KAD JE HAJDUK BIO PRVAKEUROPE Nepoznati detalji onajslavnijoj utakmici splitskoga kluba

Prije 70 godina, 23. rujna 1944., Hajduk je odigrao vjerojatno najvažniju utakmicu u više od stoljeća svojeg postojanja. U današnje se vrijeme epitet “povijesni” olako lijepi za svaki veći nogometni susret, ali ovaj je to doista bio: ne samo što je na jedinstven način pronio slavu splitske momčadi diljem ratne Europe, on je u neku ruku i odlučio o Hajdukovoj sudbini, odnosno osigurao mu opstanak i nakon Drugog svjetskog rata.

Dok su ostali vodeći klubovi i predratni nacionalni prvaci - zagrebački HAŠK, Građanski i Concordia te beogradski BSK i Jugoslavija - raspušteni zbog “suradnje s okupatorom” i želja nove vlasti za uspostavom novih, komunističkih klubova na mjestu starih, buržoazijskih, Hajduk je ostao. Njegova uloga u antifašističkoj borbi bila je glavni razlog za to. Utakmica u Bariju, gdje su bijeli kao predstavnik Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije odigrali susret s reprezentacijom britanske vojske, središnja je točka Hajdukova ratnog puta.

Romansirana priča

O tom razdoblju Hajdukove povijesti znamo uglavnom iz iskaza njenih sudionika, pretvorenih u nerijetko romansirane priče i knjige kao što su “Ratnim stazama Hajduka” Srećka Eterovića i “Hajdučka legenda” Miljenka Smoje te iz polufiktivne radnje serije “Velo misto”.

Priča je satkana od izdvojenih detalja. U doba talijanske okupacije, Hajduk je odbio ponudu fašističkih vlasti da promijeni ime u AC Spalato - ponudu koja je navodno uključivala primanje u Serie A, gradnju novog stadiona i plaćeni prijevoz na gostujuće utakmice. Hajdukovci su radije raspustili klub. Nakon pada Italije, odbijena su i ustaška nastojanja za obnovom Hajduka i njegova uključivanja u prvenstvo NDH, koje se gotovo nesmetano odvijalo tijekom čitavog trajanja rata. Umjesto toga, momčad se pridružila Titovim partizanima na otoku Visu i 7. svibnja 1944., na dan Svetog Dujma, Hajduk je obnovljen u egzilu. Uslijedile su mnoge utakmice sa selekcijama savezničkih vojnika, među njima i ona u Bariju.

Koliko god ova priča bila fascinantna i jedinstvena, jer ne postoji nijedan sličan primjer nogometnog kluba koji se na takav način uključio u antifašističku borbu, nedostaje joj šireg konteksta. Zašto i kako je točno došlo do obnavljanja Hajduka pod partizanskih okriljem i do utakmice s reprezentacijom britanske vojske?

Time se u svom predstojećem novom broju bavi engleski nogometni magazin FourFourTwo. Ugledni je mjesečnik povodom 70. godišnjice utakmice u Bariju punih pet stranica posvetio Hajduku i njegovim ratnim pustolovinama. Članak koji piše o “šampionu slobodne Europe” otkriva neke manje poznate detalje i pokušava nama relativno poznatu priču ispričati s druge strane. Ne idu Englezi tako daleko da bi sugerirali kako je ideja za obnovom Hajduka i njegova uloga u jugoslavenskom antifašističkom pokretu zapravo potekla iz njihovih redova, ali zaključuju da se sve odigralo vrlo brzo nakon što su oni došli u bliski kontakt s Titovim partizanima.

U rujnu 1943., na osobni zahtjev premijera Winstona Churchilla, brigadni general Fitzroy MacLean padobranom se spustio nedaleko od Titova stožera u Bosni. Njegova uloga bila je “časnik za vezu s jugoslavenskim partizanima”. Do tada su Britanci oružjem potpomagali četnike Draže Mihajlovića, kao rojalističku vojsku pod formalnom komandom kralja Petra II. Karađorđevića, koji je za vrijeme rata boravio u Londonu. Međutim, ispostavilo se da četnici surađuju s okupatorima i pomoć koju su im Britanci slali koriste za sukobe s partizanima, pa je Churchill odlučio preusmjeriti potporu Titu. Partizane su vodili komunisti i kao takvi su Churchillu bili iznimno sumnjivi. U izvidnicu je poslao čak i vlastitog sina Randolpha, ali i MacLean je bio osoba od njegova punog povjerenja. Ovaj vojnik i pustolov, čiji život je kasnije poslužio kao nadahnuće za stvaranje lika Jamesa Bonda, postao je vrlo blizak Titu i njegova izvješća uvelike su oblikovala savezničku politiku prema Jugoslaviji.

Jezgra ratnog Hajduka

Jedna od akcija koju su Britanci izveli po MacLeanovoj preporuci bila je osnivanje pomorske baze i gradnja piste za slijetanje savezničkih aviona na Visu. Druga - pokretanje takozvanog Balkan Air Forcea (BAF), jedinice sastavljene mahom od britanskih pilota i njihovih aviona, čiji je zadatak bio pružiti podršku partizanskim vojnim operacijama protiv Nijemaca. Sjedište BAF-a bilo je u Bariju, na zapadnoj obali Jadrana.

U svojim memoarima, nazvanima Eastern Approaches (Istočni pristupi), MacLean prepričava mnoge svoje anegdote s Titom i partizanima. Ne piše, doduše, o nogometu, ali spominje da ga je na Vis potkraj 1943. dopratila jedinica XXVI. divizije NOVJ, u čijem je sastavu bio veći broj nogometaša Hajduka i drugih lokalnih klubova. Bila je to zapravo jezgra ratnog Hajduka.

Na otoku su partizani počeli graditi pistu za slijetanje aviona. Do početka 1944., već su redovito igrali nogomet protiv britanskih vojnika i pobjeđivali ih. Njihovi dresovi bili su sašiveni od padobranske svile, a kopačke prerađene od britanskih vojničkih cokula. Među njima je bio i Frane Matošić - samo godinu ranije najbolji igrač i strijelac Bologne u talijanskoj Serie A. Onamo je dospio čistom ucjenom: talijanski okupatori u Splitu dali su mu do znanja da je njegova obitelj na listi za deportaciju u logor na Liparskim otocima nedaleko od Sicilije, gdje je jedan od njegove braće već bio držan zbog “subverzivnih aktivnosti”. Jedini način da to izbjegne bilo je nastavljanje karijere u Italiji - ali odmah po padu Mussolinija Frane je pobjegao i pridružio se partizanima.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista