Bit će tu i konfeta i vatrometa, i gudača i zborova, slavit će se i uz Milu Hrnića i uz folklorne plesove, a jedna mala, svojom nevažnošću onespokojena zemlja bit će sretna što ugošćuje takvu velevažnu svitu. Svi će biti tu, fali tek meštrovica Europe Angela Merkel, koja nas je počastila košaricom. Da i ona stiže na Markov trg, bilo bi to najveće ukazanje nekog globalnog glavešine još od Clintonova izleta na Pleso, kad su “presidenta” u blatnim čizmama dočekali saksofon, račići i kraljevići.
Malo smo manje provincijalni danas, ne vjerujem nekako da ćemo modernističke klasike vješati po ruzinavom aerodromu, ali u svoj toj pompi ima nešto što nije daleko odmaklo od te davne farse sa saksofonima. Sretni smo eto što su nas veliki i kulturni pripustili uz svoj stol, sretni što će naši vrli deputati put Bruxellesa i Strasbourga, malo se zlurado radujemo što su “komšije” svih vrsta eto nešto zaostali, pa manje zato što u to vjerujemo, a više zato jer je tako red, ponavljamo fraze kako su branitelji eto baš za ovo poginuli, kako je baš ovo bilo ono što su htjeli i Domagoj i Krešimir i Tuđman i Račan i Vlado Gotovac, te da naša povijest od Zvonimirove kletve naovamo završava svojom prirodnom finalnom točkom. Završili smo točkom rečenicu, Lessie se vratio kući, a Hrvatska “tisućljetnoj uljudbi”. Samo treba još otpjevati “oj drugovi jel’ vam žao/rastanak se primakao”, kako je u Večernjakovoj karikaturi predložio nosati lik Felixa Puntarića.
Ili trajket ili Schengen
U toj cijeloj malomišćanskoj fešti s gudačima, zborovima i ministarskim korom, postoji međutim jedna skupina građana Hrvatske koja se ojađena raduje “velikom danu” onoliko koliko i ranjenik amputaciji. Ta skupina nije tako malobrojna i ima ih (manje ili više) 122 tisuće pripadnika. A to su stanovnici Dubrovačko-neretvanske županije .
Naime, onog jutra kad čistači na Markovom trgu budu nakon fešte meli konfete, notne listine i pobacane deplijane programa, za stanovnike famozne DNŽ počinje jedan sasvim novi svijet, svijet u kojem će postati prva i jedina eksklava Europske unije, a vrlo brzo i Schengena. Stoga lokalni dalmatinski tjednici i dnevnici već danima tiskaju stranice “uputa” da bi olakšali svojim južnijim sunarodnjacima preživljavanje u vrlom novom eksklavnom režimu. Iz dana u dan u lokalnim medijima niču sve apsurdnije potencijalne situacije s kojima će se suočavati gospari u legitimnoj želji da se domognu - recimo - Živogošća ili Zaostroga, nedajbože Zagreba. Što će biti s obitelji koja bi na put, a petogodišnje dijete - majku mu - nema osobnu kartu? Što će biti s malim, tek rođenim Metkovcem koji bi iz dubrovačkog rodilišta doma? Što će biti s Opuzencem kojem je pozlilo i vode ga u dubrovačku bolnicu? Što će stonski uzgajivač školjki koji bi robu odnio u splitski restoran? Razmaženi su ti Dubrovčani, puni su nekih ekstravagantnih i razmaženih prohtjeva, poput takvog nečuvenog kaprica kao što je taj da dijete porode u svom županijskom centru, ili da putuju zemljom s malodobnim djetetom, ili pak da u ostatak zemlje izvoze svoj najčuveniji proizvod.
No, čak i ako ne spadate u te razmažene grupe poput školjkara ili mladih roditelja, ako ste stanovnik DNŽ-a suočit ćete se s neveselim novim realitetom. Želite li - naime - putovati u ostatak dične Unije, pred vama su dva krasna izbora: ili ćete ići preko Neuma i prolaziti dvostruki schengenski tretman s vjerojatnim čekanjima, ili ćete svoj usud povjeriti provincijskoj trajektnoj liniji Trpanj-Ploče koja je do jučer služila tomu da njome na kopno putuju šleperi pelješkog vina i orebićki pomorci na putu na vijađ. Sada će o toj trajektnoj liniji i o njenim bijednim pristupnim cestama ovisiti cijela država. Čak i u jeku srpske agresije, u doba dok je kičma države visjela o trajektu Prizna-Žigljen, nije neki dio Hrvatske ovisio o tako jadnoj prometnoj kopči. U komičnom obratu uloga, pučinski otok Lastovo - do sada simbol čemerne škojske izolacije - postat će najpovezaniji dio vlastite županije, jer jedino iz Ubli možete direktnom linijom stići u Split za četiri sata.
Kad čovjek gleda tu tragikomičnu situaciju, ne može ne zaključiti kako se u našem slučaju i najzvučnije ideje premetnu u farsu. Posvuda drugdje, glavni je argument eurofila kada treba braniti Uniju bio taj da ona dokida granice, spaja gradove, stvara nove transgranične regije i od negdašnjih pograničnih, memljivih mjesta (poput Graza ili Lillea) stvara male metropole. U nas, čak će se i taj posljednji (možda jedini nepobitni) argument pristaša EU pretvoriti u tragikomičnu suprotnost, a građani će cijele jedne županije postati taoci nacionalne političke fantazije.
