JURICA PAVIČIĆ Jezična inkvizicija suca Mrčele: Je li došlo vrijeme za razlikovni rječnik hrvatskog i ‘pravog’ hrvatskog jezika?

Početkom devedesetih godina, u vrijeme kad su između Srba i Hrvata počele prvo nenaoružane, pa oružane borbe, cijela hrvatsko-srpska humanistička znanost dobila je novi, prevažni društveni zadatak: kulturološki legitimirati novo krvoproliće. Unutar te pozadinske patriotske fronte, svoj patriotski posao morala je odraditi i filologija.

Kako su u tom ratu ratovale nacije, a kako nacije - jel'te - moraju imati jezik (tko je čuo za Austrijance i Irce?), tako se i hrvatska filologija latila posla koji su tih istih godina i mjeseci na frontu radile dvije vojske u maskirnom trlišu. Naime, baš kao i vojnici na frontu, i filolozi su u kućnoj radinosti povlačili crtu razgraničenja gdje prestaje njihovo, a počinje - naše.

I tako se tada - početkom 90-ih - pojavio unikatni domaći jezikoslovni žanr: “razlikovni rječnik”. Te razlikovne rječnike pisali su mnogi, od profesora do lektora ili otočnih nastavnika književnosti. Njihovi glavni korisnici bili su zaplašeni i jezično nesigurni siroti građani koji su tih godina hodali po lingvističkom minskom polju, živeći u svakodnevnom strahu da će im izgovorena riječ poput “spiska”, “advokata” ili “germe” nabaciti u uredu, kavani ili portunu stigmu “srbende”.

Poput pravih graničara, autori su razlikovnih rječnika određivali što spada s ovu, a što s onu stranu linije razgraničenja, pri čemu su se koristili s nekoliko tipičnih strategija. Hrvatskom bi riječju proglasili standardni srpskohrvatski izraz, a srpskom neki rustikalni lokalizam. Ili bi srpskom riječju proglasili internacionalizam koji svi koristimo (aerodrom, muzika, advokat). Ili bi hrvatskom riječju proglasili kakav 19-stoljetni arhaizam. Ili bi - na koncu - podesnu hrvatsku riječ naprosto - izmislili. Rezultati te razlikovne euforije počeli su se uskoro zakratko, ali i zabavno očitovati na ulici. Kafići su bili puni “koštovnika”, na sastancima kućnog savjeta netko bi “nazočovao”, a masovna uporaba “glede” izazivala je pravu pomutnju jer su ga patriotski spisatelji koristili s krivim padežom.

Udobno pisanje

O tom deliriju jezične demarkacije stručnjaci su puno pisali. Čini mi se, međutim, da postoji generalna zabluda oko stvarnih dometa novogovora 90-ih. Taj “razlikovni” novojezik 90-ih u osnovi je umro onog časa kad je prestala politička histerija koja ga je izrodila. No, postoji jedna posljedica koju je on ostavio. On je - naime - velikom dijelu pismenog stanovništva odaslao dugoročnu poruku kako je štokavski standard ideološki, proizvoljni konstrukt. A ako je on ideološki, proizvoljni konstrukt, onda to znači da smijemo govoriti i pisati kako nam je udobno. I tu dolazimo do točke na kojoj je tuđmanistička jezikoslovna revolucija protiv svojih izvornih nakana prouzročila nešto pozitivno: naime, hrvatski se standard - Bogu hvala!- raspao.

To je svijet u kojem već petnaestak godina živimo. To je - ukratko - svijet u kojem splitskim pjevačima i sportašima ni u primozgu nije da na TV-u prestanu govoriti ikavski. To je svijet u kojem standardnom štokavštinom u crtićima govori jedino zločesta kraljica (kako je odlično analizirao Ivo Žanić). To je svijet u kojem su u jezik “ušle” (ili se “vratile”) riječi koje bi pred dvadesetak godina novinski lektori križali crvenim flomasterom: škver, klet, haustor, stancija. To je svijet u kojem su moji kolege sportski novinari kajkavci spontano odlučili ukinuti futur drugi (kad ste zadnji put u novinama pročitali rečenicu “ako Modrić bude igrao, Real će pobijediti”?). To je svijet u kojem bih ja radije sebi odsjekao šaku nego napisao u tekstu riječ “rajčica”.

Ta eksplozija jezičnog “laissez fairea” - dakako - nije samo posljedica terora “koštovnika”. Ona je posljedice i jedne druge “sitnice” koja nam se u međuvremenu dogodila, a ona se zove - kapitalizam. U međuvremenu su, naime, i hrvatski konzervativni nacionalisti naučili da ništa ne izjeda tako efikasno suverenu državu i naciju kao suvremeni kapitalizam, a među onim atributima nacije nad kojima u tržišnom društvu vi izgubite kontrolu jest i - jezik.

