Jurica Pavičić iz Berlina: Vehabije nisu teroristi, oni su ponekad samo dosadni

Uoči ovogodišnjeg berlinskog festivala, na letu prema Berlinu otpočeo sam čitati roman “A Most Wanted Man/Najtraženiji čovjek”, posljednji špijunski triler jednog od meni najdražih pisaca uopće, Johna le Carrea. Ambijentiran u suvremeni Hamburg - grad koji je “odgojio” Mohammada Attu i teroriste 11. rujna - roman pripovijeda financijsku i špijunsku zavrzlamu kojoj se u središtu nalazi jedan čovjek: Issa Karpov, politički prebjeg iz Rusije i osumnjičeni čečenski terorist.

Smiješni negativci

Taj Issa Karpov u Le Carreovom je romanu otjelovljenje zapadne krivnje: sin ruskog oficira, plod ratnog silovanja, odgojen u ruskom internatu, postao je muslimanski vjernik (a možda) i borac kao naplatu za ono što je počinjeno njemu i njegovoj domovini. Taj lik Le Carreovog romana - inače, ne ravnog njegovim najboljima - uvelike ilustrira reprezentaciju islama, pa i islamskog radikalizma, u suvremenoj liberalnoj kulturi.

Još do početka prošlog desetljeća, islam i muslimani jedva da su imali mjesto u filmskoj i popularnoj kulturi. Njihova funkcija svodila ne na onu “sidekick comicsa“ ili smiješnih negativaca, kao što je slučaj s libijskim teroristima u nizu holivudskih hitova poput “Povratka u budućnost” ili “Umri muški 3”. Muslimani i Arapi bili su šaljivo nekompetentni statisti koji se motaju između deva i piramida u drugom planu Indiane Jonesa. A onda se dogodio 11. rujna.

11. rujna, za komercijalni su film muslimani prestali postojati. Prvih godina nakon pada WTO akcijski filmovi i inače su se malo radili, a onda kad su se radili u njima nije više bilo smiješnih Libijaca, jer najednom to nikom nije bilo smiješno.

Zloglasni filmovi

Ironija je stoga da su dva najpoznatija filma ovog desetljeća koja se bave islamom iz zapadne optike dva kratka filma, kojima je k tomu zajedničko da su oba - zloglasni. Jedan od njih je “Submission” (2004), 10-minutni polemički, antivjerski pamflet Nizozemca Thea Van Gogha, koji je svog režisera koštao života jer ga je na amsterdamskom pločniku ubio nožem marokanski useljenik.

Drugi kratki film koji je na isti način prodrmao društvo bio je 17-minutni “Fitna” nizozemskog političara Geerta Wildersa, film koji kao i onaj Van Goghov ilustrira kroz leksik umjetničkog videa navodnu esencijalnu nasilnost, ženomrzačku i tiransku prirodu islama. Opresivnost i mizoginost islama u prošloj dekadi, dakako, nije bila samo kulturna tema desničarskih, plavokosih Europljana.

O mračnoj strani vlastite vjere pisao je niz žena imigrantica na Zapad, počevši od Iranke Azar Nafisi (roman “Lolita u Teheranu”), strip crtačice Marjane Satrapi (strip i animirani film “Persepolis”), ili - najoštrije - Somalijke Ayaan Hirsi Ali koja je i napisala scenarij za “Submission”. No, argumenti s kojima su vlastitu vjeru pretresale političke emigrantice “tamnije kože”, zadobili su sasvim drugo značenje onog časa kad su prisvojeni u imaginarij manje ili više rasističke europske desnice. A to se dogodilo, kroz ovo desetljeće, i to brzo i potpuno.

Zazor prema islamu

Tako smo dobili Europu danas, Europu u kojoj antislamstvo ima ulogu koju je 30-ih imao antisemitizam: Wilders je danas u toj Europi važan stranački lider, u toj Europi Švicarci zabranjuju minarete, a talijanski rasisti poput Calderolija i Bossija prijete da će se s muslimanima obračunati “kao lombardski konjanici kad su jurišali na turski Beograd”. Zazor prema islamu postao je u Europi - posebno južnoj - izlika za najneumivenije prostaštvo i rasističku kloaku. Ili kako je napisao sjajni tršćanski novinar Paolo Rumiz - “onaj rječnik koji danas možemo čuti u politici, 40 je godina bio potisnut kao nedopustiv, ali se opet vratio kao prije '45”.

