JOSIPOVIĆ EKSKLUZIVNO ZA JUTARNJI Što sam naučio: dok ovo čitate odite na YouTube...

Pet godina predsjedničkog mandata bilo je najburnije razdoblje moga života. Razdoblje napornog rada, ponosa, brige, uspjeha i neuspjeha, tisuće susreta s takozvanim malim, a zapravo velikim ljudima, okrunjenim glavama, moćnicima i onima koje je društvo stavilo na samu marginu. Mojih pet godina na Pantovčaku bilo je sve samo ne život u kuli bjelokosnoj. Živeći u sjaju i bijedi politike i društva, taj sam sjaj, a i bijedu, osjetio na svojoj koži. I naučio sam puno. Glazbenik u meni povezao je stečeno znanje, ljude i događaje glazbom. S vama, dragi čitatelji, želim ovdje podijeliti dio brojnih asocijacija koje ću, nadam se, jednog dana sve opisati u kakvoj memoarskoj knjizi. Zapravo, najbolje bi bilo da upalite računalo, odete na You Tube i dok čitate svaku od ovih malih epizoda, pronađete i poslušate glazbu koju vam preporučujem.

“Ne spavaj, mala moja, muzika dok svira” hit je Bijelog dugmeta iz moje mladosti. Poučan je za svakog političara ako ga, kao mene, podsjeća da nikako ne smijemo propustiti na važne događaje reagirati jasnim političkim stavovima. U suprotnom, šteta može biti nemjerljiva. Ne spavaj, političaru, dok se oko tebe događaju važne stvari, da parafraziram. Jesam li ikada prespavao? Sigurno jesam. Ali, dužničku krizu građana nisam. A dužnička kriza, s ovrhama koje imaju nerazmjerne troškove, gubitkom jedinog stana za mnoge građane, s ugroženom egzistencijom cijelih obitelji, sa švicarskim frankom kao antizvijezdom, nije svirala, nego gromoglasno i neobuzdano bubnjala. Sredinom 2013. predložio sam Vladi 20 mjera. Samo neke od njih prihvaćene su, i to tek nedavno…. Dužnička kriza u međuvremenu je eskalirala, ekonomski i politički. Najviše su stradali dužni građani, ali i mi političari gubeći povjerenje u državne institucije.

Sirtaki je popularna plesna glazba utemeljena na grčkom folkloru, uz izmjenjivanje brzih i polaganih dijelova, koju je 1964. godine za film “Grk Zorba” napisao Mikis Teodorakis. Nje sam se sjetio kada sam u proljeće 2013. primio sudionike Subversive festivala, među kojima i sadašnjeg grčkog premijera Alexisa Tsiprasa, Žižeka i druge kojih se oficijelna politička scena gnušala. Bilo je prigovora da što predsjednik ima primati takvo društvo. Ali, rasprava je bila sjajna, a tadašnjeg subverzivca i mogućeg neprijatelja br. 1. Europe pozvao sam na razgovor u četiri oka. Mlad i energičan, pun ideala o pravdi, ipak nije zvučao kao nerealni zanesenjak. Čeka ga teška bitka da ispuni barem dio predizbornih obećanja koja mi zvuče puno radikalnije od onoga što sam od njega čuo u Uredu. Posebno, kako da Europu, koja Grčkoj prigovara donedavnu trinaestu i četrnaestu plaću i mirovine u prosjeku veće od njemačkih, uvjeri da njegovoj zemlji otpiše dio duga. Kako da one koji su više radili i manje trošili navede da prihvate koncept po kojoj su razvijeni suodgovorni za siromaštvo europskog juga. Volio bih da nam grčko i Tsiprasovo iskustvo nikada ne zatrebaju.

Svoju briljantno orkestriranu Uvertiru 1812 Čajkovski je napisao u slavu pobjede ruske vojske nad francuskom i Napoleonom u bici kod Borodina. Danas je to klasični hit i non-stop se svira na svjetskim pozornicama. U cijeloj se skladbi isprepleću tema prelijepe ruske pjesme i Marseljeza. Na kraju se bore, a pobjedu ruske teme označavaju i pucnji topa, koji slave ruskog cara. Te sam se skladbe sjetio kada me u Uredu prošle godine posjetio jedan od brojnih careva ruske kulture, sporta i znanosti, nenadmašni šahovski prvak i politički disident i borac za demokraciju Gari Kasparov. Dobio je hrvatsko državljanstvo i kandidaturu za predsjednika FIDE. Ipak, ona druga Rusija bila je jača, nije izabran. Zaigrali smo i partiju šaha. Na moje, izgleda i njegovo čuđenje, izdržao sam čitava 33 poteza prije nego što sam morao predati partiju. Ostavili smo šah i nastavili razgovor uz kavu. U jednom je trenutku Kasparov zatražio komad papira i olovku. Ispisao je cijelu partiju koju smo odigrali, potpisao je i dao mi to kao uspomenu. Kaže, i njemu se događalo da previdi figuru, izgubi važnu partiju. Sjetim se te epizode i utješim se kako su i puno, puno veći igrači od mene gubili.

