'Kad sam doznao da imam AIDS, odrekao sam se seksa. I nisam očekivao da ću toliko poživjeti'

Zar je već prošlo devet godina otkad se nismo vidjeli? Kako vrijeme brzo prolazi. No, uistinu nikad nisam niti pomislio da ću ovoliko poživjeti - rekao mi je Zoran kad sam ga nazvala prije nekoliko dana. Zoran (48) je Zagrepčanin koji već 15 godina boluje od AIDS-a, a HIV-om se zarazio još sredinom 80-ih godina prošlog stoljeća.

Upoznala sam ga preko zajedničkog znanca Tomislava u ljeto 2001. kad smo u povodu 20 godina pojavljivanja AIDS-a u svijetu pisali o stigmatizaciji HIV pozitivnih osoba u Hrvatskoj. Nakon toga čuli smo se još nekoliko puta, a ja sam se poslije više puta kod Tomislava raspitivala za Zoranovo zdravlje. No, posljednjih četiri-pet godina zapravo nisam imala nikakvih informacija o njemu.

Zarazio se izvan Hrvatske

Što je sa Zoranom i je li uopće živ, pitala sam se ovih dana s nelagodom dok sam pratila informacije koje su stizale iz Beča s međunarodne konferencije o AIDS-u. Odlučila sam doznati što je s njim pa sam potražila našeg zajedničkog znanca Tomislava. Nakon kratke potrage doznala sam veselu vijest da je Zoran dobro, da me se sjeća i želi se ponovno susresti sa mnom. Odmah sam ga nazvala i dogovorila razgovor.

- Izgledate bolje nego prije devet godina, vrijeme radi za vas - rekla sam Zoranu kad smo se napokon sreli. - To tako dođe s godinama, sad sam zreliji. Dobro sam, samo teško podnosim ove vrućine - rekao je Zoran smijući se.

- Kad ste mi u telefonskom razgovoru rekli da nikad niste očekivali da ćete doživjeti ovoliko godina s AIDS-om, bila sam ganuta - rekla sam. Zoran je, pak, priznao da ga i liječnici smatraju fenomenom.

- Kada dođem na pregled, dr. Begovac mi kaže: ‘Evo moga veterana’. Za mnoge liječnike sam fenomen, iako znam još dvoje-troje ljudi koji su bolesni otprilike jednako dugo kao i ja - naveo je Zoran, a zatim se prisjetio kako je prije 16 godina doznao da je HIV pozitivan.

- Nisam imao pojma da sam zaražen sve do 1994. kad se više počelo govoriti o testovima za HIV. Otišao sam na testiranje s jednom dobrom prijateljicom koja je imala stalnog partnera. Nisam ništa sumnjao, zapravo sam otišao kako bih se uvjerio da je sve u redu. Nakon nekoliko tjedana nazvali smo bolnicu kako bismo doznali rezultate. Liječnica nam je rekla da je moja prijateljica negativna, ali ja se moram ponovno javiti. Sve mi je bilo jasno. Tada smo se prijateljica i ja zajedno napili i plakali - prisjetio se Zoran.

Tijekom idućih pregleda spoznao je da se HIV-om najvjerojatnije zarazio kao 20-godišnjak, sredinom osamdesetih. Kao i mnogi mladi ljudi, tada nije razmišljao o riziku spolnog odnosa u koji se upustio. Uostalom, bilo je to samo nekoliko godina nakon pojave AIDS-a kada se o toj bolesti malo znalo.

- Najvjerojatnije se to dogodilo na jednom putu izvan Hrvatske, no nikad više nisam vidio tu osobu. Inače, ne smatram da sam bio promiskuitetan. Ljudi često smatraju da su homosekusalci svaki dan s drugom osobom, no ja sam imao tri stabilne veze. Tražio sam ljubav, a ne seks. Nisam se ni upuštao u seksualnu vezu ako se nisam zaljubio - objasnio je Zoran koji od trenutka kad je doznao da je HIV pozitivan nije imao spolne odnose.