A nije da nismo znali. Jer, ako je u drugim europskim pitanjima odnos nas i EU ovisio o pregovaračkoj dinamici, suodnosu dviju strana, ako neke faktore (poput duboke eurorecesije) pred deset godina nismo mogli predvidjeti, činjenica je da neobične južno-dalmatinske granice nisu ni nepredvidive, ni novum. One su kakve jesu bogme još od kasne Republike, te mletačkih vojvoda Nannija i Moceniga, iste su bile i u austrijskoj Kraljevini Dalmaciji, iste su bile i 1991. Znali smo cijelo vrijeme da hrvatski teritorij ima eksklavu, kao što smo znali i to da će Schengen naleći na hercegovački limes za dugo, možda i za desetljeća.
Amblemi Sanaderove ere
Ne samo da smo to znali, nego smo to i htjeli, zahtijevali smo “individualizirani pristup” i ježili se toga da svoju sudbinu vežemo uz usud onog što se stere s onu stranu Velikog Prologa i Crvenog Grma. U međuvremenu, hrvatska se politika malo pretvarala da taj problem ne postoji, a onda kad ga je počela rješavati, počela ga je rješavati kroz skupu, kapricioznu i grandomansku zamisao o monster mostu koji će nadsvoditi pelješki kanal. Oko tog projekta brusile su se nacionalne emocije, pokrenule su ga i lobirale za njega politički utjecajne korporacije, a ne jedan krupni hrvatski igrač kupovao je na pelješkoj strani mosta makiju i garig čekajući spremno kada će vele-most doći do pelješke strane, te tipično mediteranskom transsupstancijom njihove bezvrijedne drače pretvoriti u vrijedno građevinsko zemljište uz cestu. A onda se vlast promijenila, oni kojima je taj projekt bio na korist izgubili su utjecaj, ispostavilo se da je projekt započet, a da za njega nije bilo para. Dobili smo tako na koncu dva sura betonska batrljka kao ambleme grandomanije Sanaderove ere - i Branku Šeparović, koja poput posljednjeg Mohikanca još skuplja novce za Velemost.
U međuvremenu, “the day” se neopozivo približio, a rješenje muke mi smo delegirali cesarsko-kraljevskoj kancelariji u Bruselj. I sad frcaju ideje. Jedni bi most, ali skromniji i jeftiniji. Drugi su bili za autoput kroz Hercegovinu s duplom trakom, ali to neće Hercegovci. Treći za - tunel ispod druge države. Splitski inženjeri predlažu podvodni tunel kojem bi cijevi gradio škver. Hajdaš Dončić smislio je novu trajektnu vezu preko Komarnog, ali Dubrovčani su mu dosta pronicljivo zahvalili svjesni da bi “privremeno” rješenje mic po mic postalo trajno. Od Branke Šeparović do Mihe i Vlahe svatko ima neku ideju kako bi premostio, probušio, nadsvodio ili bajpasirao tu nesretnu otomansku carinsku ispostavu što se uvalila između Kleka i Doli.
Jedini je problem što sve te ideje traže mnogo, mnogo-mnogo ili još više vremena, a mi vremena imamo još ravno - dva dana! Za dva dana, naime, Dubrovnik i njegova okolica konačno postaju Lastovo na Kopnu, Ultima Thula, zemlja s onu stranu Zida iz “Igara prijestolja” Georgea R. R. Martina. A mi - ajmo bit pošteni i priznati - po tom pitanju - više ne možemo ništa. Ili možemo?
Pad na ispitu solidarnosti
Jer, u ovoj zemlji - ispada - sve smo mogli, samo ako smo morali. Onda kad smo bili suočeni s prosvijećenim blagotvornim diktatom, mijenjali smo zakone, hapsili heroje i “heroje”, uništavali milu nam korupciju, uvodili bolunju, ukidali sir, vrhnje, kolinje i pušenje. “Moramo ispuniti uvjete”, govorilo se, i ta ključna rečenica slamala je sve otpore.
A što ako - jednom - za promjenu hrvatski građani budu ti koji će postavljati uvjete za ispunjavanje? Što da je skupina hrvatskih građana - recimo njih 122 tisuće - postavilo uvjet kako Hrvatska ne smije u EU dok ne riješi neumski ćumez ? Što da su ti građani od nas zatražili bazičnu sunarodnjačku solidarnost i tražili da ne pristupimo Uniji dok tu Uniju oni ne mogu konzumirati ravnopravno? Na takvu pomisao, većina bi ih vjerojatno gledala bijelo i pomislila da su ti tamo južnjaci sišli s uma. A ono što bi oni tražili - da su tražili, a nisu - zapravo je nešto što je nulta točka građanske solidarnosti: ne donositi u društvu takve odabire koji jednoj velikoj manjini donose očigledne probleme. Na tom testu temeljne solidarnosti mi smo pali. Pali smo, i za to nas nije ni najmanje briga.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....