U otvorenom društvu, jezik je postao dobro kao i svako drugo, dobro koje se kupuje i prodaje, koje ima svoje tržište, mode i fluktuacije, i nad njim ne možete imati etatističku kontrolu kakvu ste mogli u doba Tite, Pavelića ili kralja Aleksandra. Tradicionalna (nacionalna) država mogla je kontrolirati jezik jer je za to imala učinkovite instrumente: školu, radio i TV, vojsku, administraciju i sud. Škola danas više nije faktor jezičnog utjecaja jer je generaciji koju ona “gađa” - djeci - ionako jedini jezik kulture engleski. Mediji su postali akteri tržišta, pa se i njihov jezik prilagođava kupcu. Vojska više nije dio masovnog životnog iskustva. Administracija ima svoj jezik pun “pouka o pravnom lijeku” i “što u naravi znači”, jezik koji je tako apstraktan i formulaičan da bi spise mogli slobodno pisati na latinskom. A sud? E, kako pak stvari stoje što se suda tiče, to smo doznali ovih dana.

Jezične radionice

Ovih dana, naime, kolegica Ivanka Toma objavila je članak iz kojeg saznajemo da sudac vrhovnog suda Marin Mrčela diljem Hrvatske organizira jezične radionice za suce, s ciljem da ih nauči da presude pišu- na standardu. Naime, kako saznajemo, drugostupanjski sudovi u Hrvatskoj puni su muka i problema jer presude prvostupanjskih sudova iz druge regije često - ne razumiju? Tako siroti Mrčela navodi užasavajuće primjere jezičnog divljanja, kao na primjer slučaj splitskog suca koji je napisao da je ubojica “pucao iza štekata”, ili da je sakrio “drogu u pitaru”, ili pak varaždinskog suca koji je u presudi napisao da je počinitelj nekog (izgleda- živopisnog) nedjela uzeo “šlauf”. Stoga se Mrčela pojačao jakom internacionalnom ekipom filologa ne bi li iz tih kampanilističkih tikava hrvatskih sudaca izbio maligne lokalizme.

Kad čovjek čita novinsku priču o epskom raspadu hrvatskog sudskog jezičnog standarda, ne može a ne postaviti nekoliko zlobnih, antihrvatskih pitanja. Za početak - u kakvom to medijskom vakuumu, kulturološkoj i svakoj drugoj klauzuri mora živjeti obrazovani pravnik s fakultetom i sudačkim ispitom, a da ne zna i da nikad nije čuo za riječi kao đardin ili šlauf? U kojoj ti ljudi zemlji uopće žive, ako ih je uspio mimoići termin za nešto tako svakodnevno, koji koriste milijuni njihovih sugrađana?

Drugo pitanje - možda i važnije - jest kako Mrčela i njegova kohorta misle prevoditi zloćudne lokalizme? Naime, ako je onaj uzorak koji je objavila kolegica Toma dobar, onda smo nagrabusili. Jer, svatko onaj tko pokuša prevesti “pitar” s “lončanica”, ignorira činjenicu da te dvije riječi ne znače isto (pitar - naime - može biti i kameni, i cementni, čak i rashodovana teča). Svatko tko pokuša prevesti “štekat” s “terasa” evidentno ne zna ni što je štekat, ni što je terasa. Jer, obje navedene riječi - kao i niz drugih inkriminiranih - odraz su specifičnog kulturnog iskustva, obje označavaju neprevodivi dio života, pa su i same zato neprevodive.

I dok sudac Mrčela tako sa svojim jezičnom inkvizicijom putuje Hrvatskom, te čisti iz djevičanskog sudskog jezika ganjke i baltice, ja ne mogu odoljeti a da ne primijetim kako su vrhovni sudac i njegova ekipa u svojoj jezikoslovnoj raboti smetnuli s uma jedno podesno, učinkovito sredstvo s kojim Hrvatska ima dobra prošla iskustva. Naime, razlikovni rječnik. Umjesto da idu okolo po nepočešljanim kajkavskim i čakavskim županijama, troše dnevnice i ustaju ujutro na pekarski avion, Mrčela i družba mogli su zazvati na telefon nekog od onih starih lektora, profesora ili otočnih nastavnika hrvatskog koji su već vični u tom poslu. Mogli su ih zamoliti da naprave razlikovni rječnik hrvatskog i “pravog” hrvatskog - onako, po staroj špranci. Na jednoj strani rustikalni lokalizmi (baltica) na drugoj standard. Na jednoj zloćudni internacionalizmi (đardin), na drugoj “prave naše” riječi. Na jednoj riječi koje stvarno postoje u životu, na drugoj one koje nitko živ nije nikad izgovorio (“pomogni mi premjestiti lončanicu”, helou? ). Na koncu će dobiti perfektno sredstvo za besprijekorne tekstove presuda: hrvatsko-hrvatski razlikovni rječnik.

Susjed i komšija

Bilo bi to puno učinkovitije i jeftinije nego se vozikati uokolo na državnim dnevnicama. Ali - ni Mrčela ni njegovi filolozi to neće napraviti. Znate zašto neće? Zato što bi - ako bi to napravili - netko mogao pomisliti da hrvatski (iz Varaždina) i hrvatski (iz Splita) nisu isti jezik, baš kao što - naravno - nisu isti jezik jezik cjenika i jezik koštovnika.

U drugoj epohi i u drugom kontekstu nacionalne ideologije, razlike između lanca i beočuga, ili susjeda i komšije, služile su kao kulturološka artiljerija, argumentacijski slijed za civilizacijske limese, Justinijanove linije i predziđa Zapada. Sada, slične kulturološke razlike između bajtica i đardina moramo srediti kriomice, u četiri zida. Moramo ih zataškati da susjedi ne čuju, kao malu, kućnu razmiricu, potiho i bez pisana traga.