Opraštali su se od mene

- Odlučio sam da više neću imati partnere jer sam želio biti siguran da nikoga neću zaraziti. No, znam nekoliko parova koji normalno žive, iako je jedan od partnera HIV pozitivan. Uz odgovarajuće mjere zaštite, dakle uporabu kondoma, HIV pozitivna osoba može imati normalne seksualne odnose sa svojim partnerom.

Ipak, ja sam izabrao apstinenciju, nekako mislim da mi seks više nije tako bitan i svoj sam život drukčije usmjerio - objasnio je Zoran. Zatim se prisjetio kako se godinu dana nakon otkrića da je HIV pozitivan razbolio.

- Imao sam meningitis i ležao u bolnici. Bilo mi je jako loše. Davali su mi još nekoliko dana života pa su se roditelji došli oprostiti sa mnom. Držali su me za ruku i plakali. No, ja sam preživio - ispričao je Zoran, naglasivši kako sredinom 90-ih nije bilo učinkovitih lijekova protiv HIV/AIDS infekcije.

- Kad sam se razbolio, imali smo na raspolaganju samo dva lijeka koja su meni izazivala mučninu i proljev. Mnogi su pacijenti imali ozbiljne probleme s tim lijekovima. Onda sam ih prestao uzimati. Pomislio sam: ‘Ako je Bog odlučio da me uzme, neka odem’ - rekao je Zoran. No, u drugoj polovici 90-ih godina pojavili su se novi, učinkoviti lijekovi. Pokazalo se, također, da je tzv. kombinirana terapija, tijekom koje se primjenjuju tri ili više različitih lijekova, vrlo učinkovita u tretmanu HIV/AIDS infekcije.

‘Vjera u Boga daje mi snagu’

- Zahvaljujući tim lijekovima, s HIV-om se može dugo živjeti. Svaki dan, ujutro i navečer, uzimam tri različita lijeka. Kad se dobro osjećam, na redoviti pregled idem svakih šest mjeseci - istaknuo je Zoran, požalivši se da mu najviše problema zadaju noge, a te teškoće su posljedica teške prometne nesreće koju je doživio 1999. godine.

- Teško sam ozlijeđen i zamalo sam umro na operaciji. Tijekom operacije dali su mi lokalnu anesteziju. Dok sam tonuo u san, u jednom sam trenutku čuo kako je netko od liječnika rekao: ‘Gubimo ga, gubimo, nismo mu krv priključili’. Poslije mi je jedan bolničar rekao kako sam ja odgovorio: ‘Niš’ vi mene ne gubite’ - ispričao je Zoran smijući se.

Razgovor smo nastavili na temu stigmatizacije HIV pozitivnih osoba.

- Kad se doznalo da sam HIV pozitivan, to je bio golem šok, pogotovo zato što u to doba nije bilo dobrih lijekova. Roditelji su bili uplašeni, ali nakon razgovora s dr. Begovcem prihvatili su realnost. Bila je to mučna i teška spoznaja, tim više što se proširilo i po susjedstvu pa su ljudi zazirali od mene. Neki su me prijatelji odbacili. No, ne žalim za tim jer u mom su životu ostali ljudi koji su trebali, a otpali oni koji nisu bili pravi prijatelji - naglasio je Zoran koji smatra da se posljednjih godina u Hrvatskoj ipak pomalo mijenja stav prema HIV pozitivnim osobama.

- Svijest ljudi se ipak malo promijenila. Koliko god vi educirali ljude, uvijek će biti onih koji osuđuju i zaziru od HIV pozitivne osobe. Neki ljudi patološki zaziru od bolesti općenito. Strah je posljedica neznanja, ali ja sam već toliko godina bolestan, a nitko iz moje blizine nije se zarazio. S vremenom su i neki ljudi koji su na početku zazirali od mene, promijenili svoju predožbu pa sada sa mnom popiju kavu, zagrle se i poljube. Neki su čak pili iz iste čaše kao ja - rekao je Zoran.