Olivier Messiaen, veliki francuski i svjetski kompozitor XX. stoljeća, isto takav katolik, ljubitelj ptica, profesor, orguljaš, napisao je kao zatočenik nacističkog logaora tijekom Drugog svjetskog rata Kvartet za kraj vremena. Glazba koja onima s empatijom prenosi osjećaj dubokog beznađa i očaja zatočenika brojnih logora smrti. Kvartet za kraj vremena zvonio mi je u ušima na komemoraciji 70. godišnjice oslobođenja u Auschwitzu kojoj sam prisustvovao na samom kraju svojega mandata. Gledao sam lica ljudi koji su preživjeli holokaust, slušao njihova sjećanja i promatrao lica moćnih političara o kojima može ovisiti rat i mir u današnjem svijetu. Razgovarao sam sa, mogu reći, prijateljem, austrijskim predsjednikom Fischerom, čija je supruga također bila jedna od onih koji su osjetili strahote holokausta. Je li čovječanstvo išta naučilo od povijesti? Je li moguće da se nakon strahota svih proteklih ratova, uvijek i iznova javljaju oni koji su spremni ući u novi ples smrti, ponoviti genocid, torture, razaranja... Na žalost, jest, moguće je. I predsjednik Fischer i ja svjesni smo toga...

Kada sam se sa suprugom Tatjanom penjao prema odajama već legendarne britanske kraljice Elizabete II., znao sam da će mi cijelo vrijeme susreta s njom u ušima odjekivati The Pomp and Circumstance Marches Sir Edwarda Elgara, velikog britanskog skladatelja. Inspiriran vojnim imperijalnim koračnicama, skladao je dopadljiva i efektna djela koja nepogrešivo asociraju na dvor s dugom i slavnom tradicijom, na moć koja se gradila stoljećima. Razgovor s kraljicom bio je iznimno ugodan. Sjetila se svog boravka u tadašnjoj Jugoslaviji i snažnog dojma koji je na nju ostavio Josip Broz Tito. Ispričala je i anegdotu o slijetanju na krivi aerodrom i zbrci, čak panici, koju je to izazvalo. Ali, kraljica je bila sjajno informirana i o povijesti moderne hrvatske države, našim uspjesima i problemima. Sa zidova njezinih odaja gledala nas je povijest: kraljevi, princeze, vojskovođe, umjetnici….

Papu Franju sreo sam tri puta. Službeni posjet Vatikanu bio je prilika da bolje upoznam čovjeka koji Katoličku crkvu želi oteti politici i raskoši, vratiti je čovjeku i istinskoj vjeri. Netko će reći što ti, agnostiče, imaš o tome govoriti?! Sam Papa Franjo na one koji ne vjeruju gleda kao na braću koja pripadaju Bogu kao i vjernici. Dostojanstvena tišina vatikanskih koridora u meni se pretočila u zvuke Mozartova Requiema, jednog od najpopularnijih djela klasične glazbe. Bol, mir i nada koje zvukom opisuje genijalni Mozart, u konačnici u duši slušatelja otvara nadu. Takve su i oči pape Franje, tople, a riječi mudre. Crkva ne smije promovirati klerikalizam, kaže, mora služiti ljudima, širiti ljubav među ljudima i narodima, motivirati na oprost i pomirenje. A kako je u Hrvatskoj, pita. Ne čeka odgovor, kaže, znam, lagano se nasmije… Nisam siguran što je taj smiješak značio, zadovoljstvo ili sarkazam, je li bio posvećen biskupu Uziniću ili možda nadbiskupu Devčiću ili, pak, suprotno, biskupima Košiću, Ivasu ili Bogoviću...

Jedan od uspjeha moje vanjske politike bila je normalizacija odnosa s Italijom nakon krize izazvane neraščišćenim odnosima još od vremena Drugog svjetskog rata i poraća. Povjest je s hrvatske strane izgledala na jedan način, s talijanske, posebno one esulske, na drugi. Giorgio Napolitano, veliki talijanski političar, predsjednik, bivši partizan i borac protiv fašizma, i ja, relativno novi hrvatski predsjednik, osjetno mlađi, pružili smo ruke i početkom rujna 2011. organizirali u Puli veliki pomirbeni skup, susret hrvatskih antifašista i esula. Na velikom koncertu u Areni, pred 8000 ljudi, Hrvata i Talijana, uz TV prijenos za obje zemlje, predsjednik Napolitano i ja pročitali smo zajedničku izjavu. Rekli smo kako je to prigoda da se prisjetimo tragedije žrtava talijanskog fašizma koji je progonio manjine i koji se oružjem obrušio na susjede Hrvate. Taj isti fašizam uvijek je djelovao i protiv sloboda i života samih Talijana. Prisjetili smo se i talijanskih žrtava osvete vlasti poratne bivše Jugoslavije. Za sve te počinjene užasne zločine nema nikakvog opravdanja. U ujedinjenoj Europi oni se neće moći ponoviti - nikad više - te osudili totalitarističke ideologije koje su okrutno zatrle slobodu i povrijedile pravo pojedinca da bude drukčiji rođenjem ili vlastitim izborom. Mediji su susret proglasili povijesnim. A glazbu nije trebalo zamišljati, bila je tu, u prepunoj Areni gotovo da nije bilo osobe koju nisu prolazile srsi od prelijepe talijanske i hrvatske glazbe. Ali, Verdijev zbor “Va Pensiero” iz opere “Nabucco” svojom ljepotom i porukom o nadi porobljenih ponovo je razgalio srca publike. Taj je zbor u prijelomnim šezdesetima 19. stoljeća nosio posebnu političku poruku, postavši svojevrsnom himnom talijanskih patriota željnih nacionalne emnacipacije i slobode. Ali, glazba nema granica i ta je skladba postala ne samo talijanska, nego i svjetska baština.

