Jutarnji u lovu na haaškog bjegunca: Tu je bio srpski ratni zločinac Ratko Mladić!

Gotovo pet kilometara duga beogradska ulica Jurija Gagarina, sa po tri prometna traka u svakom smjeru i dvostrukim tramvajskim kolosijekom između njih, grad je za sebe. U njoj, gotovo je sigurno, živi Ratko Mladić, najtraženiji ratni zločinac s ovih prostora, okrutni, bešćutni zapovjednik vojske bosanskih Srba, odgovoran za stravičan pokolj u Srebrenici. Tražiti ga u toj ulici sa stotinama stambenih blokova i tisućama i tisućama stanova, u šumi sivih, oronulih nebodera, gotovo je jednako pronalaženju igle u plastu sijena.

Nagrada iz snova

Dok se prošlog četvrtka vozimo tom džunglom na asfaltu Novog Beograda, na radiju slušamo vijest koja će zasvrbjeti dlanove i podići adrenalin headhunterima: srbijanska će vlada s milijun na deset milijuna eura povećati nagradu onome tko pruži informacije koje će dovesti do uhićenja Mladića. Pa, iako para vrti gdje burgija neće, osoba bliska Akcijskom timu za uhićenje ratnih zločinaca (a preostala su još dvojica - Ratko Mladić i Goran Hadžić) tvrdi da je gotovo nemoguće očekivati da bi netko od sadašnjih Mladićevih pomagača otkucao policiji gdje je njegovo sklonište.“Gdje se Mladić skriva zna vrlo malen broj ljudi. Možda samo dvoje-troje njegovih najodanijih, fanatičnih jataka. A to su tipovi koji ni za sve blago ovoga svijeta ne bi izdali gdje se nalazi”, kaže naš sugovornik. Podsjeća kako je Mladić, kad je 1997. iz Bosne i Hercegovine došao u Srbiju, oko sebe imao tjelesni zdrug od 47 najprobranijih ljudi, zaduženih za njegovu sigurnost. Ali to je bilo drugo vrijeme. Mladić se tada slobodno kretao Beogradom, uživao je punu potporu režima Slobodana Miloševića, odlazio je na nogometne utakmice i bio viđen po restoranima i njemu dragim kavama.

“Danas stvari stoje drukčije”, objašnjava Rasim Ljajić, predsjednik Nacionalnog savjeta za suradnju s Haaškim tribunalom, u čijem prostranom ministarskom kabinetu (Ljajić je ministar rada i socijalne politike), u golemoj zgradi bivšeg Saveznog izvršnog vijeća, razgovaramo o Mladiću. Iz širokog hodnika na trećem katu istočnog krila zgrade vide se vrhovi onih sivih nebodera u Gagarinovoj, udaljenoj tek dva-tri kilometra južno, s druge strane autoceste koja presijeca Beograd nadvoje. Nije isključeno da se odande vide i prozori Mladićeva stana.

“Mladić više nema logistiku i zato ga je puno teže naći. Ako se skrio u neki od tih nebodera, ako ga ondje posjećuje samo dvoje ljudi koji mu donose hranu, lijekove i potrepštine, ako ne izlazi iz zgrade - kako ćete otkriti gdje se krije?” pita se Ljajić. Navodi primjer jednog haaškog optuženika, koji se također dulje vrijeme skrivao prije nego što je otkriven.

“Ne biste vjerovali koja je to sigurnosna kultura”, kaže. “Živio je godinu dana u stanu u kojem je telefonski račun svakog mjeseca bio nula dinara. Ni jednom nije podigao slušalicu da bi nekog nazvao, bojeći se da ne bude otkriven.”

Mravinjak bez oznaka

U jednoj od stepenastih zgrada u Gagarinovoj, koja se poput nanizanih domina različitih veličina spušta od ceste prema maloj zelenoj oazi, samo na ulazu 118 - gdje se neko vrijeme skrivao Mladić - nalaze se 64 stana. Takvih je ulaza u toj zgradi četiri. A takvih zgrada u nizu više od tuceta. Samo taj, nekoliko stotina metara dugačak blok, ima više od tri tisuće stanova. A to je tek mali, neznatni dio nepregledne Gagarinove ulice.