Upitala sam ga kako izgleda njegov uobičajeni dan.

- Ne ustajem rano jer noću kasno odlazim na spavanje. Prije sam puno čitao, ali u posljednje vrijeme manje čitam. Imam psa o kojemu se brinem i koji me uveseljava, a u Hrvatskoj udruzi za oboljele od HIV-a dvaput mjesečno vodim grupe podrške HIV pozitivnim ljudima. Te grupe vodim već pet-šest godina i ulažem mnogo energije kako bih tim ljudima pomogao. Kad mi netko kaže ‘Ti si mene spasio svojom podrškom’ ili ‘Krasno je na grupama koje vodiš’, to mi je golema zadovoljština.

Svoj sam život usmjerio tako da sam našao smisao pomažući ljudima - ispričao je Zoran, naglasivši kako uživa u kuhanju. - Ne volim kuhati samo za sebe, ali mi je veliki užitak kada pripremam hranu za prijatelje. S roditeljima i braćom uglavnom se viđam na obiteljskim proslavama. No, jako sam vezan za majku koja je vrlo brižna osoba - istaknuo je Zoran.

Rekla sam mu kako mislim da se sve ove godine uspješno nosio s bolešću zahvaljujući napretku medicine, ali i dobrim genima.

- Napredak medicine sigurno mi je pomogao. Što se tiče gena, nisam siguran. No, mislim da mi je pomogla duhovna snaga. Kad se sjetim ljudi koji su umrli, pomislim da većina njih nije imala moju duhovnu snagu. Mislim da me održao moj smisao za humor, jako se volim smijati i šaliti. Nikad nisam kukao nad sobom - rekao je Zoran, priznajući mi da je vjernik.

- Vjerujem u Boga i vjera mi sigurno daje snagu. Spoznaja da sam HIV pozitivan za mene je bila dramatična, pogotovo zato što tada nije bilo učinkovitih lijekova. Kada spoznate da je moguć skori kraj, drukčije sagledavate sve u životu, i dobro i loše. Shvatite da se mi ljudi često bavimo tričarijama, bezveznim stvarima koje nam samo otežaju život - rekao je Zoran.

Podrška prijatelja

Upitala sam ga naposljetku što bi poručio svakoj osobi koja iznenada dozna da je HIV pozitivna.

- Kad neka osoba dozna da je HIV pozitivna, često osjeća ljutnju i agresiju prema svijetu oko sebe. Pitate se zašto se to baš vama dogodilo. No, dijagnoza HIV pozitivan ne znači i smrtnu presudu jer se danas s najnovijim lijekovima, koji su kod nas dostupni, može gotovo normalno živjeti. Čak i kvalitetnije nego kad je riječ o nekim drugim bolestima. Trebate samo naći novi smisao u životu, a za to su nužni ljubav i podrška vaših bližnjih i prijatelja - zaključio je Zoran.

Priznao je kako je nekoliko puta bio veoma depresivan te je želio odustati od života.

- Prije tri godine bio sam veoma depresivan i htio sam umrijeti. Gotovo sam prestao jesti i zbog toga mi je stradala jetra. Tada mi je liječnik preporučio dijetu. No, nisam se čvrsto držao dijete, nego samo jeo normalno. Nakon tri mjeseca došao sam na kontrolu. Liječnik mi je rekao da je super što sam se držao dijete i da mi je jetra dobro, a ja sam mu odgovorio: ‘Da sam se držao vaše dijete, već bih umro’ - ispričao je Zoran naglasivši kako povremeno potone u mračna razmišljanja. - Bože, zašto sam ja još živ? Svaki dan je isti, nema ljubavi, nema seksa, živim od skromne mirovine. No, prijatelji mi kažu: ‘Ti si ovdje zbog nas. Svaki put kad imamo neki problem, sjetimo se tebe, ti si kao neki naš anđeo, simbol da se sve može pobijediti’ - otkrio je Zoran.