiburg koristi kao povod za povijesni revizionizam, ja ga ne mogu posjetiti.

Hoćete li poduzeti bilo što kako biste popravili odnose s Katoličkom crkvom, koja se tijekom izborne kampanje, ali i u prvim danima nakon izbora, ponašala kao Vaša politička protivnica?

- Činjenica je da se Katolička crkva, kao institucija, nikada nije toliko otvoreno miješala u izborni proces kao na ovim predsjedničkim izborima. Tu, naravno, ne računam prve demokratske izbore 1990., kada je i Crkva, prirodno, sudjelovala u konsenzualnom izjašnjavanju protiv komunizma. Dakle, Crkva je vodila kampanju protiv mene, a ja sam uvjerljivo pobijedio. Pobijedio sam i zahvaljujući glasovima stotina tisuća katolika u ovoj zemlji. Mislim da su na ovim izborima vjernici poslali određenu poruku biskupima.

Jeste li spremni ponovo razgovarati s kardinalom Bozanićem ili s predsjednikom Biskupske konferencije Srakićem?

- Naravno da sam otvoren za razgovore s crkvenim velikodostojanstvenicima.

Treba li mijenjati državne ugovore između Hrvatske i Vatikana?

- Ti su ugovori pravna činjenica. Oni su obvezujući i ne mogu se tek tako mijenjati. Proces promjene trajao bi više godina.

Jeste li Vi, osobno, za promjenu ugovora s Vatikanom?

- Ovdje nije bitno za što se ja osobno zalažem, nego što koristi hrvatskome međunarodnom položaju. Ovdje mogu razmišljati jedino kao predsjednik Republike, a ne kao privatna osoba. A nisam siguran da Hrvatskoj u ovom trenutku koristi svađa s Vatikanom ili destabilizacija unutarnjih odnosa. Eventualne izmjene ugovora treba učiniti konsenzusom, imajući u vidu opći interes.

Mislite li da Vlada Jadranke Kosor vodi žestoku antikorupcijsku kampanju isključio zato što je ta kampanja jedini preduvjet opstanka Vlade, budući da Vlada nema nikakve druge konkretne rezultate, ili se, ipak, radi o stvarnoj političkoj strategiji gospođe Kosor?

- S jedne strane, jasno je da svaki organizam mora povremeno samog sebe očistiti od virusa, jer je to uvjet da preživi. Dakle, pred Vladom uistinu jest egzistencijalna prisila borbe protiv korupcije. S druge strane, čini se da unatrag više od pola godine tužiteljstvo i policija nisu pod političkim nadzorom, nego da zakonski rade svoj posao. To je dobro i to moramo poštovati. Svakako, to je nesumnjiva zasluga predsjednice Kosor.

Nadam se jedino da je sadašnja protukorupcijska kampanja utemeljena na čvrstim činjenicama. Bilo bi katastrofalno kada bi se za nekoliko godina vidjelo da se nikoga od sadašanjih okrivljenika nije moglo osuditi. To bi značilo da antikorupcijska kampanja ima isključivo dnevnopolitički značaj.

Hrvatska je trenutačno suočena s dva prilično mučna procesa koji građane čine sve frustriranijima: jedan je korupcijski striptiz, koji nam pokazuje da ili cijela državna uprava nije funkcionirala, ili je bila podmićena na gotovo svim razinama. Drugi je ekonomska kriza, koja je udarila Hrvatsku s godinu dana zakašnjenja, i s mnogo težim posljedicama nego što se predviđalo. Mislite li da će Hrvatska uspjeti prevladati uistinu mračno stanje, nastalo djelovanjem tih procesa, ili će dugoročno ostati marginalna i neuredna zemlja, poput Srbije i Bosne i Hercegovine?

- Da nisam optimist, ne bih se kandidirao za predsjednika Republike. Ja uistinu vjerujem da Hrvatska može relativno brzo prevladati sadašnje stanje. Vjerujem da je građanima potreban optimizam, da su im potrebne nove paradigme, novi sustav vrijednosti koji će biti prihvatljiv velikoj većini Hrvata. S druge strane, mi moramo biti realisti. Nitko nema pravo tvrditi da ćemo za dvije ili tri godine živjeti bitno bolje i da će svi naši problemi, osobito oni ekonomski, najednom nestati. Vjerujem u kombinaciju optimizma i realizma.

Vjerujem, međutim, i čvrsto se zalažem i za socijalnu pravdu. Zadnjih sam mjeseci stalno putovao Hrvatskom. Susreo sam se sa strašnim stvarima, sa sudbinama koje Vas doslovno moraju rasplakati. Previše mi je ljudi reklo da nemaju što jesti.

Znam da će Vlada morati voditi restriktivnu politiku, temeljenu na liberalističkim ekonomskim mjerama. I SDP se, snažnije od Vlade, zalaže za liberalističku ekonomsku politiku. Međutim, svi mi koji odlučujemo o ovoj zemlji moramo pronaći mehanizme koji će zaustaviti socijalnu katastrofu koja je već zahvatila mnoge naše ljude.

Uoči predsjedničkih izbora govorilo se, i sa strane SDP-a, i sa strane HDZ-a, da bi predsjednika Republike ubuduće valjalo birati u parlamentu. Slažete li se s ukidanjem izravnih predsjedničkih izbora?

- Ne, nipošto se ne slažem. I to ne zato što sam ja izravno izabran. Predsjednik Republike ima specifičan utjecaj u društvu, jer je on jedini visoki državni dužnosnik za kojeg građani nesporedno glasuju. Premijer se ne bira izravno. Kao takav, predsjednik Republike raspolaže autentičnim autoritetom kojim može utjecati na važne društvene procese, za što su ga građani ovlastili. Ukidanje izravnih predsjedničkih izbora dovelo bi predsjednika Republike pod potpuni nadzor parlamentarne većine. Mislim da je praktičnije i poštenije ukinuti dužnost predsjednika Republike nego ukinuti izravne izbore za predsjednika Republike.