U tom mravinjaku mnogo je stanova bez ikakvih oznaka, bez imena stanara, ali i mnogo kojekakvih tvrtki. Moguće je, kažu naši sugovornici, da je Mladić u stanu gdje je prijavljena neka mala firma, koja nešto radi, stvarno ili fiktivno, i koja je samo kamuflaža za njegovo skrivanje. Carla Del Ponte u svojim memoarima “Gospođa tužiteljica” piše da je srpska vojna obavještajna služba sredinom ovog desetljeća locirala čak 518 stanova koje bi mogle biti Mladićevo sklonište. Pretražena su i 192 vojna stana, no ni u jednom od njih nije bilo najtraženijeg bjegunca.

Od Novog Beograda, koji sâm ima više od 400.000 stanovnika i čini petinu dvomilijunske srpske prijestolnice, teško da je moguće naći bolje mjesto za skrivanje. Ljudi se ondje međusobno ne poznaju, između ulaza iste zgrade kao da su svjetlosne godine koje priječe kontakte vječno užurbanih, međusobno posve otuđenih stanara. U Gagarinovoj, naravno, nije tako udobno kao u vilama u Ulici Blagoja Parovića, gdje je na broju 117a Ratko Mladić plandovao dok se oko njega nije počeo stezati obruč. To elitno naselje na Košutnjaku, toliko različito od onih depresivnih zgrada mastodonata u Gagarinovoj, samo nekoliko stotina metara od velikog sportskog centra i kompleksa bazenâ, nekoć je - u vrijeme Jugoslavije - bilo diplomatska oaza zaposlenika različitih ambasada. Danas su ondje, uglavnom, novokomponirani tajkuni, dakako ne oni najmoćniji, iz prve garniture, čije su vile duboko skrivene u moru zelenila otmjenog Dedinja.

Zakon šutnje

No, to naselje bijelih vila, s prostranim okućnicama i njegovanom hortikulturom, sve je samo ne sirotinjska četvrt. Dok u sunčano, prohladno beogradsko jutro hodamo tim mirnim dijelom velegrada, koji kao da se još nije razbudio za razliku od ostatka Banova brda, gdje sve ključa od prometa, vreve i užurbanih prolaznika, pomno promatram susjedstvo najvećeg balkanskog krvnika novijeg doba. Žena koja zalijeva travnjak u jednoj od obližnjih vila kaže da ne zna koja je kuća Mladićeva. Taksist koji nas je dovezao do Ulice Blagoja Parovića tvrdi da baš nije siguran gdje se nalazi generalova vila. Isto zbori i poštar. Kao, tu je negdje u naselju, malo niz padinu prema bazenima, pa onda lijevo ili desno.

“Nisam baš siguran”, kaže poštar. Da je u pitanju “omerta” potvrđuje i prolaznik, čovjek bujne sijede kose, vrata uvučenog u topli mantil. Pitamo ga koja je u nizu vila obitelji Mladić, a on sliježe ramenima i gleda nas bez riječi. “Pitali smo i poštara”, kažemo, “ali ni on ne zna”.

“Zna, zna”, kaže čovjek bujne sijede kose. “Samo, sigurno je Mladićev poštovatelj kao i ja, pa neće reći. Štiti našeg junaka. Ako napišete da je Mladić srpski heroj, ja ću vam pokazati njegovu kuću.”

“Zato smo i potegnuli iz Hrvatske”, kažem mu. No, umjesto da pokaže kuću, sjedokosi počinje nadugo i naširoko objašnjavati zašto je Mladić heroj i zašto je trebalo ‘potući balije’. “Glupo je što smo ratovali s vama Hrvatima”, nastavlja. “To je stvarno bilo glupo. Vi imate svoju državu, jezik, povijest, kulturu. A balije, kao ni Šiptari, nemaju ništa od toga. Zato je Mladić srpski junak, jer balije ne mogu imati državu.”