Nekako u isto vrijeme kada je nastao Verdijev “Nabucco”, koju godinu kasnije, naš Ivan pl. Zajc napisao je možda najpoznatiju hrvatsku domoljubnu pjesmu, “U boj, u boj”. Franjo Marković je 1866. stvorio tekst, a Zajc glazbu. Poslije je Zajc pjesmu kao muški zbor uvrstio u operu “Nikola Šubić Zrinjski”. Zaista, riječ je o iznimno uspjeloj skladbi koju parafraziraju i nogometni navijači skandirajući “u boj, u boj - za narod svoj”. Ali, ako ne čudi široka popularnost Zajčeve skladbe u Hrvatskoj, apsolutno je nevjerojatna njena iznimna popularnost u Japanu. U lipnju 2013. Hrvatsku su posjetili japanski princ Akishino i princeza Kiko. Princ i princeza su, uz Zagreb, posjetili Plitvice, Zagorje i Dubrovnik. Kažu, i oni znaju za pjesmu “U boj, u boj”. Hit je u Japanu, posebno među zborovima kojih je u njihovoj zemlji izniman broj. U vrlo specifičnom društvenom uređenju, car i njegova obitelj nemaju neposrednu političku ulogu, no simbolika koju nose i tradicija uz koju ih se vezuje čini ih važnim faktorom japanskog društva. Kod nas, takvu je poziciju teško razumjeti prosječnom građaninu. Princa je zanimalo sve, posebno tamburice i nastup folklornog ansambla Lado. Očito, hrvatska tradicijska kultura zanimljiva je i u dalekom Japanu. Naš izvoz tuna te uvoz automobila i razne tehnike, turisti koji iz Japana sve češće dolaze u Hrvatsku, tek su početak gospodarske suradnje koja bi za nas mogla i morala biti puno povoljnija.

Četvrti studenog 2010. godine. S Borisom Tadićem, srpskim predsjednikom na Ovčari. U tišini stojimo pred spomenikom žrtvama strašnog zločina Miloševićeve agresorske politike. “Voda zvira”, pjeva mi u glavi zbor. Josip Štolcer Slavenski, genijalni skladatelj iz Međimurja, Čakovčanin koji je veći dio svog života proveo u Beogradu, tu je pjesmu nazvao svojom nadgrobnom muzikom. Međimurski, ali i folklor Balkana spojio je s modernizmom i postao jedan od naših najinteresantnijih skladatelja XX. stoljeća. “Voda zvira” danas se često pjeva na pogrebima sofisticiranije estetike. Tadić se ispričao za zločin na Ovčari, izrazio sućut rodbini i donio dokumentaciju vukovarske bolnice. Posjetili smo i Paulin Dvor, mjesto gdje su stradali nevini civili Srbi. Siguran sam, Boris je tamo, skupa sa mnom, čuo prelijepo Mokranjčevo Opelo. Nakon nenajavljenog, čak i za međunarodne mahere iznenađujućeg susreta u Opatiji, Boris i ja postali smo više od predsjednika dviju država s teškom poviješću. Postali smo prijatelji. Nismo o povijesti, a ni o sadašnjosti uvijek mislili isto. Pogled s dvije strane Dunava vjerojatno ne može biti isti. Ali, nakon Opatije i Ovčare, otvorili smo i međusobnim službenim državnim posjetama novu stranicu. Šteta, naše vlade nisu pokazale hrabrost da bi odlučno krenule rješavati brojna teška pitanja koja opterećuju naše odnose. Nacionalisti su nas obojicu osuđivali kao izdajnike. Europska nagrada za toleranciju koju smo zajedno dobili pokazuje da je međunarodna zajednica prepoznala važnost procesa koji smo otvorili. A najveseliji trenutak naših susreta bio je moj spektakularni pad u Subotici s pozornice na kojoj su nas dočekali predstavnici Hrvata u Srbiji. Propao sam s visine od gotovo dva metra, ali spretno sam se dočekao i prošao bez i najmanje ozljede. Naravno, na naslovnici Jutarnjeg na mojim je dlanovima bila krv… Fotoshop radi svoje. Dok razmišljam o tom veselom događaju, o svojoj političkoj karijeri, o životu općenito, ne mogu da u sebi ne zapjevam “Skalinadu” Zdenka Runjića, velikog dalmatinskog hit-makera. “Tu se penje, tu se pada, to je sudba, to je nada...”