U takvim okolnostima, nije čudo da je liberalna europska i američka reagirala tako što je krivnju bekhendom vratila u zapadni dio terena. Ekran su najednom napučili muslimani žrtve histerije ili muslimani koje se pogreškom zamijenilo za teroriste. U holivudskom hitu “Rendition” (2007) Gavina Hooda, CIA iz bostonskog doma otima egipatskog inženjera zbog krivo adresiranog maila. U njemačkom filmu “Spavač” (2005) Benjamina Heisenberga mladi arapski znanstvenik postane meta njemačke savezne špijunaže.

Politički znak epohe

U omnibusu “11'09''01”, u epizodi Mire Nair, američkog muslimana optuže za terorizam, a ispostavi se da mu je tijelo ostalo zatrpano Blizancima. U “Putu za Guantanamo” Matt Whitecross i Michael Winterbottom dovijaju se neviđenom logičkom gimnastikom pokazati kako su trojicu Britanaca otišli u Pakistan na svadbu, dospjeli iz teško objašnjivih razloga usred Afganistana, pa na koncu završili - nevini u Guantanamu. Issa Karpov - nevino optuženi Le Carreov “terorist” - najednom više nije usamljen. Postao je politički znak epohe, sredstvo kojim kultura polemizira s rasističkim stavom “svi su oni isti”.

Istodobno, slika terorizma pokušava se kontekstualizirati. Tako u “Syriani” (2005) Stephen Gaghan pokazuje kako će socijalni Papinov lonac, eksploatacija i globalizacije radnike na bušotini pretvoriti u islamističke regrute. Nakeženo, netolerantno i opasno lice susjedske religije prikazuje se (ne bez razloga) kao produkt kolonijalizma, trećesvjetskog kapitalizma i globalizacije.

Postavlja se utemeljeno pitanje je li islamski (kao uostalom protestantski, katolički?) radikalizam samo odgovor na depriviranost, nefunkcionirajuća društva, bahatost Zapada, ekonomsku eksploataciju? Je li on treća totalitarna ideologija, nastala - baš kao fašizam i komunizam - kao odgovor na faze kapitalizma: prvo onu mančestersku, pa onu Velike depresije, pa sada ovu treću, najbezobzirniju, fazu Nikeinih kožnih lopti šivanih u Indoneziji? Odgovor je da vjerojatno jest, ali očito ne i samo to - barem tako pokazuju dva filma prikazana ove godine na Berlinaleu.

Okretanje radikalizmu

Ta dva filma su “Shahada” mladog Afganca-Nijemca Burhana Qurbanija, te “ Na putu “ sarajevske autorice Jasmile Žbanić . U oba filma glume hrvatski glumci, oba su napravili mladi europski autori islamskog identiteta i oba na različite načine pokazuju kako se mladi, urbani i situirani europski muslimani okreću radikalnoj verziji svoje konfesije.

U ovim filmovima nema kuvajtskih bušotina, kolonijalizma ni Nike “sweat-shopova”: njihovi junaci su jedna berlinska Turkinja i jedan sarajevski Bošnjak koji su potpuno integrirani u laičko društvo. Oboje puno piju. Oboje na početku filma partijaju i ubijaju se po birtijama. Mlada Maryam je promiskuitetna i počini abortus. Amar je pijanac koji dobije otkaz jer je u kontrolu leta na aerodromu sjeo s lončićem rakije.

Teen-drama

Film “Na putu” u prvom je dijelu potpuno uronjen u prostore modernosti. Događa se u avionima i na aerodromu, u klinici za ginekologiju, u dotjeranim kafeima, i kad gledate mlade i lijepe junake kako borave u tim mondenim prostorima načas vam se čini da vas je netko transportirao u soap operu kojoj ste propustili prve epizode. Malo bračnih zavada, malo prijatelja, malo problema sa šefom - i sve tako ide dok se ta “Dolina sunca” najednom ne pretvori u nešto drugo i mračnije onda kad glavnog junaka zgrabi vjerski žar. I u “Shehadi” nešto što izgleda kao teen-drama dobije novu dimenziju kad Maryam lupi vjersko čistunstvo.