Fitness centar u kući

Kuća Mladićevih, dom njegova sina Darka i supruge Bose - bar takav dojam ostavlja oronulo pročelje - prilično je neodržavana i godinama neokrečena dvokatnica s mansardom. U njoj je i fitness studio, prostor iznajmljen kako bi se lakše platili ne baš mali troškovi njezina održavanja. U toj kući u veljači ove godine, nakon što su pripadnici specijalne policije blokirali cijeli kvart i temeljito pročešljali svaki njezin kutak, nađeni su Mladićevi ratni dnevnici. Do ruku su mi dospjele kopije nekih stranica, među njima i ona od 15. lipnja 1993. gdje je Mladić u Sarajevu imao “sastanak s ustašama”, kako je na stranici 207, u jednom od svezaka dnevnika, bilježenih na nekakvom rokovniku, opisao ono što se zbivalo tog utorka.

Bilo bi zanimljivo što bi na temelju njegova rukopisa o Mladiću zaključili stručnjaci za analizu karakternih osobina koje se iščitavaju iz grafoloških značajki. No, ono što se i bez toga vidi objasnio je sam Mladić. U natuknicama sa “sastanka s ustašama” Mladić pomno pazi da ne zaboravi dobrodošlicu i brižljivo, prilično urednim ćiriličnim rukopisom, bilježi kako je u pitanju “važan sastanak voj. predstavnika na najvišem nivou”. To mu nimalo ne smeta da ih u svojim bilješkama, gdje je zapisao i kako “trebamo raspravljati o vojnim stvarima”, naziva ustašama. Njegova dvostruka ličnost i ovdje dolazi od izražaja, slično kao i na onoj, televizijskom kamerom zabilježenoj snimci, gdje djeci u okupiranoj Srebrenici, prije nego što će pobiti njihove očeve i braću, dijeli čokoladice.

“Mladić je brutalan, potpuno emocionalno otupljena patološka ličnost kome ne jedan, nego tisuće ljudskih života ne znače apsolutno ništa”, govori mi osoba dobro upućena u istragu oko otkrivanja Mladićeva skrovišta. Tražeći anonimnost, nastavlja: “U istrazi smo razgovarali i s nekim od osoba za koje pouzdano znamo da su ga štitile dok se, u Miloševićevo vrijeme i nedugo nakon njegova pada, još skrivao po kasarnama tadašnje Vojske Jugoslavije. Znao bi postrojiti svoje tjelohranitelje i hodajući polako, od jednog do drugo, sumnjičavo im se unoseći u lice, govorio: ‘Znam da imaš ženu i dvoje djece’. Ili: ‘Znam da ti je mati bolesna i znam gdje živi’. A onda bi im zaprijetio i rekao da nitko od njihovih neće ostati živ, budu li rekli riječ gdje se nalazi.”

Sve je snimao

Mladić je bio opsjednut zapisivanjem svega što se događalo, sve je bilježio. No, isto tako, sve ili gotovo sve, snimao je: od telefonskih razgovora, do mnogih sastanaka koje je svakodnevno održavao. U rukama istražitelja nalazi se 117 audiokazeta. Snimku jedne od njih preslušavam na CD playeru dok se vozimo ulicama Novog Beograda, možda posve blizu Mladićeva skrovišta. Njegov nadmen glas i bahat ton razgovora s britanskim generalom Rupertom Smithom, neposredno nakon masakra na sarajevskoj tržnici Markale, u veljači 1994., gdje Mladić objašnjava kako Vojska Republike Srpske (VRS) s tim nema nikakve veze, priziva lik tog monstruma.

“Mladić je uvijek bio paranoičan, a možete misliti kako je paranoičan tek sada, kad je krug oko njega jako sužen i kada mu je jasno da ga aktualna politika više ne želi štititi”, kaže naš sugovornik, dobro upućen u istragu oko otkrivanja Mladićeva skloništa. Dio te paranoje Mladić je prenio i na obitelj. Njegova supruga, prije nego što su istražitelji preuzeli one silne rokovnike ratnih dnevnika i tonske zapise razgovora bivšeg zapovjednika vojske bosanskih Srba, na vrhu svake stranice stavila je svoj paraf, numerirajući svaki, ama baš svaki list, kako netko, eventualno, ne bi dodao ili umetnuo nešto što bi moglo naškoditi Mladiću.

Razgovarajući s Beograđanima, slučajnim prolaznicima ili onima koji vrijeme prekraćuju listajući novine po kafićima, nisam stekao dojam da je previše onih koji se, poput onog sjedokosog Mladićeva susjeda s padina Košutnjaka, deklariraju kao njegovi pristaše i doživljavaju ga kao “srpskog heroja”. Ljudi su uglavnom ravnodušni ili na spominjanje Mladića samo odmahnu rukom: “Ma kakav srpski junak, bre. Gluposti, tko još mari za njega.”

A sugovornik upućen u istragu tvrdi kako srpska tajna služba BIA (Bezbedonosna informativna agencija) i dalje izvrsno surađuje s britanskim i američkim tajnim službama na Mladićevu lociranju. “

Neki krivo zamišljaju da Englezi i Amerikanci sjede u istim prostrojima gdje i agenti BIA-e, da im dašću za vratom i kontroliraju svaki njihov potez. Uopće se ne radi o tome. Oni na dnevnoj bazi razmjenjuju informacije i dopunjavaju saznanja”, kaže naš sugovornik. I dodaje: “Mislite li da bi američka veleposlanica u Beogradu Mary Burce Warlick došla na proslavu dana BIA-e, 18. listopada, kada bi ondje - kao što je to nekad bio slučaj - radili na skrivanju Mladića, a ne na njegovu otkrivanju”.

U dobro obaviještenim krugovima može se čuti da se agenture stranih tajnih službi u Beogradu do sada nisu proslavile osobitim otkrićima. “Jedina korisna informacija koju smo od stranaca dobili”, kaže naš sugovornik, “odnosila se na bivšeg načelnika obavještajne uprave vojske bosanskih Srba, Ljubišu Bearu. Dali su nam apsolutno točne podatke, doslovce nacrtali put kojim treba ići da bismo došli do njegova skrovišta. Nešto su, ali u mnogo manjoj mjeri, pomogli kod potrage za Milanom Lukićem. Imali su samo jedan telefonski broj koji se ipak pokazao kao dobar trag.”

Već je kažnjen

Svi sugovornici - kako obični građani s ulice, tako i ljudi iz svijeta politike i diplomacije - sigurni su da Mladićevo uhićenje ne bi dovelo do masovnih prosvjeda ni do destabilizacije Srbije. “Ako je iza nedavnih nereda na gay paradi možda i stajao blagi mig Tome Nikolića i njegove Srpske napredne stranke”, objašnjava jedan politički analitičar, “kod mogućeg hapšenja Mladića to se sigurno ne bi dogodilo. Nikoliću bi bilo draže da se to dogodi sada, nego kada eventualno bude premijer ili predsjednik Srbije, što su sigurno njegovi planovi.”

Ratko Mladić, međutim, iako još neosuđen za strašni ratni zločin, ipak na neki način kaznu već izdržava.

Ako se i skriva u nekom od nebodera Novog Beograda ili na nekoj drugoj lokaciji, već živi kao da je u zatvoru. Čak mu je možda i ponešto gore jer je u vječnom strahu - kakav u zatvoru više ne bi osjećao - strahu da ga ne otkriju. Bijeg od pravde za sada se pokazao uspješnim, no od onoga što je učinio, od onih nepreglednih grobova u Srebrenici ne može pobjeći.

Čak i osoba potpuno lišena osjećaja grižnje savjesti - što Mladić vjerojatno jest - mora osjećati dubok nemir. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog kakvog šuma ili nepoznatih koraka koje povremeno začuje u svom skrovištu.