Dvoje junaka ta dva filma razlikuju se u nekim nijansama. U njemačkom filmu Maryam postane nepodnošljivo kruta, svima drži prodike i sve optužuje za manjkavu vjeru. U bosanskom filmu Amar naizgled postaje čak bolji: ne pije, brižan je, obazrivo nagovara ženu na vjeru, pa smo načas u iskušenju da prije prihvatimo njegovu krotku strpljivost, nego njezin histerični antivjerski gnjev.

Ono što je u oba filma zajedničko, međutim, to je generacijski sukob sa starijim naraštajem muslimana integriranih u laički kontekst. Maryam optužuje tako starce iz umjerene turske džamije na slabost vjere, a svog oca da ju je popustljivošću naveo na blud. Stari turski gastarbajter kori je i upozorava kako je njegova generacija puno truda uložila da se integrira i izbije predrasude, a ona sada vraća kotač natrag. U jednoj od najzanimljivijih scena “Na putu”, Amar dolazi na obiteljski Bajram gdje se pjeva i toči rakija.

Kad mu prekipi, on kudi ukućane, veli kako su “u Bosni jedini muslimani na svijetu koji Bajram slave uz rakiju”, te izriče politički kredo cijelog bosanskog vehabijstva: rat i genocid došli su kao kazna zbog slabe bošnjačke nabožnosti, zbog otpadanja od vjere i prihvaćanja komunizma. U svim tim slučajevima, dojučerašnji grešnici trljaju nos ljudima koji su starinski nabožni. Tako Amaru žena veli “otkud si ti ekspert za religiju, do jučer si povraćo od pića”, a mladi hamburški Turčin Malik zgraža se kad Le Carreov Issa odloži Kur'an na pod uz krevet. Multikulturalnost, kapitalističko potrošačko društvo, a u bosanskom slučaju i komunizam postaju “grijeh otaca” koji se ima isprati pokorom. A oni koji to čine su priučeni, instant revolucionari.

Odmetnički šik

Aysaan Hirsi Ali je, prema vlastitim riječima, postala ateist u svibnju 2002. na jednoj talijanskoj vrtnoj terasi. Otpila je u restoranu čašu crnog vina i sama sebi rekla “ako je ovo u vjeri zabranjeno, onda nešto s njom nije u redu”. Ali, Hirsi Ali nije odrasla uz talijanske taverne, odrasla je u somalijskoj bijedi. Filmovi kao “Na putu” i “Shahada” prikazuju likove koji su transgresiju izvršili preko iste barijere, ali u protusmjeru.

Odrasli u laičkom društvu gdje “vino” ili seks ili trava nisu tabu, oni testiraju “religiju” liberalnog laiciteta tako da probaju ono jedino, posljednje zabranjeno - fundamentalizam. Vjera - ne samo muslimanska - postaje najednom odmetnički šik, a liberalni laicitet dosadna, obvezujuća i školska ideologija koju ti ulijevaju na pirju, kao nama marksizam.

Grijeh fundamentalizma

Kruta vjera u oba filma prikazuje se kao bijeg od modernog društva koje je istrzano, nesigurno, časovito i bez sidra. Vjera u njima postaje nešto poput vlastoručne verzija Avatara, čarobni štapić koji vas prebacuje iz stvarnog, kompliciranog svijeta - svijeta u kojem šef gnjavi, u kojem se trči za novcem i rješava dnevne zapreke - i kad pucnete prstima vas seli u besproblemski svijet u kojem se ništa ne mijenja, sve je zadano i naizgled vječno.

Zato Amaru Luna ( Zrinka Cvitešić) u odlučujućem verbalnom obračunu pijana neugodno predbacuje “Ti si dosadan!”. Grijeh fundamentalizma jest, ako nijedan drugi, onaj dosade.

Ne samo zato što dogmati papagajski ponavljaju tuđe naučene rečenice, nego i zato što dogmatski mozak odabire tromo nekretanje i izbjegava izazove, promjene, rizik.